This is Tim Ferriss circa 1979 A.D. Age two. You can tell by the power squat, I was a very confident boy -- and not without reason. I had a very charming routine at the time, which was to wait until late in the evening when my parents were decompressing from a hard day's work, doing their crossword puzzles, watching television. I would run into the living room, jump up on the couch, rip the cushions off, throw them on the floor, scream at the top of my lungs and run out because I was the Incredible Hulk. (Laughter) Obviously, you see the resemblance. And this routine went on for some time.
Ovo je Tim Ferris oko 1979. godine Gospodnje. Dvije godine star. Možete reći po mom čučnju, bio sam jako samouvjeren dječak -- i ne bez razloga. Imao sam jako šarmantnu rutinu u to vrijeme, a to je bilo da čekam kasno navečer dok se moji roditelji ne ispušu od teškog dana na poslu, rješavajući svoje križaljke, gledajući televiziju. Utrčao bih u dnevnu sobu, skočio na kauč, potrgao jastuke, pobacao ih na pod, vrištao iz petnih žila i otrčao van jer sam bio Nevjerojatni Hulk. (Smijeh) Očito, vidite sličnost. I ovaj običaj je trajao neko vrijeme.
When I was seven I went to summer camp. My parents found it necessary for peace of mind. And at noon each day the campers would go to a pond, where they had floating docks. You could jump off the end into the deep end. I was born premature. I was always very small. My left lung had collapsed when I was born. And I've always had buoyancy problems. So water was something that scared me to begin with. But I would go in on occasion. And on one particular day, the campers were jumping through inner tubes, They were diving through inner tubes. And I thought this would be great fun. So I dove through the inner tube, and the bully of the camp grabbed my ankles. And I tried to come up for air, and my lower back hit the bottom of the inner tube. And I went wild eyed and thought I was going to die. A camp counselor fortunately came over and separated us. From that point onward I was terrified of swimming. That is something that I did not get over. My inability to swim has been one of my greatest humiliations and embarrassments. That is when I realized that I was not the Incredible Hulk.
Kad sam imao 7 godina, otišao sam u ljetni kamp. Moji roditelji su smatrali to nužnim za svoj mir. I u podne svakog dana kamperi bi otišli na jezerce gdje su imali splavi uz obalu. Moglo se skočiti sa kraja u duboki dio. Rodio sam se prerano. Uvijek sam bio jako malen. Lijevo plućno krilo mi je kolabiralo kad sam se rodio. I uvijek sam imao problema s pritiskom zraka. Tako da je voda bila nešto što me automatski plašilo. Ali u nekim prilikama bih ušao. I baš na taj dan, kamperi su skakali kroz gume na napuhivanje. Ronili su kroz te gume. I mislio sam da bi to bilo jako zabavno. Tako sam zaronio kroz gumu, i nasilnik kampa me zgrabio za gležnjeve. Pokušao sam izroniti da udahnem, i donjim dijelom leđa udario u dno gume. I raširio sam oči u strahu jer sam mislio da ću umrijeti. Savjetnik u kampu je na sreću došao i razdvojio nas. Od tada sam bio prestravljen od pomisli na plivanje. To je nešto preko čega nisam prešao. Moja nesposobnost da plivam je bila jedna od mojih najvećih poniženja i sramota. Tad sam shvatio da ja nisam Nevjerojatni Hulk.
But there is a happy ending to this story. At age 31 -- that's my age now -- in August I took two weeks to re-examine swimming, and question all the of the obvious aspects of swimming. And went from swimming one lap -- so 20 yards -- like a drowning monkey, at about 200 beats per minute heart rate -- I measured it -- to going to Montauk on Long Island, close to where I grew up, and jumping into the ocean and swimming one kilometer in open water, getting out and feeling better than when I went in. And I came out, in my Speedos, European style, feeling like the Incredible Hulk.
Ali ova priča ima sretan kraj. U dobi od 31 godine -- toliko imam sada -- u kolovozu sam uzeo dva tjedna da ponovno ispitam plivanje, i preispitam sve očite aspekte plivanja. I prešao sam od plivanja jedne dužine bazena -- dakle oko 18 metara -- kao majmun koji se utapa, s oko 200 otkucaja srca po minuti -- mjerio sam -- do toga da sam išao na Montauk na Long Islandu -- blizu mjesta gdje sam odrastao, i skočio u ocean i plivao jedan kilometar u otvorenoj vodi, osjećajući se bolje dok sam izlazio nego dok sam ulazio. I izašao sam, u svojim slip kupaćim gaćama, osjećajući se kao Nevjerojatni Hulk.
And that's what I want everyone in here to feel like, the Incredible Hulk, at the end of this presentation. More specifically, I want you to feel like you're capable of becoming an excellent long-distance swimmer, a world-class language learner, and a tango champion. And I would like to share my art. If I have an art, it's deconstructing things that really scare the living hell out of me. So, moving onward.
I želim da se svi ovdje tako osjećaju, kao Nevjerojatni Hulk, na kraju ove prezentacije. Točnije, želim da se osjećate kao da ste sposobni postati izvrstan plivač na duge staze, učenik jezika svjetske klase, i šampion u tangu. I volio bih podijeliti svoju umjetnost. Imam umjetnost, rastavljam stvari koje me plaše više od ičega. Dakle, nastavimo.
Swimming, first principles. First principles, this is very important. I find that the best results in life are often held back by false constructs and untested assumptions. And the turnaround in swimming came when a friend of mine said, "I will go a year without any stimulants" -- this is a six-double-espresso-per-day type of guy -- "if you can complete a one kilometer open water race." So the clock started ticking. I started seeking out triathletes because I found that lifelong swimmers often couldn't teach what they did. I tried kickboards. My feet would slice through the water like razors, I wouldn't even move. I would leave demoralized, staring at my feet. Hand paddles, everything. Even did lessons with Olympians -- nothing helped. And then Chris Sacca, who is now a dear friend mine, had completed an Iron Man with 103 degree temperature, said, "I have the answer to your prayers." And he introduced me to the work of a man named Terry Laughlin who is the founder of Total Immersion Swimming. That set me on the road to examining biomechanics.
Plivanje, prvi principi. Prvi principi, ovo je veoma važno. Smatram da se najbolji rezultati u životu često zadržavaju zbog lažnih konstrukata i netestiranih pretpostavki. I preokret u plivanju je došao kad je moj prijatelj rekao: "Godinu dana ću biti bez stimulansa", ovo je vrsta čovjeka koji dnevno pije šest dvostrukih espressa, "ako ti uspiješ završiti kilometar dugu utrku u otvorenoj vodi." Tako je sat počeo otkucavati. Počeo sam tražiti triatlonce jer sam shvatio da plivači s dugim stažom ne mogu poučiti o tome što rade. Pokušao sam s kratkom daskom za plivanje. Stopala su mi išla kroz vodu kao oštrice, ne bih se uopće pomicao. Otišao bih demoraliziran, zureći u pod. Ručne peraje, sve. Čak i lekcije sa Olimpijcima -- ništa nije pomoglo. I onda je Chris Sacca, koji mi je sad drag prijatelj, dovršio utrku Iron Man s temperaturom od 40°C, i rekao: "Imam odgovor na tvoje molitve." I uveo me u posao čovjeka po imenu Terry Laughlin koji je osnovao Plivanje s potpunim uronom. To me odvelo na put ispitivanja biomehanike.
So here are the new rules of swimming, if any of you are afraid of swimming, or not good at it. The first is, forget about kicking. Very counterintuitive. So it turns out that propulsion isn't really the problem. Kicking harder doesn't solve the problem because the average swimmer only transfers about three percent of their energy expenditure into forward motion. The problem is hydrodynamics. So what you want to focus on instead is allowing your lower body to draft behind your upper body, much like a small car behind a big car on the highway. And you do that by maintaining a horizontal body position. The only way you can do that is to not swim on top of the water. The body is denser than water. 95 percent of it would be, at least, submerged naturally.
Dakle, tu su nova pravila plivanja, ako se bilo tko od vas boji plivanja, ili nije dobar u tome. Prvo je, zaboravite na odgurivanje. Nema veze s razumom. Dakle, ispostavilo se da pogon uopće nije problem. Jače odgurivanje ne rješava problem zato što prosječan plivač prenosi tek oko 3% utroška energije u pomicanje prema naprijed. Problem je hidrodinamika. Dakle, ono na što se umjesto toga želite fokusirati je da dopustite donjem dijelu tijela da se vuča za gornjim dijelom, jako slično tome kako se mali auto vuče iza velikog na cesti. A to činite održavanjem horizontalnog položaja tijela. Jedini način da to činite je da ne plivate na površini vode. Tijelo je gušće od vode, barem 95% tijela bi prirodno bilo zaronjeno.
So you end up, number three, not swimming, in the case of freestyle, on your stomach, as many people think, reaching on top of the water. But actually rotating from streamlined right to streamlined left, maintaining that fuselage position as long as possible. So let's look at some examples. This is Terry. And you can see that he's extending his right arm below his head and far in front. And so his entire body really is underwater. The arm is extended below the head. The head is held in line with the spine, so that you use strategic water pressure to raise your legs up -- very important, especially for people with lower body fat. Here is an example of the stroke. So you don't kick. But you do use a small flick. You can see this is the left extension. Then you see his left leg. Small flick, and the only purpose of that is to rotate his hips so he can get to the opposite side. And the entry point for his right hand -- notice this, he's not reaching in front and catching the water. Rather, he is entering the water at a 45-degree angle with his forearm, and then propelling himself by streamlining -- very important. Incorrect, above, which is what almost every swimming coach will teach you. Not their fault, honestly. And I'll get to implicit versus explicit in a moment. Below is what most swimmers will find enables them to do what I did, which is going from 21 strokes per 20-yard length to 11 strokes in two workouts with no coach, no video monitoring. And now I love swimming. I can't wait to go swimming. I'll be doing a swimming lesson later, for myself, if anyone wants to join me.
Tako završite, pod broj tri, ne plivajući, u slučaju slobodnog stila, na trbuhu, kao što mnogo ljudi misli, na površini vode, nego se okrećući aerodinamično s desna na lijevo, zadržavajući položaj kao trup aviona što je duže moguće. Pa pogledajmo neke primjere. Ovo je Terry. I možete vidjeti kako pruža svoju desnu ruku ispod glave i daleko naprijed. Tako je njegovo tijelo potpuno pod vodom. Ruka je pružena ispod glave. Glava se drži u ravnini s kralježnicom, tako da koristite strateški otpor vode da vam podigne noge -- vrlo važno, osobito za ljude s debljim donjim dijelom. Evo primjera zamaha. Tako da ne gurate. Ali koristite mali trzaj. Ovo možete vidjeti na lijevom produljenju. Onda vidite njegovu lijevu nogu. Maleni trzaj, i jedina mu je svrha da zarotira kukove tako da bi došao na suprotnu stranu. I ulazna točka za njegovu desnu ruku -- pogledajte to, ne pruža ruku naprijed i lovi vodu. Radije, ulazi u vodu s ramenom pod kutem od 45 stupnjeva, i onda se odguruje aerodinamično -- jako važno. Netočno, gore, je ono što će vas gotovo svaki učitelj plivanja poučiti. Iskreno, nije to njihova krivica. Za tren ću doći na pitanje implicitnog i eksplicitnog. Niže je ono što će većina plivača zaključiti da im pomaže da učine što sam ja učinio, a to je da dođu od 21 zamaha za 18 metara do 11 zamaha u dvije vježbe bez učitelja, i video nadzora. I sad obožavam plivanje. Jedva čekam da odem plivati. Kasnije ću odraditi lekciju plivanja, za sebe, ako mi se itko želi pridružiti.
Last thing, breathing. A problem a lot of us have, certainly, when you're swimming. In freestyle, easiest way to remedy this is to turn with body roll, and just to look at your recovery hand as it enters the water. And that will get you very far. That's it. That's really all you need to know.
Posljedna stvar, disanje. Problem koji mnogi od nas imaju, zasigurno, kad plivate. U slobodnom stilu, ovo je najlakše zaliječiti tako da se okrene tijelom, i da samo gledate u svoju ruku dok ulazi u vodu. I to će vas odvesti jako daleko. To je to. To je zapravo sve što trebate znati.
Languages. Material versus method. I, like many people, came to the conclusion that I was terrible at languages. I suffered through Spanish for junior high, first year of high school, and the sum total of my knowledge was pretty much, "Donde esta el bano?" And I wouldn't even catch the response. A sad state of affairs. Then I transferred to a different school sophomore year, and I had a choice of other languages. Most of my friends were taking Japanese. So I thought why not punish myself? I'll do Japanese. Six months later I had the chance to go to Japan. My teachers assured me, they said, "Don't worry. You'll have Japanese language classes every day to help you cope. It will be an amazing experience." My first overseas experience in fact. So my parents encouraged me to do it. I left.
Jezici. Materijali protiv metode. Ja, kao većina ljudi, sam došao do zaključka da sam grozan u jezicima. Patio sam kroz satove španjolskog u srednjoj, prvoj godini srednje škole, i zbroj mog kompletnog znanja se uglavnom sveo na: "Donde esta el bano?" I ne bih ni uhvatio odgovor. Tužno stanje stvari. Onda sam se na drugoj godini premjestio u drugu školu, i imao sam izbor iz drugih jezika. Većina mojih prijatelja je slušala japanski. Pa sam mislio, zašto se ne bih kaznio? Uzet ću japanski. Šest mjeseci kasnije imao sam priliku ići u Japan. Učitelj me uvjerio, rekao je: "Ne brini. Imat ćeš satove japanskog svaki dan da ti pomognu nositi se sa svim. Bit će to predivno iskustvo." Moje prvo iskustvo preko mora, ustvari. Tako su me i roditelji nagovorili da idem. Otišao sam.
I arrived in Tokyo. Amazing. I couldn't believe I was on the other side of the world. I met my host family. Things went quite well I think, all things considered. My first evening, before my first day of school, I said to my mother, very politely, "Please wake me up at eight a.m." So, (Japanese) But I didn't say (Japanese). I said, (Japanese). Pretty close. But I said, "Please rape me at eight a.m." (Laughter) You've never seen a more confused Japanese woman. (Laughter)
Stigao sam u Tokio. Predivno. Nisam mogao vjerovati da sam na drugoj strani svijeta. Upoznao sam obitelj domaćine. Išlo je poprilično dobro, mislim, kad se sve uzme u obzir. Moje prve večeri, upravo pred prvi dan škole, rekao sam mojoj majci, jako pristojno, "Molim te probudi me u 8 ujutro." Pa, (japanski) Ali nisam rekao (japanski). Rekao sam, (japanski). Prilično blizu. Ali rekao sam: "Molim vas, silujte me u 8 ujutro". (Smijeh) Nikad niste vidjeli zbunjeniju Japanku. (Smijeh)
I walked in to school. And a teacher came up to me and handed me a piece of paper. I couldn't read any of it -- hieroglyphics, it could have been -- because it was Kanji, Chinese characters adapted into the Japanese language. Asked him what this said. And he goes, "Ahh, okay okay, eehto, World History, ehh, Calculus, Traditional Japanese." And so on. And so it came to me in waves. There had been something lost in translation. The Japanese classes were not Japanese instruction classes, per se. They were the normal high school curriculum for Japanese students -- the other 4,999 students in the school, who were Japanese, besides the American. And that's pretty much my response. (Laughter)
Išao sam pješice u školu. Učitelj mi je prišao i dao mi list papira. Ništa od toga nisam mogao pročitati -- mogli su to biti hijeroglifi -- jer je to bio Kanji, kineski simboli prilagođeni japanskom jeziku. Pitao sam ga što to znači. I on kaže: "Ahaa, ok, ok, eehto, Svjetska povijest, eh, Matematika, tradicionalni japanski." I tako dalje. I tako mi je došlo u naletima. Nešto je bilo izgubljeno u prijevodu. Satovi japanskog nisu bili satovi japanskog jezika, sami po sebi. To je bio normalan srednjoškolski kurikulum za japanske učenike -- ostalih 4.999 učenika škole, koji su bili Japanci, osim Amerikanca. I to je uglavnom moj odgovor. (Smijeh)
And that set me on this panic driven search for the perfect language method. I tried everything. I went to Kinokuniya. I tried every possible book, every possible CD. Nothing worked until I found this. This is the Joyo Kanji. This is a Tablet rather, or a poster of the 1,945 common-use characters as determined by the Ministry of Education in 1981. Many of the publications in Japan limit themselves to these characters, to facilitate literacy -- some are required to. And this became my Holy Grail, my Rosetta Stone.
I to me poslalo na paničnu potragu za savršenom metodom učenja jezika. Pokušao sam sve. Išao sam u Kinokuniya. Pokušao sam sa svakom mogućom knjigom, CD-om. Ništa nije upalilo dok nisam našao ovo. Ovo je Joyo Kanji. Ovo je, recimo, tablet, ili poster sa 1.945 često korištenih simbola koje je ustanovilo Ministarstvo obrazovanja 1981.g. Mnoge objavljene stvari u Japanu se ograničavaju na ove simbole, da bi olakšale pismenost -- od nekih se to zahtijeva. I ovo mi je postao Sveti gral, Rosetta Stone.
As soon as I focused on this material, I took off. I ended up being able to read Asahi Shinbu, Asahi newspaper, about six months later -- so a total of 11 months later -- and went from Japanese I to Japanese VI. Ended up doing translation work at age 16 when I returned to the U.S., and have continued to apply this material over method approach to close to a dozen languages now. Someone who was terrible at languages, and at any given time, speak, read and write five or six. This brings us to the point, which is, it's oftentimes what you do, not how you do it, that is the determining factor. This is the difference between being effective -- doing the right things -- and being efficient -- doing things well whether or not they're important.
Čim sam se usredotočio na ovaj materijal, poletio sam. Na kraju sam mogao čitati Asahi Shinbu, Asahi novine, šest mjeseci kasnije -- dakle ukupno 11 mjeseci kasnije -- prešao sam s prvog na šesti stupanj japanskog. Na kraju sam radio prijevode u dobi od 16 godina kad sam se vratio u SAD, i radije sam nastavio primjenjivati ovaj materijal nego pristup metodom za oko desetak jezika sad. Netko tko je bio grozan u jezicima, u bilo koje vrijeme govori, čita i piše pet ili šest jezika. Ovo nas dovodi do glavne teme, a ta je da je često ono što činite, a ne kako to činite, odlučujući faktor. Ovo je razlika između toga da si učinkovit -- činiti prave stvari -- i toga da si učinkovit -- činiti stvari dobro bez obzira jesu li važne ili ne.
You can also do this with grammar. I came up with these six sentences after much experimentation. Having a native speaker allow you to deconstruct their grammar, by translating these sentences into past, present, future, will show you subject, object, verb, placement of indirect, direct objects, gender and so forth. From that point, you can then, if you want to, acquire multiple languages, alternate them so there is no interference. We can talk about that if anyone in interested. And now I love languages.
Ovo možete napraviti i s gramatikom. Nakon mnogo eksperimentiranja sam smislio ovih šest rečenica. Dopuštenje izvornog govornika da rekonstruirate njegovu gramatiku, prevodeći ove rečenice u prošlo, sadašnje i buduće vrijeme, pokazat će vam subjekt, objekt, glagol, smještaj indirektnih i direktnih objekata, roda i tako dalje. Od te točke, onda možete, ako želite, usvojiti više jezika, bez da dolazi do miješanja pri prebacivanju s jednog na drugi. Možemo razgovarati o tome ako vas zanima. I sad obožavam jezike.
So ballroom dancing, implicit versus explicit -- very important. You might look at me and say, "That guy must be a ballroom dancer." But no, you'd be wrong because my body is very poorly designed for most things -- pretty well designed for lifting heavy rocks perhaps. I used to be much bigger, much more muscular. And so I ended up walking like this. I looked a lot like an orangutan, our close cousins, or the Incredible Hulk. Not very good for ballroom dancing.
Pa klasični plesovi, skriveno u suprotnosti s otkrivenim -- jako važno. Možete me pogledati i reći: "Taj tip mora biti klasični plesač." Ali ne, prevarili biste se jer je moje tijelo slabo dizajnirano za većinu stvari -- možda poprilično dobro dizajnirano za podizanje teškog kamenja. Nekad sam bio mnogo veći, mišićaviji. I tako na kraju počeo hodati ovako. Poprilično sam nalikovao orangutanu, našem bliskom rođaku, ili Nevjerojatnom Hulku. Ne baš dobro za klasično plesanje.
I found myself in Argentina in 2005, decided to watch a tango class -- had no intention of participating. Went in, paid my ten pesos, walked up -- 10 women two guys, usually a good ratio. The instructor says, "You are participating." Immediately: death sweat. (Laughter) Fight-or-flight fear sweat, because I tried ballroom dancing in college -- stepped on the girl's foot with my heel. She screamed. I was so concerned with her perception of what I was doing, that it exploded in my face, never to return to the ballroom dancing club. She comes up, and this was her approach, the teacher. "Okay, come on, grab me." Gorgeous assistant instructor. She was very pissed off that I had pulled her from her advanced practice. So I did my best. I didn't know where to put my hands. And she pulled back, threw down her arms, put them on her hips, turned around and yelled across the room, "This guy is built like a god-damned mountain of muscle, and he's grabbing me like a fucking Frenchman," (Laughter) which I found encouraging. (Laughter) Everyone burst into laughter. I was humiliated. She came back. She goes, "Come on. I don't have all day." As someone who wrestled since age eight, I proceeded to crush her, "Of Mice and Men" style. And she looked up and said, "Now that's better." So I bought a month's worth of classes. (Laughter)
2005. sam se našao u Argentini, odlučivši gledati sat tanga -- nisam imao namjeru sudjelovati. Ušao sam, platio svojih 10 pesosa, prišao -- 10 žena dva tipa, obično dobar omjer. Instruktor kaže: "Sudjeluješ." Odmah: smrtni znoj. (Smijeh) Znoj straha bori-se-ili-bježi, jer sam se iskušao u klasičnom plesu na koledžu -- nagazio sam curi na stopalo petom. Vrisnula je. Bio sam tako zabrinut oko njenog viđenja onog što sam činio, da mi je eksplodiralo u lice, da se nikad više ne vratim u klub klasičnog plesa. Prišla je, a ovo je bio njen pristup, učiteljica. "OK, dođi, zgrabi me." Prekrasna pomoćnica instruktora. Bila je jako bijesna što sam je odvukao od njene napredne prakse. Pa sam dao sve od sebe. Nisam znao gdje staviti ruke. I povukla se, objesila ruke, stavila ih na svoje kukove, okrenula se i viknula preko cijele prostorije, "Ovaj tip je građen kao prokleta planina mišića, i grabi me kao jebeni Francuz," (Smijeh) što me ohrabrilo. (Smijeh) Svi su puknuli od smijeha. Bio sam ponižen. Vratila se. Kaže mi: "Dođi. Nemam cijeli dan." Kao netko tko se s osam godina hrvao, nastavio sam je gnječiti. U stilu "O miševima i ljudima." Pogledala me i rekla, "E, to je bolje." Tako sam platio sate za mjesec dana. (Smijeh)
And proceeded to look at -- I wanted to set competition so I'd have a deadline -- Parkinson's Law, the perceived complexity of a task will expand to fill the time you allot it. So I had a very short deadline for a competition. I got a female instructor first, to teach me the female role, the follow, because I wanted to understand the sensitivities and abilities that the follow needed to develop, so I wouldn't have a repeat of college. And then I took an inventory of the characteristics, along with her, of the of the capabilities and elements of different dancers who'd won championships. I interviewed these people because they all taught in Buenos Aires. I compared the two lists, and what you find is that there is explicitly, expertise they recommended, certain training methods. Then there were implicit commonalities that none of them seemed to be practicing. Now the protectionism of Argentine dance teachers aside, I found this very interesting. So I decided to focus on three of those commonalities. Long steps. So a lot of milongueros -- the tango dancers will use very short steps. I found that longer steps were much more elegant. So you can have -- and you can do it in a very small space in fact. Secondly, different types of pivots. Thirdly, variation in tempo. These seemed to be the three areas that I could exploit to compete if I wanted to comptete against people who'd been practicing for 20 to 30 years.
I nastavio sam gledati u -- želio sam dogovoriti natjecanje tako da imam rok -- Parkinsonov zakon, viđena kompleksnost zadatka će se se razvući na vrijeme koje joj odredite. Tako sam imao jako kratak rok do natjecanja. Najprije sam dobio žensku instruktoricu, da me nauči žensku ulogu, da slijedim, jer sam želio razumjeti osjetljivost i mogućnosti koje je praćenje trebalo razviti, da ne ponovim ono s koledža. Onda sam napravio inventar karakteristika, skupa s njom, mogućnosti i elemenata različitih plesača koji su pobijedili na prvenstvima. Intervjuirao sam ove ljude jer su svi poučavali u Buenos Airesu. Usporedio sam dvije liste, i ono što otkrijete je da eksplicitno postoji stručnost koju preporučaju, određene metode treniranja. Onda su tu i implicitne uobičajene stvari za koje se čini da nitko od njih ne vježba. Sad na stranu s protekcionizmom argentinskih učitelja plesa, ovo mi je bilo jako zanimljivo. Odlučio sam se usredotočiti na tri od ovih uobičajenih praksi. Dugi koraci. Mnogo milonguerosa -- plesači tanga će koristiti jako kratke korake. Čini mi se da su dugi koraci mnogo elegantniji. Pa možete imati -- i zapravo to možete činiti u jako malom prostoru. Drugo, različiti tipovi vrtnji. Treće, varijacija u tempu. Činilo se da su ovo tri područja koja sam mogao iskoristiti da se natječem ako sam se želio natjecati protiv ljudi koji vježbaju 20 do 30 godina.
That photo is of the semi-finals of the Buenos Aires championships, four months later. Then one month later, went to the world championships, made it to the semi-final. And then set a world record, following that, two weeks later. I want you to see part of what I practiced. I'm going to jump forward here. This is the instructor that Alicia and I chose for the male lead. His name is Gabriel Misse. One of the most elegant dancers of his generation, known for his long steps, and his tempo changes and his pivots. Alicia, in her own right, very famous. So I think you'll agree, they look quite good together. Now what I like about this video is it's actually a video of the first time they ever danced together because of his lead. He had a strong lead. He didn't lead with his chest, which requires you lean forward. I couldn't develop the attributes in my toes, the strength in my feet, to do that. So he uses a lead that focuses on his shoulder girdle and his arm. So he can lift the woman to break her, for example. That's just one benefit of that. So then we broke it down. This would be an example of one pivot. This is a back step pivot. There are many different types. I have hundreds of hours of footage -- all categorized, much like George Carlin categorized his comedy. So using my arch-nemesis, Spanish, no less, to learn tango.
Ova fotografija je sa polufinala prvenstva u Buenos Airesu, četiri mjeseca poslije. Onda mjesec kasnije, išao sam na svjetska prvenstva, dospio do polufinala. I onda postavio svjetski rekord, nakon toga, dva tjedna kasnije. Želim da vidite dio onog što sam vježbao. Malo ću preskočiti do tu. Ovo je instruktor kojeg smo Alicia i ja izabrali za muško vođenje. Zove se Gabriel Misse. Jedan od najelegantnijih plesača svoje generacije, poznat po dugim koracima, promjenama tempa i vrtnjama. Alicia je sama po sebi veoma poznata. Tako da vjerujem da ćete se složiti, izgledaju jako dobro zajedno. Sad, ono što mi se sviđa kod ovog videa je da je to video prvog puta što su ikad plesali skupa zbog njegova vodstva. Snažno vodi. Ne vodi prsima, što zahtijeva da se nagnete naprijed. Nisam mogao razviti svojstva u svojim nožnim prstima, snagu u stopalima, da to radim. On vodi na način da se fokusira na pojas ramena i ruke. Tako može podići ženu da je slomi, na primjer. To je samo jedna prednost. Onda sam to razlomio. Ovo bi bio primjer jedne vrtnje. Ovo je vrtnja s korakom unatrag. Postoji mnogo različitih tipova. Imam stotine sati snimki -- sve kategorizirano, podosta kao što je George Carlin kategorizirao svoju komediju. Tako koristeći svog smrtnog neprijatelja, španjolski, ni više ni manje, da naučim tango.
So fear is your friend. Fear is an indicator. Sometimes it shows you what you shouldn't do. More often than not it shows you exactly what you should do. And the best results that I've had in life, the most enjoyable times, have all been from asking a simple question: what's the worst that can happen? Especially with fears you gained when you were a child. Take the analytical frameworks, the capabilities you have, apply them to old fears. Apply them to very big dreams.
Tako da vam je strah prijatelj. Strah je indikator. Ponekad vam pokazuje što ne biste trebali raditi. Češće vam zapravo pokazuje što biste trebali raditi. I najbolji rezultati u mom životu, najugodnije provedena vremena, su sva bila zbog postavljanja jednostavnog pitanja: što je najgore što se može dogoditi? Osobito sa strahovima koje steknete kao dijete. Uzmite analitički okvir, sposobnosti koje imate, primijenite ih na stare strahove. Primijenite ih na jako velike snove.
And when I think of what I fear now, it's very simple. When I imagine my life, what my life would have been like without the educational opportunities that I had, it makes me wonder. I've spent the last two years trying to deconstruct the American public school system, to either fix it or replace it. And have done experiments with about 50,000 students thus far -- built, I'd say, about a half dozen schools, my readers, at this point. And if any of you are interested in that, I would love to speak with you. I know nothing. I'm a beginner. But I ask a lot of questions, and I would love your advice. Thank you very much. (Applause)
I kad pomislim čega se bojim sad, jako je jednostavno. Kad zamislim svoj život, kakav bi moj život bio bez obrazovnih mogućnosti koje sam imao, zapitam se. Proveo sam prošle dvije godine pokušavajući rekonstruirati sustav američkih javnih škola, da ga ili popravim ili zamijenim. I provodio sam pokuse sa oko 50.000 učenika do sad -- izgradio, rekao bih, oko 5-6 škola, svojih čitatelja, u ovom trenu. I ako je itko od vas zainteresiran za to, volio bih razgovarati s vama. Ne znam ništa. Početnik sam. Ali mnogo ispitujem, i volio bih vaš savjet. Hvala vam puno. (Pljesak)