I want to introduce you to an amazing woman. Her name is Davinia. Davinia was born in Jamaica, emigrated to the US at the age of 18, and now lives just outside of Washington, DC. She's not a high-powered political staffer, nor a lobbyist. She'd probably tell you she's quite unremarkable, but she's having the most remarkable impact. What's incredible about Davinia is that she's willing to spend time every single week focused on people who are not her: people not her in her neighborhood, her state, nor even in her country -- people she'd likely never meet.
Želim da vam predstavim jednu izuzetnu ženu. Njeno ime je Davinija. Davinija je rođena na Jamajci, preselila se u SAD u 18. godini, a sada živi u neposrednoj blizini Vašingtona u okrugu Kolumbija. Ona nije moćni politički zastupnik, niti lobista. Verovatno bi vam rekla da je prilično nezanimljiva, ali ima vrlo izuzetan uticaj. Ono što je izuzetno kod Davinije je njena volja da svake nedelje provodi vreme usmerena na ljude koji nisu ona, ljude koji nisu u njenom kraju, njenoj državi, čak ni u njenoj zemlji, ljude koje verovatno nikada neće sresti.
Davinia's impact started a few years ago when she reached out to all of her friends on Facebook, and asked them to donate their pennies so she could fund girls' education. She wasn't expecting a huge response, but 700,000 pennies later, she's now sent over 120 girls to school. When we spoke last week, she told me she's become a little infamous at the local bank every time she rocks up with a shopping cart full of pennies.
Davinijin uticaj je otpočeo pre nekoliko godina kada se obratila svim svojim prijateljima na Fejsbuku i zamolila ih da doniraju penije da bi mogla da finansira obrazovanje za devojčice. Nije očekivala naročit odgovor, ali posle 700 000 penija, poslala je dosad preko 120 devojčica u školu. Kada smo razgovarali prošle nedelje, rekla mi je da je izašla na loš glas u lokalnoj banci jer se svaki put pojavi sa punim kolicima penija.
Now -- Davinia is not alone. Far from it. She's part of a growing movement. And there's a name for people like Davinia: global citizens. A global citizen is someone who self-identifies first and foremost not as a member of a state, a tribe or a nation, but as a member of the human race, and someone who is prepared to act on that belief, to tackle our world's greatest challenges. Our work is focused on finding, supporting and activating global citizens. They exist in every country and among every demographic.
Davinija nije sama u ovome. Daleko od toga. Ona je deo pokreta koji raste. Postoji ime za ljude kao što je Davinija - globalni građani. Globalni građanin je neko ko se prvenstveno izjašnjava ne kao član države, plemena ili nacije, već kao član ljudske rase, kao neko ko je spreman da postupa u skladu sa tim uverenjem, da se pozabavi najvećim problemima sveta. Naš rad je usmeren na pronalaženje, podršku i aktiviranje globalnih građana. Oni postoje u svakoj zemlji i u svakom delu populacije.
I want to make the case to you today that the world's future depends on global citizens. I'm convinced that if we had more global citizens active in our world, then every single one of the major challenges we face -- from poverty, climate change, gender inequality -- these issues become solvable. They are ultimately global issues, and they can ultimately only be solved by global citizens demanding global solutions from their leaders.
Želim da vam danas obrazložim da budućnost sveta zavisi od globalnih građana. Ubeđen sam da, kada bismo imali više aktivnih globalnih građana na svetu, svaki od velikih izazova sa kojima se suočavamo - siromaštvo, klimatske promene, rodna neravnopravnost - ti problemi bi postali rešivi. To su u krajnjoj liniji globalni problemi i mogu ih naposletku rešiti samo globalni građani, zahtevajući globalna rešenja od svojih predvodnika.
Now, some people's immediate reaction to this idea is that it's either a bit utopian or even threatening. So I'd like to share with you a little of my story today, how I ended up here, how it connects with Davinia and, hopefully, with you.
Neki ljudi odmah reaguju na ovu ideju kao da je pomalo utopijska ili čak i opasna. Stoga želim da danas podelim deo svoje priče sa vama, kako sam dospeo ovde, kakve to ima veze sa Davinijom i, nadajmo se, sa vama.
Growing up in Melbourne, Australia, I was one of those seriously irritating little kids that never, ever stopped asking, "Why?" You might have been one yourself. I used to ask my mum the most annoying questions. I'd ask her questions like, "Mum, why I can't I dress up and play with puppets all day?" "Why do you want fries with that?" "What is a shrimp, and why do we have to keep throwing them on the barbie?"
Dok sam odrastao u Melburnu u Australiji, bio sam jedno od one ozbiljno iritatne dece koja nikada ne prestaju da pitaju: „Zašto?“ Možda ste i vi sami bili takvo dete. Imao sam običaj da mami postavljam najdosadnija pitanja. Postavljao bih joj pitanja poput: „Mama, zašto ja ne mogu da se maskiram i igram se sa lutkama po ceo dan? „Zašto hoćeš pomfrit uz to?“ „Šta je to škamp i zašto treba da ga bacamo na barbiku?“
(Laughter)
(Smeh)
"And mum -- this haircut. Why?"
„I mama - ova frizura. Zašto?“
(Laughter)
(Smeh)
The worst haircut, I think. Still terrible.
Najgora frizura, mislim. I dalje užasna.
As a "why" kid, I thought I could change the world, and it was impossible to convince me otherwise. And when I was 12 and in my first year of high school, I started raising money for communities in the developing world. We were a really enthusiastic group of kids, and we raised more money than any other school in Australia. And so I was awarded the chance to go to the Philippines to learn more. It was 1998. We were taken into a slum in the outskirts of Manila. It was there I became friends with Sonny Boy, who lived on what was literally a pile of steaming garbage. "Smoky Mountain" was what they called it. But don't let the romance of that name fool you, because it was nothing more than a rancid landfill that kids like Sonny Boy spent hours rummaging through every single day to find something, anything of value.
Kao „zašto“ dete, mislio sam da mogu da promenim svet i bilo je nemoguće ubediti me u nešto drugo. Kada sam imao 12 godina, na prvoj godini srednje škole, počeo sam da prikupljam novac za zajednice zemalja u razvoju. Bili smo zaista entuzijastična grupa dece i prikupili smo više novca od bilo koje druge škole u Australiji. Tako sam bio nagrađen prilikom da odem na Filipine da saznam više. Bila je 1998. godina. Odveli su nas u sirotinjski kraj na periferiji Manile. Tamo sam se prijateljio sa Sani Bojem, koji je živeo bukvalno na gomili uzavrelog đubreta, „Dimnoj planini“, kako su je zvali. Neka vas ne prevari romantično ime, jer to nije bilo ništa više do užegle deponije na kojoj su deca poput Sani Boja provodili sate preturajući svakoga dana da bi pronašli nešto, bilo šta vredno.
That night with Sonny Boy and his family changed my life forever, because when it came time to go to sleep, we simply laid down on this concrete slab the size of half my bedroom with myself, Sonny Boy, and the rest of his family, seven of us in this long line, with the smell of rubbish all around us and cockroaches crawling all around. And I didn't sleep a wink, but I lay awake thinking to myself, "Why should anyone have to live like this when I have so much? Why should Sonny Boy's ability to live out his dreams be determined by where he's born, or what Warren Buffett called 'the ovarian lottery?'" I just didn't get it, and I needed to understand why.
Ta noć sa Sani Bojem i njegovom porodicom promenila mi je život zauvek jer kada je došlo vreme za spavanje, jednostavno smo legli na betonsku ploču veličine polovine moje spavaće sobe, ja, Sani Boj i ostatak njegove porodice, nas sedmoro u dugom redu, sa mirisom smeća svuda oko nas i bubašvama koje su milele unaokolo. Nisam ni trenuo okom, već sam ležao budan razmišljajući: „Zašto bi iko morao da živi ovako kada ja imam toliko toga? Zašto bi mogućnost Sani Boja da proživi svoje snove bila određena time gde je rođen, ili onim što Voren Bafet nazivao 'lutrijom jajnika'?“ Prosto nisam to kapirao i morao sam da saznam zašto.
Now, I only later came to understand that the poverty I'd seen in the Philippines was the result of decisions made or not made, man-made, by a succession of colonial powers and corrupt governments who had anything but the interests of Sonny Boy at heart. Sure, they didn't create Smoky Mountain, but they may as well have. And if we're to try to help kids like Sonny Boy, it wouldn't work just to try to send him a few dollars or to try to clean up the garbage dump on which he lived, because the core of the problem lay elsewhere. And as I worked on community development projects over the coming years trying to help build schools, train teachers, and tackle HIV and AIDS, I came to see that community development should be driven by communities themselves, and that although charity is necessary, it's not sufficient. We need to confront these challenges on a global scale and in a systemic way. And the best thing I could do is try to mobilize a large group of citizens back home to insist that our leaders engage in that systemic change.
Tek kasnije sam shvatio da je siromaštvo koje sam video na Filipinima rezultat odluka koje jesu ili nisu donete od strane ljudi, kroz niz kolonijalnih moćnika i korumpiranih vlada koje su imale sve osim interesa Sani Boja u srži. Naravno, nisu stvorili Dimnu planinu, ali kao da jesu. Ako hoćemo da pokušamo da pomognemo deci kao što je Sani Boj, to ne bismo uspeli samo ako bismo mu poslali nekoliko dolara ili probali da očistimo deponiju na kojoj je živeo, jer je suština problema u nečemu drugom. Dok sam tokom narednih godina radio na programima razvoja zajednice nastojeći da pomognem u izgradnji škola, obuci nastavnika, bavio se problemom side, uvideo sam da razvoj zajednica treba da vode te same zajednice i, mada je davanje priloga neophodno, ono nije dovoljno. Moramo se suočiti sa ovim izazovima na globalnom planu i na sistematski način. Najbolje što sam mogao da uradim je da pokušam da mobilišem veliku grupu građana kod kuće koja će insistirati da se naši predvodnici angažuju na tim sistematskim promenama.
That's why, a few years later, I joined with a group of college friends in bringing the Make Poverty History campaign to Australia. We had this dream of staging this small concert around the time of the G20 with local Aussie artists, and it suddenly exploded one day when we got a phone call from Bono, the Edge and Pearl Jam, who all agreed to headline our concert. I got a little bit excited that day, as you can see.
Zato sam se nekoliko godina kasnije udružio sa grupom prijatelja sa fakulteta da bih doneo u Australiju kampanju „Okončajmo siromaštvo“. Maštali smo da održimo mali koncert otprilike u vreme Samita G20 sa lokalnim australijskim umetnicima, a odjednom se to jednog dana razbuktalo kada su me telefonom pozvali Bono, Edž i Perl Džem, koji su se složili da budu glavne zvezde na našem koncertu. Bio sam malo uzbuđen tog dana, kao što možete videti.
(Laughter)
(Smeh)
But to our amazement, the Australian government heard our collective voices, and they agreed to double investment into global health and development -- an additional 6.2 billion dollars. It felt like --
Na našu zapanjenost, australijska vlada je čula naš zajednički glas i složili su se da udvostruče ulaganja u globalno zdravlje i razvoj - dodatnih 6,2 milijardi dolara. Osećao sam...
(Applause)
(Aplauz)
It felt like this incredible validation. By rallying citizens together, we helped persuade our government to do the unthinkable, and act to fix a problem miles outside of our borders.
Osećao sam da je to neverovatna potvrda. Okupljanjem građana, pomogli smo u ubeđivanju vlade da učini nezamislivo i da preduzme akcije da bi rešila problem kilometrima izvan naše granice.
But here's the thing: it didn't last. See, there was a change in government, and six years later, all that new money disappeared. What did we learn? We learned that one-off spikes are not enough. We needed a sustainable movement, not one that is susceptible to the fluctuating moods of a politician or the hint of an economic downturn. And it needed to happen everywhere; otherwise, every individual government would have this built-in excuse mechanism that they couldn't possibly carry the burden of global action alone.
Ipak, evo u čemu je problem - to nije potrajalo. Vidite, došlo je do promena u vladi i šest godina kasnije je sav taj novi novac nestao. Šta smo naučili? Naučili smo da jedan događaj pokretanja stvari nije dovoljan. Bio nam je potreban održivi pokret, ne onaj koji je podložan promenljivom raspoloženju političara ili nagoveštajima ekonomskih kriza. To je trebalo da se dogodi svuda ili bi inače svaka pojedinačna vlada imala ugrađeni mehanizam izgovora da nikako ne mogu da sami iznesu teret globalne akcije.
And so this is what we embarked upon. And as we embarked upon this challenge, we asked ourselves, how do we gain enough pressure and build a broad enough army to win these fights for the long term? We could only think of one way. We needed to somehow turn that short-term excitement of people involved with the Make Poverty History campaign into long-term passion. It had to be part of their identity. So in 2012, we cofounded an organization that had exactly that as its goal. And there was only one name for it: Global Citizen.
Tako da je to ono na šta smo naišli. Kada smo naišli na ovaj problem, zapitali smo se kako da obezbedimo dovoljno pritiska i izgradimo dovoljno veliku vojsku da bismo pobedili u ovoj borbi na duže staze. Pao nam je samo jedan način na pamet. Trebalo je da nekako preokrenemo to kratkoročno uzbuđenje ljudi koji su bili uključeni u kampanju „Okončajte siromaštvo“ u dugotrajnu strast. To je moralo da postane deo njihovog identiteta. Tako smo 2012. godine zajednički osnovali organizaciju koja je imala upravo taj cilj. Mogla je imati samo jedno ime - „Globalni građanin“.
But this is not about any one organization. This is about citizens taking action. And research data tells us that of the total population who even care about global issues, only 18 percent have done anything about it. It's not that people don't want to act. It's often that they don't know how to take action, or that they believe that their actions will have no effect. So we had to somehow recruit and activate millions of citizens in dozens of countries to put pressure on their leaders to behave altruistically.
Međutim, ne radi se o nekoj posebnoj organizaciji. Radi se o građanima koji preduzimaju akcije. Podaci istraživanja nam govore da, od ukupne populacije kojoj je uopšte stalo do globalnih problema, samo 18 posto je preduzelo nešto po tom pitanju. Ne radi se o tome da ljudi ne žele da učine nešto. Oni često ne znaju kako da preduzmu akcije ili smatraju da njihove akcije neće imati efekta. Stoga smo morali da nekako pridobijemo i aktiviramo milione građana u desetinama zemalja da vrše pritisak na svoje predvodnike da se ponašaju altruistično.
And as we did so, we discovered something really thrilling, that when you make global citizenship your mission, you suddenly find yourself with some extraordinary allies. See, extreme poverty isn't the only issue that's fundamentally global. So, too, is climate change, human rights, gender equality, even conflict. We found ourselves shoulder to shoulder with people who are passionate about targeting all these interrelated issues.
Kada smo to uradili, otkrili smo nešto zaista uzbudljivo, a to je da, kada globalno građanstvo postane vaša misija, odjednom se zateknete sa nekim izuzetnim saveznicima. Estremno siromaštvo nije jedini problem koji je u suštini globalne prirode. To su i klimatske promene, ljudska prava, rodna ravnopravnost, čak i konflikti. Našli smo se rame uz rame sa ljudima koji imaju strast usmerenu na sve te međusobno povezane probleme.
But how did we actually go about recruiting and engaging those global citizens? Well, we used the universal language: music. We launched the Global Citizen Festival in the heart of New York City in Central Park, and we persuaded some of the world's biggest artists to participate. We made sure that these festivals coincided with the UN General Assembly meeting, so that leaders who need to hear our voices couldn't possible ignore them.
No, kako smo zapravo pridobili i aktivirali te globalne građane? Pa, koristili smo univerzalni jezik, muziku. Pokrenuli smo „Festival globalnih građana“ u srcu Njujorka u Sentral Parku i ubedili neke od najvećih umetnika sveta da učestvuju na njemu. Postarali smo se da se ovi festivali podudare sa sastankom Generalne skupštine UN-a, tako da predvodnici koji treba da čuju naš glas ne mogu nikako da ih ignorišu.
But there was a twist: you couldn't buy a ticket. You had to earn it. You had to take action on behalf of a global cause, and only once you'd done that could you earn enough points to qualify. Activism is the currency. I had no interest in citizenship purely as some sort of feel-good thing. For me, citizenship means you have to act, and that's what we required. And amazingly, it worked. Last year, more than 155,000 citizens in the New York area alone earned enough points to qualify. Globally, we've now signed up citizens in over 150 countries around the world. And last year, we signed up more than 100,000 new members each and every week of the whole year.
Međutim, postojala je caka. Niste mogli da kupite kartu. Morali ste da je zaradite. Morali ste da preduzmete akcije u korist globalnih ciljeva, a tek kada ste to uradili, mogli ste dobiti dovoljno poena da se kvalifikujete. Aktivizam je valuta. Nije me zanimalo građanstvo samo kao neka vrsta dobrog osećaja. Za mene, građanstvo je značilo da treba da delujete, a to smo i zahtevali. Na iznenađenje, delovalo je. Prošle godine je više od 155 000 građana samo u oblasti Njujorka zaradilo dovoljno poena da se kvalifikuje. Na globalnom nivou, upisali smo građane iz preko 150 zemalja širom sveta, a prošle godine smo upisali više od 100 000 novih članova svake nedelje tokom prethodne godine.
See, we don't need to create global citizens from nothing. We're already everywhere. We just need to be organized and motivated to start acting. And this is where I believe we can learn a lot from Davinia, who started taking action as a global citizen back in 2012. Here's what she did. It wasn't rocket science. She started writing letters, emailing politicians' offices. She volunteered her time in her local community. That's when she got active on social media and started to collect pennies -- a lot of pennies.
Vidite, ne moramo da stvaramo globalne građane ni iz čega. Već smo svuda. Samo treba da se organizujemo i da se motivišemo da bismo počeli da delujemo. Tu mislim da možemo mnogo toga da naučimo od Davinije, koja je počela da preduzima akcije kao globalni građanin 2012. godine. Evo šta je uradila. To nije bila neka teška nauka. Počela je da piše pisma, slala je imejlove kancelarijama političara. Volontirala je u svojoj lokalnoj zajednici. Tada je postala aktivna na društvenim mrežama i počela da prikuplja penije - mnogo penija.
Now, maybe that doesn't sound like a lot to you. How will that achieve anything? Well, it achieved a lot because she wasn't alone. Her actions, alongside 142,000 other global citizens', led the US government to double their investment into Global Partnership for Education. And here's Dr. Raj Shah, the head of USAID, making that announcement. See, when thousands of global citizens find inspiration from each other, it's amazing to see their collective power. Global citizens like Davinia helped persuade the World Bank to boost their investment into water and sanitation. Here's the Bank's president Jim Kim announcing 15 billion dollars onstage at Global Citizen, and Prime Minister Modi of India affirmed his commitment to put a toilet in every household and school across India by 2019. Global citizens encouraged by the late-night host Stephen Colbert launched a Twitter invasion on Norway. Erna Solberg, the country's Prime Minister, got the message, committing to double investment into girls' education. Global citizens together with Rotarians called on the Canadian, UK, and Australian governments to boost their investment into polio eradication. They got together and committed 665 million dollars.
Možda vam to ne zvuči kao puno. Kako će se time bilo šta postići? Pa, postiglo se puno jer nije bila sama u tome. Njene aktivnosti, zajedno sa aktivnostima 142 000 drugih globalnih građana, navele su vladu SAD-a da udvostruči svoja ulaganja u globalno partnerstvo za obrazovanje. Evo i dr Radža Šaa, rukovodioca USAID-a, koji daje to saopštenje. Vidite, kada hiljade globalnih građana nalaze inspiraciju jedni u drugima, neverovatno je videti njihovu kolektivnu snagu. Globalni građani poput Davinije pomogli su u ubeđivanju Svetske banke da poveća svoja ulaganja u vodu i kanalizaciju. Evo predsednika banke Džima Kima koji najavljuje 15 milijardi dolara na bini „Globalnog građanina“, a Modi, premijer Indije, potvrdio je svoje obavezivanje da postavi toalet u svakom domaćinstvu i školi širom Indije do 2019. godine. Globalni građani koje je podstakao voditelj večernjih emisija Stiven Kolber pokrenuli su putem Tvitera invaziju na Norvešku. Erna Solberg, premijer ove zemlje, primila je poruku, prihvativši obavezu da udvostruči ulaganja u obrazovanje devojčica. Globalni građani, udruženi sa Rotarijancima, apelovali su na vlade Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva i Australije da povećaju svoje ulaganje u iskorenjivanje dečje paralize. Okupili su se i obavezali na 665 miliona dolara.
But despite all of this momentum, we face some huge challenges. See, you might be thinking to yourself, how can we possibly persuade world leaders to sustain a focus on global issues? Indeed, the powerful American politician Tip O'Neill once said, "All politics is local." That's what always got politicians elected: to seek, gain and hold onto power through the pursuit of local or at very best national interests.
Međutim, uprkos ovom zamahu, suočavamo se sa ogromnim izazovima. Vidite, možda ste se zapitali: „Kako uopšte možemo da ubedimo svetske predvodnike da održe fokus na globalnim problemima?“ Zaista, moćni američki političar Tip O'Nil je jednom rekao: „Celokupna politika je lokalnog karaktera.“ To je uvek bilo ono što je političare dovodilo na vlast - traganje za moći, njeno sticanje i držanje za nju kroz bavljenje lokalnim ili, u najboljem slučaju, nacionalnim interesima.
I experienced this for the first time when I was 21 years old. I took a meeting with a then-Australian Foreign Minister who shall remain nameless --
Prvi put sam ovo iskusio kada sam imao 21 godinu. Sastao sam se sa tadašnjim australijskim ministrom za spoljne poslove
[Alexander Downer]
koji će ostati neimenovan -
[Aleksander Dauner]
(Laughter)
(Smeh)
And behind closed doors, I shared with him my passion to end extreme poverty. I said, "Minister -- Australia has this once-in-a-lifetime opportunity to help achieve the Millennium Development Goals. We can do this." And he paused, looked down on me with cold, dismissive eyes, and he said, "Hugh, no one gives a funk about foreign aid." Except he didn't use the word "funk." He went on. He said we need to look after our own backyard first.
Iza zatvorenih vrata, podelio sam sa njim svoju strast prema okončanju ekstremnog siromaštva. Rekao sam: „Ministre, Australija ima ovu jedinstvenu priliku da pomogne u ostvarivanju milenijumskih ciljeva razvoja. Mi to možemo.“ Zastao je, pogledao me hladnim očima koje odbacuju i rekao: „Hju, boli nekog briga za inostranu pomoć.“ Osim što nije upotrebio reč „briga“. Nastavio je. Rekao je da treba da se prvo pobrinemo za svoje probleme.
This is, I believe, outdated, even dangerous thinking. Or as my late grandfather would say, complete BS. Parochialism offers this false dichotomy because it pits the poor in one country against the poor in another. It pretends we can isolate ourselves and our nations from one another. The whole world is our backyard, and we ignore it at our peril. See, look what happened when we ignored Rwanda, when we ignore Syria, when we ignore climate change. Political leaders ought to give a "funk" because the impact of climate change and extreme poverty comes right to our shore.
To je, po mom mišljenju, zastarelo, čak i opasno mišljenje, ili, kako bi moj pokojni deda rekao potpuna glupost. Parohijalizam daje ovu lažnu dihotomiju jer stavlja siromašne iz jedne zemlje naspram siromašnih iz druge. Pretvara se da možemo izolovati sebe i svoje nacije jedne od drugih. Ceo svet je naše dvorište i to ignorišemo na svoju štetu. Vidite šta se dogodilo kada smo ignorisali Ruandu, kada ignorišemo Siriju, kada ignorišemo klimatske promene. Političare treba da boli briga, jer uticaj klimatskih promena i ekstremnog siromaštva dolazi pravo na naša vrata.
Now, global citizens -- they understand this. We live in a time that favors the global citizen, in an age where every single voice can be heard. See, do you remember when the Millennium Development Goals were signed back in the year 2000? The most we could do in those days was fire off a letter and wait for the next election. There was no social media. Today, billions of citizens have more tools, more access to information, more capacity to influence than ever before. Both the problems and the tools to solve them are right before us. The world has changed, and those of us who look beyond our borders are on the right side of history.
Globalni građani to razumeju. Živimo u vremenu koje je blagonaklono prema globalnim građanima, u vremenu gde se može čuti svaki pojedinačni glas. Da li se sećate kada su milenijumski ciljevi razvoja potpisani 2000. godine? Najviše što smo mogli tih dana je da uputimo pismo i čekamo sledeće izbore. Nije bilo društvenih mreža. Danas, milijarde građana ima više sredstava, više pristupa informacijama, više kapaciteta da utiču nego ikada ranije. Problemi i sredstva za njihovo rešavanje se nalaze upravo ispred nas. Svet se promenio, a oni među nama koji gledaju izvan granica nalaze se na pravoj strani istorije.
So where are we? So we run this amazing festival, we've scored some big policy wins, and citizens are signing up all over the world. But have we achieved our mission? No. We have such a long way to go.
Dakle, gde se nalazimo? Održali smo sjajan festival, postigli smo neke velike političke pobede i građani se prijavljuju širom sveta. Ipak, jesmo li ostvarili našu misiju? Ne. Imamo dalek put pred nama.
But this is the opportunity that I see. The concept of global citizenship, self-evident in its logic but until now impractical in many ways, has coincided with this particular moment in which we are privileged to live. We, as global citizens, now have a unique opportunity to accelerate large-scale positive change around the world. So in the months and years ahead, global citizens will hold world leaders accountable to ensure that the new Global Goals for Sustainable Development are tracked and implemented. Global citizens will partner with the world's leading NGOs to end diseases like polio and malaria. Global citizens will sign up in every corner of this globe, increasing the frequency, quality and impact of their actions. These dreams are within reach. Imagine an army of millions growing into tens of millions, connected, informed, engaged and unwilling to take no for an answer.
Ipak, ja u ovome vidim priliku. Koncept globalnog građanstva, očigledan po svojoj logici, ali do sada nepraktičan po mnogo čemu, podudario se sa ovim specifičnim momentom u kome imamo privilegiju da živimo. Mi, kao globalni građani, sada imamo jedinstvenu priliku da ubrzamo pozitivne promene velikih razmera širom sveta. Dakle, mesecima i godinama pred nama, globalni građani će predvodnike pozivati na odgovornost da bi se postarali da novi globalni ciljevi održivog razvoja idu pravom putanjom i da se ispunjavaju. Globalni građani će se udružiti da vodećim svetskim NVO-ima da bi okončali bolesti kao što su dečja paraliza i malarija. Globalni građani će se prijavljivati sa svih strana ove planete, povećavajući učestalost, kvalitet i uticaj njihovih akcija. Ti snovi su nadohvat ruke. Zamislite milionsku vojsku koja raste na desetine miliona, povezanu, informisanu, angažovanu i bez naklonosti ka prihvatanju „ne“ kao odgovora.
Over all these years, I've tried to reconnect with Sonny Boy. Sadly, I've been unable to. We met long before social media, and his address has now been relocated by the authorities, as often happens with slums. I'd love to sit down with him, wherever he is, and share with him how much the time I spent on Smoky Mountain inspired me. Thanks to him and so many others, I came to understand the importance of being part of a movement of people -- the kids willing to look up from their screens and out to the world, the global citizens. Global citizens who stand together, who ask the question "Why?," who reject the naysayers, and embrace the amazing possibilities of the world we share.
Tokom svih ovih godina, pokušavao sam da se ponovo povežem sa Sani Bojem. Nažalost, nisam uspeo. Sreli smo se davno pre društvenih mreža, a njegovu adresu su do sada premestili organi vlasti, kao što obično biva sa sirotinjskim krajevima. Voleo bih da sednem sa njim gde god da je i da podelim sa njim koliko me je inspirisalo vreme koje sam proveo na Dimnoj planini. Zahvaljujući njemu i mnogim drugima, shvatio sam značaj postajanja delom pokreta ljudi - dece voljne da sklone pogled sa ekrana i usmere ga ka svetu, globalnih građana. Globalnih građana koji stoje zajedno, koji postavljaju pitanje: „Zašto?“, koji odbacuju one koji govore „ne“, i prihvataju neverovatne mogućnosti sveta koji delimo.
I'm a global citizen.
Ja sam globalni građanin.
Are you?
Da li ste to i vi?
Thank you.
Hvala.
(Applause)
(Aplauz)