Ever since I was a little girl seeing "Star Wars" for the first time, I've been fascinated by this idea of personal robots. And as a little girl, I loved the idea of a robot that interacted with us much more like a helpful, trusted sidekick -- something that would delight us, enrich our lives and help us save a galaxy or two. I knew robots like that didn't really exist, but I knew I wanted to build them.
Još otkako sam bila djevojčica i gledala "Ratove zvijezda" po prvi puta, bila sam očarana idejom osobnih robota. I kao djevojčica, voljela sam ideju robota koji komunicira s nama više kao drug koji nam pomaže i kojem vjerujemo -- nešto što bi nas radovalo, obogatilo nam život i pomoglo nam spasiti galaksiju ili dvije. Znala sam da takvi roboti ne postoje u stvarnosti, ali sam znala da ih želim izrađivati.
So 20 years pass -- I am now a graduate student at MIT studying artificial intelligence, the year is 1997, and NASA has just landed the first robot on Mars. But robots are still not in our home, ironically. And I remember thinking about all the reasons why that was the case. But one really struck me. Robotics had really been about interacting with things, not with people -- certainly not in a social way that would be natural for us and would really help people accept robots into our daily lives. For me, that was the white space; that's what robots could not do yet. And so that year, I started to build this robot, Kismet, the world's first social robot. Three years later -- a lot of programming, working with other graduate students in the lab -- Kismet was ready to start interacting with people.
Pa prolazi 20 godina -- Sada sam studentica diplomskog studija na MIT-u na studiju umjetne inteligencije, godina je 1997., i NASA je upravo spustila prvog robota na Mars. Ali roboti, ironično, još uvijek nisu u našim domovima. I sjećam se da sam razmišljala o svim razlozima zašto je to slučaj. Ali jedan me doista pogodio. Robotika se zapravo bavi interakcijom sa stvarima, a ne s ljudima -- sigurno ne na društveni način koji bi nama bio prirodan i koji bi stvarno pomogao ljudima da prihvate robote u naše svakodnevne živote. Za mene, to je onaj bijeli prostor, nešto što roboti još ne mogu. I tako sam te godine počela stvarati tog robota, Kismeta, prvog društvenog robota na svijetu. I tri godine kasnije -- nakon puno programiranja, i posla s drugim diplomcima u laboratoriju -- Kismet je bio spreman ostvariti interakciju s ljudima.
(Video) Scientist: I want to show you something.
(Video) Znanstvenik: Želim ti nešto pokazati.
Kismet: (Nonsense)
Kismet: (Glupost).
Scientist: This is a watch that my girlfriend gave me.
Znanstvenik: Ovo je sat koji mi je djevojka poklonila.
Kismet: (Nonsense)
Kismet: (Glupost).
Scientist: Yeah, look, it's got a little blue light in it too. I almost lost it this week.
Znanstvenik: Da, gledaj, ima i malo plavo svjetlo. Skoro sam ga izgubio ovoga tjedna.
Cynthia Breazeal: So Kismet interacted with people like kind of a non-verbal child or pre-verbal child, which I assume was fitting because it was really the first of its kind. It didn't speak language, but it didn't matter. This little robot was somehow able to tap into something deeply social within us -- and with that, the promise of an entirely new way we could interact with robots.
Cynthia Breazeal: Dakle, Kismet je komunicirao s ljudima poput djeteta koje ne priča ili koje još nije propričalo, što je, pretpostavljam, prikladno jer je doista prvi svoje vrste. Nije znao jezik, ali to nije važno. Ovaj mali robot je nekako bio u stanju dotaknuti nešto duboko društveno u nama. I time, obećati potpuno novi način na koji bismo mogli komunicirati s robotima.
So over the past several years I've been continuing to explore this interpersonal dimension of robots, now at the media lab with my own team of incredibly talented students. And one of my favorite robots is Leonardo. We developed Leonardo in collaboration with Stan Winston Studio. And so I want to show you a special moment for me of Leo. This is Matt Berlin interacting with Leo, introducing Leo to a new object. And because it's new, Leo doesn't really know what to make of it. But sort of like us, he can actually learn about it from watching Matt's reaction.
U proteklih nekoliko godina nastavila sam istraživati tu interpersonalnu dimenziju robota, sada u medijskom laboratoriju s vlastitim timom nevjerojatno nadarenih studenata. Jedan od mojih omiljenih robota je Leonardo. Razvili smo Leonarda u suradnji sa studiom Stana Winstona. I želim vam pokazati za mene poseban trenutak s Leom. Ovdje Matt Berlin komunicira s Leom, upoznajući Lea s novim predmetom. I budući da je nov, Leo zapravo ne zna što da misli o njemu. Ali pomalo kao i mi, može nekako naučiti nešto o tome promatrajući Mattovu reakciju.
(Video) Matt Berlin: Hello, Leo. Leo, this is Cookie Monster. Can you find Cookie Monster? Leo, Cookie Monster is very bad. He's very bad, Leo. Cookie Monster is very, very bad. He's a scary monster. He wants to get your cookies.
(Video) Matt Berlin: Zdravo, Leo. Leo, ovo je Cookie Monster. Možeš li pronaći Cookie Monstera? Leo, Cookie Monster je vrlo loš. On je vrlo loš, Leo. Cookie Monster je vrlo, vrlo loš. On je zastrašujuće čudovište. Ono želi uzeti tvoje kolačiće.
(Laughter)
(Smijeh)
CB: All right, so Leo and Cookie might have gotten off to a little bit of a rough start, but they get along great now.
CB: Dobro, dakle Leo i Cookie su možda počeli pomalo neugodno, ali sada se odlično slažu.
So what I've learned through building these systems is that robots are actually a really intriguing social technology, where it's actually their ability to push our social buttons and to interact with us like a partner that is a core part of their functionality. And with that shift in thinking, we can now start to imagine new questions, new possibilities for robots that we might not have thought about otherwise. But what do I mean when I say "push our social buttons?" Well, one of the things that we've learned is that, if we design these robots to communicate with us using the same body language, the same sort of non-verbal cues that people use -- like Nexi, our humanoid robot, is doing here -- what we find is that people respond to robots a lot like they respond to people. People use these cues to determine things like how persuasive someone is, how likable, how engaging, how trustworthy. It turns out it's the same for robots.
Ono što sam naučila stvarajući ove sustave je da su roboti zapravo doista intrigantna društvena tehnologija. Gdje je, u stvari, njihova sposobnost da pritisnu tipke naše društvenosti i komuniciraju s nama poput partnera onaj jezgreni dio njihove funkcionalnosti. S tim pomakom u mišljenju, sada možemo početi zamišljati nova pitanja, nove mogućnosti za robote o kojima inače možda ne bismo razmišljali. No, što mislim kad kažem da „pritišću tipke naše društvenosti?“ Pa, jedna od stvari koju smo naučili je da, ako stvorimo robote da komuniciraju s nama rabeći isti govor tijela, istu vrstu neverbalnih signala koje koriste ljudi -- kao što Nexi, naš humanoidni robot čini ovdje -- ono što otkrivamo je da ljudi reagiraju na robote vrlo slično kao što reagiraju na ljude. Ljudi koriste te signale da odrede koliko je netko uvjerljiv, koliko je simpatičan, koliko zanimljiv, koliko mu se može vjerovati. Ispostavlja se da je isto s robotima.
It's turning out now that robots are actually becoming a really interesting new scientific tool to understand human behavior. To answer questions like, how is it that, from a brief encounter, we're able to make an estimate of how trustworthy another person is? Mimicry's believed to play a role, but how? Is it the mimicking of particular gestures that matters? It turns out it's really hard to learn this or understand this from watching people because when we interact we do all of these cues automatically. We can't carefully control them because they're subconscious for us. But with the robot, you can.
Pokazuje se sada da roboti doista postaju stvarno zanimljivo novo znanstveno oruđe za razumijevanje ljudskog ponašanja. Za odgovaranje na pitanja poput, kako to da, na temelju kratkog susreta, možemo procijeniti koliko je druga osoba vrijedna našeg povjerenja? Vjeruje se da oponašanje igra ulogu, ali kako? Da li je važno oponašanje određenih pokreta? Pokazuje se da je stvarno teško ovo naučiti ili shvatiti promatrajući ljude jer kad komuniciramo svi tim signalima upravljamo automatski. Ne možemo ih pažljivo kontrolirati jer su nam podsvjesni. Ali s robotom možete.
And so in this video here -- this is a video taken from David DeSteno's lab at Northeastern University. He's a psychologist we've been collaborating with. There's actually a scientist carefully controlling Nexi's cues to be able to study this question. And the bottom line is -- the reason why this works is because it turns out people just behave like people even when interacting with a robot. So given that key insight, we can now start to imagine new kinds of applications for robots. For instance, if robots do respond to our non-verbal cues, maybe they would be a cool, new communication technology. So imagine this: What about a robot accessory for your cellphone? You call your friend, she puts her handset in a robot, and, bam! You're a MeBot -- you can make eye contact, you can talk with your friends, you can move around, you can gesture -- maybe the next best thing to really being there, or is it?
Pa u ovom filmu ovdje -- video je snimljen u laboratoriju Davida DeStenoa na sveučilištu Northeastern. On je psiholog s kojim surađujemo. Postoji znanstvenik koji pažljivo kontrolira Nexijeve signale kako bi mogao proučavati ovo pitanje. A zaključak je – razlog zašto ovo funcionira -- jer se pokazuje da se ljudi ponašaju kao ljudi čak i kad komuniciraju s robotom. Pa s tim ključnim uvidom, možemo početi zamišljati nove primjene za robote. Na primjer, ako roboti uzvraćaju na naše neverbalne signale, možda bi bili sjajna nova komunikacijska tehnologija. Zamislite ovo: Što mislite o robotskom dodatku za vaš mobitel? Nazovete prijateljicu, ona stavi mobitel u robota, i, bam!, vi ste JaBot -- možete ostvariti kontakt pogledom, pričati s prijateljima, možete se kretati uokolo, gestikulirati -- možda sljedeća najbolja stvar nakon stvarne nazočnosti ondje, je li?
To explore this question, my student, Siggy Adalgeirsson, did a study where we brought human participants, people, into our lab to do a collaborative task with a remote collaborator. The task involved things like looking at a set of objects on the table, discussing them in terms of their importance and relevance to performing a certain task -- this ended up being a survival task -- and then rating them in terms of how valuable and important they thought they were. The remote collaborator was an experimenter from our group who used one of three different technologies to interact with the participants. The first was just the screen. This is just like video conferencing today. The next was to add mobility -- so, have the screen on a mobile base. This is like, if you're familiar with any of the telepresence robots today -- this is mirroring that situation. And then the fully expressive MeBot.
Da bismo ovo ispitali moj student, Siggy Adalgeirsson, napravio je studiju u kojoj smo doveli ljudske sudionike, ljude, u naš laboratorij da izvrše zadatak koji zahtijeva suradnju sa suradnikom na daljinu. Zadatak je uključivao stvari poput gledanja skupa predmeta na stolu, raspravljanja o njima u smislu njihove važnosti za obavljanje određenog zadatka -- što je završilo kao zadatak preživljavanja -- i zatim rangiranja predmeta prema tome koliko su ih smatrali vrijednima ili važnima. Udaljeni suradnik je bio eksperimentator iz naše skupine pri čemu su koristili jednu od tri različite tehnologije za interakciju sa sudionicima. Prva je bila običan ekran. To je poput današnje video konferencije. Sljedeća je bila s dodanom pokretljivošću, pa smo ekran stavili na pokretnu osnovu. To je poput, ako ste upoznati s nekim oblikom današnjih telenazočnih robota -- ovo oponaša tu situaciju. I na koncu, potpuno izažajan JaBot.
So after the interaction, we asked people to rate their quality of interaction with the technology, with a remote collaborator through this technology, in a number of different ways. We looked at psychological involvement -- how much empathy did you feel for the other person? We looked at overall engagement. We looked at their desire to cooperate. And this is what we see when they use just the screen. It turns out, when you add mobility -- the ability to roll around the table -- you get a little more of a boost. And you get even more of a boost when you add the full expression. So it seems like this physical, social embodiment actually really makes a difference.
Nakon interakcije, tražili smo od ljudi da ocijene kvalitetu interakcije s tehnologijom, sa suradnikom na daljinu, na brojne razne načine. Promatrali smo psihološki moment -- koliko empatije ste osjetili za drugoga? Promatrali smo sveukupni angažman. Promatrali smo njihovu želju za suradnjom. Evo što vidimo kada koriste samo ekran. Ispada da kad dodate pokretljivost – mogućnost okretanja na stolu -- dobijete malo više poticaja. A dobijete još više poticaja kada dodate punu izražajnost. Pa se čini da ovo fizičko društveno utjelovljenje stvarno čini razliku.
Now let's try to put this into a little bit of context. Today we know that families are living further and further apart, and that definitely takes a toll on family relationships and family bonds over distance. For me, I have three young boys, and I want them to have a really good relationship with their grandparents. But my parents live thousands of miles away, so they just don't get to see each other that often. We try Skype, we try phone calls, but my boys are little -- they don't really want to talk; they want to play. So I love the idea of thinking about robots as a new kind of distance-play technology. I imagine a time not too far from now -- my mom can go to her computer, open up a browser and jack into a little robot. And as grandma-bot, she can now play, really play, with my sons, with her grandsons, in the real world with his real toys. I could imagine grandmothers being able to do social-plays with their granddaughters, with their friends, and to be able to share all kinds of other activities around the house, like sharing a bedtime story. And through this technology, being able to be an active participant in their grandchildren's lives in a way that's not possible today.
Pokušajmo to sada malo staviti u kontekst. Danas znamo da članovi obitelji žive sve udaljenije jedni od drugih, i da to definitivno uzima danak u obiteljskim odnosima i obiteljskim vezama na daljinu. Što se mene tiče, imam tri dječaka, i želim da imaju stvarno dobar odnos sa svojim djedom i bakom. Ali moji roditelji žive tisućama kilometara daleko, pa se oni jednostavno ne vide baš često. Probamo pomoću Skypea, probamo telefonom, ali dečki su maleni – zapravo ne žele pričati, žele se igrati. Oni vole ideju gledanja na robote kao na novu vrstu tehnologije za igranje na daljinu. Pa si ja zamišljam vrijeme ne tako daleko od danas -- kada moja mati može otići do svog računala, otvoriti preglednik i uključiti se u malog robota. I kao baka-bot, može se igrati, zaista igrati, s mojim sinovima, svojim unucima, u stvarnom svijetu s njegovim pravim igračkama. Mogu zamisliti bake kako igraju društvene igre sa svojim unukama, prijateljicama, kako mogu podijeliti sve ostale aktivnosti po kući, kao što razmjenjuju priče za laku noć. Pomoću ove tehnologije, moći će biti aktivni sudionici u životima svoje unučadi na način koji danas nije moguć.
Let's think about some other domains, like maybe health. So in the United States today, over 65 percent of people are either overweight or obese, and now it's a big problem with our children as well. And we know that as you get older in life, if you're obese when you're younger, that can lead to chronic diseases that not only reduce your quality of life, but are a tremendous economic burden on our health care system. But if robots can be engaging, if we like to cooperate with robots, if robots are persuasive, maybe a robot can help you maintain a diet and exercise program, maybe they can help you manage your weight. Sort of like a digital Jiminy -- as in the well-known fairy tale -- a kind of friendly, supportive presence that's always there to be able to help you make the right decision in the right way at the right time to help you form healthy habits. So we actually explored this idea in our lab.
Razmislimo i o nekim drugim područjima, poput zdravlja, možda. U Sjedinjenim Državama danas je, preko 65 posto ljudi pretilo ili gojazno, a sada je to velik problem i s našom djecom. A znamo da, kako ste stariji u životu, ako ste gojazni kad ste mladi, to može voditi u kronične bolesti koje ne samo da smanjuju kvalitetu života, već su i strahovit ekonomski teret za naš zdravstveni sustav. Ali ako roboti mogu zainteresirati, ako volimo surađivati s robotima, ako su roboti uvjerljivi, možda vam robot može pomoći da poštujete program dijete i vježbanja, možda vam mogu pomoći da kontrolirate svoju težinu. Nešto kao digitalna Jiminy -- dobro poznata bajka -- svojevrsna prijateljska nazočnost koja pruža podršku i uvijek je tu da bi vam pomogla da donesete pravu odluku na pravi način, u pravo vrijeme, da vam pomogne stvoriti zdrave navike. Mi smo zapravo ispitali ovu ideju u našem laboratoriju.
This is a robot, Autom. Cory Kidd developed this robot for his doctoral work. And it was designed to be a robot diet-and-exercise coach. It had a couple of simple non-verbal skills it could do. It could make eye contact with you. It could share information looking down at a screen. You'd use a screen interface to enter information, like how many calories you ate that day, how much exercise you got. And then it could help track that for you. And the robot spoke with a synthetic voice to engage you in a coaching dialogue modeled after trainers and patients and so forth. And it would build a working alliance with you through that dialogue. It could help you set goals and track your progress, and it would help motivate you.
Ovo je robot, Autom. Cory Kidd je razvio ovog robota za svoj doktorski rad. Oblikovan je da bude robot trener za ishranu i vježbu. Imao je nekoliko jednostavnih neverbalnih vještina. Mogao je ostvariti kontakt pogledom s vama. Mogao je dijeliti informacije gledajući dolje u ekran. Informacije unosite pomoću ekranskog sučelja, kao, koliko kalorija ste pojeli toga dana, koliko ste vježbali. A zatim bi vam robot pomogao pratiti te informacije. Robot je govorio sintetičkim glasom kako bi vas uključio u trenerski dijalog modeliran prema trenerima i pacijentima i slično. On bi uspostavio radno savezništvo s vama kroz taj dijalog. Mogao vam je pomoći postaviti ciljeve i pratiti napredak, i pomagao vam je u motivaciji.
So an interesting question is, does the social embodiment really matter? Does it matter that it's a robot? Is it really just the quality of advice and information that matters? To explore that question, we did a study in the Boston area where we put one of three interventions in people's homes for a period of several weeks. One case was the robot you saw there, Autom. Another was a computer that ran the same touch-screen interface, ran exactly the same dialogues. The quality of advice was identical. And the third was just a pen and paper log, because that's the standard intervention you typically get when you start a diet-and-exercise program.
Zanimljivo pitanje je, stoga, da li je društveno utjelovljenje doista bitno? Je li bitno što je robot? Da li je stvarno važna samo kvaliteta savjeta i informacija? Da bismo odgovorili na to pitanje, napravili smo studiju na području Bostona u kojoj smo stavili jednu od tri intervencije ljudima u kuću na razdoblje od nekoliko tjedana. Jedan slučaj je bio robot koji ste ovdje vidjeli, Autom. Druga intervencija je bila računalo koje je imalo isti ekran osjetljiv na dodir, i vrtjelo potpuno iste dijaloge. Kvaliteta savjeta je bila ista. A treća je bila samo olovka i papir za vođenje bilješki, jer je to standardna intervencija koju tipično dobijete kada započnete program dijete i vježbe.
So one of the things we really wanted to look at was not how much weight people lost, but really how long they interacted with the robot. Because the challenge is not losing weight, it's actually keeping it off. And the longer you could interact with one of these interventions, well that's indicative, potentially, of longer-term success. So the first thing I want to look at is how long, how long did people interact with these systems. It turns out that people interacted with the robot significantly more, even though the quality of the advice was identical to the computer. When it asked people to rate it on terms of the quality of the working alliance, people rated the robot higher and they trusted the robot more. (Laughter) And when you look at emotional engagement, it was completely different. People would name the robots. They would dress the robots. (Laughter) And even when we would come up to pick up the robots at the end of the study, they would come out to the car and say good-bye to the robots. They didn't do this with a computer.
Jedna od stvari koju smo stvarno htjeli promotriti nije bila koliko su ljudi izgubili na težini, već zapravo koliko su dugo komunicirali s robotom. Jer nije problem skinuti kile, problem je ne vratiti se na staro. I što duže možete komunicirati s jednom od ovih intervencija, tim je indikativnije, potencijalno, da ćete postići dugoročniji uspjeh. Prvo što želim pogledati je koliko dugo, koliko su dugo ljudi bili u interakciji s tim sustavima. Pokazalo se da su ljudi komunicirali s robotom značajno više, premda je kvaliteta savjeta bila identična onoj na računalu. Kad ih je pitao da ga ocijene u smislu kvalitete radnog savezništva, ljudi su robota ocijenili bolje i robotu su vjerovali više. (Smijeh) A kad pogledate emocionalni angažman, sve je bilo različito. Ljudi bi robotima dali imena. Odijevali su ih. (Smijeh) I čak kad bismo došli pokupiti robote pri kraju studije, izišli bi do automobila i pozdravili se s robotom. Nisu to činili s računalom.
The last thing I want to talk about today is the future of children's media. We know that kids spend a lot of time behind screens today, whether it's television or computer games or whatnot. My sons, they love the screen. They love the screen. But I want them to play; as a mom, I want them to play, like, real-world play. And so I have a new project in my group I wanted to present to you today called Playtime Computing that's really trying to think about how we can take what's so engaging about digital media and literally bring it off the screen into the real world of the child, where it can take on many of the properties of real-world play. So here's the first exploration of this idea, where characters can be physical or virtual, and where the digital content can literally come off the screen into the world and back. I like to think of this as the Atari Pong of this blended-reality play.
Posljednje o čemu želim danas pričati je budućnost dječjih medija. Znamo da djeca danas provode puno vremena za ekranima, bilo da je riječ o televiziji ili računalnim igrama ili drugome. Moji sinovi, oni vole ekran. Vole ekran. Ali ja želim da se oni igraju; kao majka želim da se igraju, igraju u stvarnom svijetu. Pa u svojoj skupini pokrećem novi projekt koji vam želim danas predstaviti koji se zove Računala u igri koji zapravo pokušava razmišljati o tome što je tako zanimljivo kod digitalnih medija i doslovno to skinuti s ekrana, u stvarni svijet djeteta, gdje može poprimiti mnoga obilježja igranja u stvarnom svijetu. Evo prvog ispitivanja ove ideje, u kojem likovi mogu biti fizički ili virtualni, i gdje digitalni sadržaj doslovno može sići s ekrana, u svijet i natrag. Volim o ovome razmišljati kao o Atari Pongu ove stopljene stvarnosne igre.
But we can push this idea further. What if -- (Game) Nathan: Here it comes. Yay! CB: -- the character itself could come into your world? It turns out that kids love it when the character becomes real and enters into their world. And when it's in their world, they can relate to it and play with it in a way that's fundamentally different from how they play with it on the screen. Another important idea is this notion of persistence of character across realities. So changes that children make in the real world need to translate to the virtual world. So here, Nathan has changed the letter A to the number 2. You can imagine maybe these symbols give the characters special powers when it goes into the virtual world. So they are now sending the character back into that world. And now it's got number power.
Ali možemo ovu ideju pogurati i dalje. Što ako -- (Igra) Nathan: Stiže. Jee! CB: -- sam lik može doći u vaš svijet? Pokazuje se da djeca obožavaju kad lik postaje stvaran i ulazi u njihov svijet. A kad je u njihovom svijetu, mogu uspostaviti odnos i igrati se s njime na način koji je fundamentalno drukčiji od igranja na ekranu. Druga važna ideja je shvaćanje opstojnosti lika u različitim realitetima. Pa se promjene koje djeca naprave u stvarnom svijetu moraju prenijeti u virtualni svijet. Ovdje je Nathan promijenio slovo A u broj 2. Možete zamisliti da ovi simboli daju likovima specijalne moći kad odu u virtualni svijet. Pa sada šalju lika natrag u taj svijet. I on sada ima brojčanu moć.
And then finally, what I've been trying to do here is create a really immersive experience for kids, where they really feel like they are part of that story, a part of that experience. And I really want to spark their imaginations the way mine was sparked as a little girl watching "Star Wars." But I want to do more than that. I actually want them to create those experiences. I want them to be able to literally build their imagination into these experiences and make them their own. So we've been exploring a lot of ideas in telepresence and mixed reality to literally allow kids to project their ideas into this space where other kids can interact with them and build upon them. I really want to come up with new ways of children's media that foster creativity and learning and innovation. I think that's very, very important.
I naposlijetku, ono što sam pokušala ovdje učiniti je stvoriti iskustvo u koje će djeca stvarno uroniti, u kojem se doista osjećaju kao da su dio priče, dio tog iskustva. I zaista želim zapaliti njihovu maštu onako kako se moja zapalila kad sam kao djevojčica gledala „Ratove zvijezda“. Ali želim i više od toga. Zapravo želim da oni stvore svoja iskustva. Želim da budu u stanju doslovno ugraditi svoju maštu u ta iskustva i učiniti ih svojima. Dakle, istraživali smo mnoge ideje telenazočnosti i mješovite stvarnosti kako bismo doslovno omogućili djeci da projiciraju svoje ideje u prostor gdje druga djeca mogu komunicirati s njima i graditi na tome. Zaista želim iznaći nove načine dječjih medija koji hrane kreativnost i učenje i inovacije. Mislim da je to vrlo, vrlo važno.
So this is a new project. We've invited a lot of kids into this space, and they think it's pretty cool. But I can tell you, the thing that they love the most is the robot. What they care about is the robot. Robots touch something deeply human within us. And so whether they're helping us to become creative and innovative, or whether they're helping us to feel more deeply connected despite distance, or whether they are our trusted sidekick who's helping us attain our personal goals in becoming our highest and best selves, for me, robots are all about people.
Pa je ovo novi projekt. Pozvali smo mnogo djece u ovaj prostor, i oni misle da je prilično cool. Ali mogu vam reći, ono što najviše vole je robot. Ono do čega im je stalo je robot. Roboti dotiču nešto duboko ljudsko u nama. I tako, bez obzira da li nam pomažu da postanemo kreativni i inovativni, ili nam pomažu da se osjećamo bolje povezani usprkos udaljenosti, ili su naš drug kojem vjerujemo i koji nam pomaže ostvariti osobne ciljeve kako bismo postali najbolji što možemo, za mene, kod robota su važni ljudi.
Thank you.
Hvala vam.
(Applause)
(Pljesak)