One of the problems of writing, and working, and looking at the Internet is that it's very hard to separate fashion from deep change. And so, to start helping that, I want to take us back to 1835. In 1835, James Gordon Bennett founded the first mass-circulation newspaper in New York City. And it cost about 500 dollars to start it, which was about the equivalent of 10,000 dollars of today. By 15 years later, by 1850, doing the same thing -- starting what was experienced as a mass--circulation daily paper -- would come to cost two and a half million dollars. 10,000, two and a half million, 15 years. That's the critical change that is being inverted by the Net. And that's what I want to talk about today, and how that relates to the emergence of social production.
Jedan od problema s pisanjem, radom i promatranjem Interneta jest taj da je vrlo teško razlučiti pomodarstvo od suštinske promjene. Kako bih pomogao pri tome, vratit ću nas u 1835. godinu. Godine 1835. James Gordon Bennett osnovao je prve visoko-tiražne novine u New York City-ju. Njihovo pokretanje stajalo je oko 500 dolara, što je približni ekvivalent današnjih 10.000 dolara. Tek 15 godina kasnije, oko 1850. godine, isti bi poduhvat -- pokretanje nečeg poput visoko-tiražnih dnevnih novina -- stajao dva i pol milijuna dolara. 10.000, dva i pol milijuna, 15 godina. To je ključna promjena koju izvrće mreža. I to je ono o čemu bih želio danas progovoriti, te kako je to povezano s nadolaskom društvene proizvodnje.
Starting with newspapers, what we saw was high cost as an initial requirement for making information, knowledge and culture, which led to a stark bifurcation between producers -- who had to be able to raise financial capital, just like any other industrial organization -- and passive consumers that could choose from a certain set of things that this industrial model could produce. Now, the term "information society," "information economy," for a very long time has been used as the thing that comes after the industrial revolution. But in fact, for purposes of understanding what's happening today, that's wrong. Because for 150 years, we've had an information economy. It's just been industrial, which means those who were producing had to have a way of raising money to pay those two and a half million dollars, and later, more for the telegraph, and the radio transmitter, and the television, and eventually the mainframe. And that meant they were market based, or they were government owned, depending on what kind of system they were in. And this characterized and anchored the way information and knowledge were produced for the next 150 years.
Počevši s novinama, vidjeli smo da je visok trošak početni zahtjev za stvaranje informacija, znanja i kulture, što je dovelo do upadljive podvojenosti između proizvođača -- koji su morali biti sposobni prikupiti financijski kapital, baš kao bilo koja druga industrijska organizacija -- i pasivnih potrošača koji su mogli birati između određenog skupa stvari koje je ovaj industrijski model bio u mogućnosti proizvesti. Sad, izraz ''informacijsko društvo'', ''informacijska ekonomija'' bio je vrlo dugo vremena korišten kako bi označio nešto što dolazi nakon Industrijske revolucije. No, zapravo, ako se želi postići razumijevanje onog što se događa danas, to je krivo. Stoga što već 150 godina imamo informacijsku ekonomiju. Jedino što je dosad bila industrijska. Što znači da su oni koji su se bavili proizvodnjom morali iznaći način da prikupe novac kako bi platili ona dva i pol milijuna dolara, a kasnije još više za brzojav, i za radio prijenosnik, i televiziju, i s vremenom za računalo. I to je značilo da su bili zasnovani na tržištu ili su bili u vlasništvu vlade, ovisno o tome u kojem su se sustavu nalazili. To je odredilo i utvrdilo način na koji su se informacije i znanje proizvodili za idućih 150 godina.
Now, let me tell you a different story. Around June 2002, the world of supercomputers had a bombshell. The Japanese had, for the first time, created the fastest supercomputer -- the NEC Earth Simulator -- taking the primary from the U.S., and about two years later -- this, by the way, is measuring the trillion floating-point operations per second that the computer's capable of running -- sigh of relief: IBM [Blue Gene] has just edged ahead of the NEC Earth Simulator. All of this completely ignores the fact that throughout this period, there's another supercomputer running in the world -- SETI@home. Four and a half million users around the world, contributing their leftover computer cycles, whenever their computer isn't working, by running a screen saver, and together sharing their resources to create a massive supercomputer that NASA harnesses to analyze the data coming from radio telescopes.
Dopustite mi da vam sada ispričam drugačiju priču. Negdje u lipnju 2002. godine svijet super računala doživio je potres. Japanci su po prvi puta stvorili najbrži super računalo -- NEC Earth Simulator -- preuzevši tako primat od SAD-a, i, otprilike dvije godine kasnije -- ovo, usput, mjeri bilijun operacija s kliznom točkom koje je računalo u mogućnosti napraviti u sekundi. Uzdah olakšanja: IBM-ov Gene Blue je upravo prestigao NEC Earth Simulator. No sve ovo potpuno zanemaruje činjenicu da tijekom ovog perioda u svijetu postoji još jedno super računalo -- SETI@Home -- četiri i pol milijuna korisnika diljem svijeta, koji doprinose svojim preostalim vremenom ciklusa računala, kad god njihovo računalo nije u uporabi, tako što pokrenu zaštitnik zaslona te zajedno dijele svoje resurse kako bi stvorili masivno super računalo koje NASA koristi za analiziranje podataka što dolaze s radijskih teleskopa.
What this picture suggests to us is that we've got a radical change in the way information production and exchange is capitalized. Not that it's become less capital intensive -- that there's less money that's required -- but that the ownership of this capital, the way the capitalization happens, is radically distributed. Each of us, in these advanced economies, has one of these, or something rather like it -- a computer. They're not radically different from routers inside the middle of the network. And computation, storage and communications capacity are in the hands of practically every connected person -- and these are the basic physical capital means necessary for producing information, knowledge and culture, in the hands of something like 600 million to a billion people around the planet.
Ova nam priča govori o radikalnoj promjeni u načinu na koji se proizvodnja i razmjena informacija kapitaliziraju. Ne radi se o tome da su postali manje zahtjevni u pogledu kapitala koji im je potreban -- da zahtjevaju manje novca -- već se vlasništvo nad tim kapitalom, način na koji se kapitalizacija događa, radikalno izmijenio. Svatko od nas, u tim naprednim ekonomijama, ima jedan primjerak ovoga, ili nešto slično -- računalo. Oni nisu radikalno različiti od usmjernika u srcu mreže. I kapacitet za proračun, pohranjivanje i komunikaciju je u rukama doslovno svake povezane osobe -- i to je osnovni fizički kapital potreban za proizvodnju informacija, znanja i kulture, u rukama nekih 600 milijuna do milijardu ljudi diljem planeta.
What this means is that for the first time since the industrial revolution, the most important means, the most important components of the core economic activities -- remember, we are in an information economy -- of the most advanced economies, and there more than anywhere else, are in the hands of the population at large. This is completely different than what we've seen since the industrial revolution. So we've got communications and computation capacity in the hands of the entire population, and we've got human creativity, human wisdom, human experience -- the other major experience, the other major input -- which unlike simple labor -- stand here turning this lever all day long -- is not something that's the same or fungible among people. Any one of you who has taken someone else's job, or tried to give yours to someone else, no matter how detailed the manual, you cannot transmit what you know, what you will intuit under a certain set of circumstances. In that we're unique, and each of us holds this critical input into production as we hold this machine.
To znači da je po prvi puta od Industrijske revolucije najvažnije sredstvo -- najvažnija komponenta jezgre ekonomskih aktivnosti -- sjetite se, mi smo u informacijskoj ekonomiji -- najnaprednijih ekonomskih sustava, i ondje više nego igdje drugdje, u rukama široke populacije. To je potpuno različito od onoga što smo vidjeli od Inustrijske revolucije. Tako imamo kapacitet za komunikaciju i izračune u rukama čitave populacije, i imamo ljudsku kreativnost, ljudsku mudrost, ljudsko iskustvo --- drugo veliko iskustvo, drugi veliki ulazni resurs. Što za razliku od jednostavnog rada -- stoji ovdje i okreće ručicu čitav dan -- nije nešto što je isto ili ekvivalentno za ljude. Svatko od vas koji je želio preuzeti nečiji posao ili predati svoj nekom drugom, bez obzira koliko detaljan bio priručnik, nije moguće prenijeti ono što znaš, ono što ćeš naslutiti pod određenim stjecajem okolnosti. U tome smo jedinstveni, i svatko od nas drži tu kritičnu točku u proizvodnji, stoga što imamo ovu napravu.
What's the effect of this? So, the story that most people know is the story of free or open source software. This is market share of Apache Web server -- one of the critical applications in Web-based communications. In 1995, two groups of people said, "Wow, this is really important, the Web! We need a much better Web server!" One was a motley collection of volunteers who just decided, you know, we really need this, we should write one, and what are we going to do with what -- well, we're gonna share it! And other people will be able to develop it. The other was Microsoft.
Kakav ovo ima učinak? Dakle priča koju većina ljudi poznaje priča je o software-u koji je besplatan ili otvorenog koda. Ovo je tržišni udio Apache mrežnog poslužitelja -- jedne od aplikacija ključnih za internetsku komunikaciju. Godine 1995. dvije su grupe ljudi rekle ''Wow, ovo je zbilja važno, mreža! Treba nam mnogo bolji mrežni poslužitelj!'' Jedna od njih bila je raznobojna grupa volontera koji su samo tako odlučili, znate, ovo nam je uistinu potrebno, trebali bismo napisati jedan, i što ćemo s čime napraviti -- pa, dijelit ćemo ga! I ostali će ga ljudi moći razvijati. Druga grupa bio je Microsoft.
Now, if I told you that 10 years later, the motley crew of people, who didn't control anything that they produced, acquired 20 percent of the market and was the red line, it would be amazing! Right? Think of it in minivans. A group of automobile engineers on their weekends are competing with Toyota. Right? But, in fact, of course, the story is it's the 70 percent, including the major e-commerce site -- 70 percent of a critical application on which Web-based communications and applications work is produced in this form, in direct competition with Microsoft. Not in a side issue -- in a central strategic decision to try to capture a component of the Net. Software has done this in a way that's been very visible, because it's measurable. But the thing to see is that this actually happens throughout the Web.
Sad, da vam kažem da je 10 godina kasnije raznobojna skupina ljudi koji nisu kontrolirali baš ništa što bi proizveli stekla 20 posto tržišta i da je predstavljena crvenom linijom, to bi bilo zapanjujuće! Zar ne? Razmišljajte o tome kao o mini-kombijima. Grupa automobilskih inžinjera natječe se tijekom vikenda s Toyotom. Dobro? No zapravo, dakako, priča je ta da je 70 posto, uključujući velike internetske stranice za e-trgovinu -- 70 posto ključnih aplikacija na kojima rade internetska komunikacija i aplikacije proizvedeno je u ovom obliku u izravnoj konkurenciji s Microsoftom, ne kao sporedno događanje -- već kao središnja strateška odluka da se pokuša uhvatiti jednu komponentu mreže. Software je ovo učinio na način koji je vrlo vidljiv jer je mjerljiv. No ono što treba primijetiti jest da se isto zapravo događa diljem mreže.
So, NASA, at some point, did an experiment where they took images of Mars that they were mapping, and they said, instead of having three or four fully trained Ph.D.s doing this all the time, let's break it up into small components, put it up on the Web, and see if people, using a very simple interface, will actually spend five minutes here, 10 minutes there, clicking. After six months, 85,000 people used this to generate mapping at a faster rate than the images were coming in, which was, quote, "practically indistinguishable from the markings of a fully-trained Ph.D.," once you showed it to a number of people and computed the average.
Tako je NASA, u nekom trenutku, napravila eksperiment u kojem su uzeli snimke Marsa kojeg su bili mapirali. I odlučili da će umjesto da angažiraju troje ili četvoro u punoj mjeri obučenih doktora znanosti koji bi radili čitavo vrijeme, razbiti to u male dijelove, staviti na mrežu i vidjeti hoće li ljudi, koristeći vrlo jednostavno sučelje, zapravo provesti pet minuta ovdje, 10 minuta tamo, klikajući. Nakon šest mjeseci 85.000 ljudi koristilo je ovo kako bi ostvarilo mapiranje bržim tempom no što su slike pristizale, što je, citiram, bilo ''praktički nerazlučivo od oznaka u punoj mjeri obučenih doktora znanosti,'' što je potvrđeno kada su to pokazali određenom broju ljudi i izračunali prosjek.
Now, if you have a little girl, and she goes and writes to -- well, not so little, medium little -- tries to do research on Barbie. And she'll come to Encarta, one of the main online encyclopedias. This is what you'll find out about Barbie. This is it, there's nothing more to the definition, including, "manufacturers" -- plural -- "now more commonly produce ethnically diverse dolls, like this black Barbie." Which is vastly better than what you'll find in the encyclopedia.com, which is Barbie, Klaus. (Laughter) On the other hand, if they go to Wikipedia, they'll find a genuine article -- and I won't talk a lot about Wikipedia, because Jimmy Wales is here -- but roughly equivalent to what you would find in the Britannica, differently written, including the controversies over body image and commercialization, the claims about the way in which she's a good role model, etc.
Sad, ako uzmete malenu djevojčicu koja krene pisati -- no, dobro, ne jako malenu, srednje malenu -- koja pokuša napraviti istraživanje o Barbie. Doći će do Encarte, jedne od glavnih online enciklopedija, ovo ćete saznati o Barbie. To je to, ništa više od definicije, uključujući ''proizvođači'' -- množina -- ''sada češće proizvode etnički raznolike lutke, kao ovu crnu Barbie.'' Što je još uvijek mnogo bolje od onog što ćete pronaći u encyclopedia.com, što je Barbie, Klaus. (Smijeh) S druge strane, ako oni odu na Wikipediju, pronaći će izvorni članak -- i neću puno govoriti o Wikipediji, jer je Jimmy Wales ovdje -- no ugrubo ekvivalentan onome što bi ste pronašli u Britannici, drugačije napisano, uključujući kontroverze o slikama vlastitog tijela i komercijalizaciji, tvrdnje o tome na koji je način ona dobar uzor, i tako dalje.
Another portion is not only how content is produced, but how relevance is produced. The claim to fame of Yahoo! was, we hire people to look -- originally, not anymore -- we hire people to look at websites and tell you -- if they're in the index, they're good. This, on the other hand, is what 60,000 passionate volunteers produce in the Open Directory Project, each one willing to spend an hour or two on something they really care about, to say, this is good. So, this is the Open Directory Project, with 60,000 volunteers, each one spending a little bit of time, as opposed to a few hundred fully paid employees. No one owns it, no one owns the output, it's free for anyone to use and it's the output of people acting out of social and psychological motivations to do something interesting.
Drugi dio ne odnosi se samo na način na koji se proizvodi sadržaj, već na koji se proizvodi značajnost. Tvrdnja kojom je Yahoo! postao poznat, mi zapošljavamo ljude -- u početku, sada više ne -- mi zapošljavamo ljude da pregledavaju internetske stranice i kažu vam -- ako su u kazalu, dobre su. Ovo je, s druge strane, nešto što 60.000 strastvenih volontera proizvodi u Open Directory Project-u. Svaki od njih voljan je posvetiti sat ili dva nečemu do čega im je uistinu stalo, kako bi rekli, ovo je dobro. Ovo je dakle Open Directory Project, s 60.000 volontera od kojih svaki potroši malo vremena, naspram nekoliko stotina zaposlenika na punoj plaći. Nitko ga nema u vlasništvu, nitko nije vlasnik proizvoda, besplatno ga može koristiti svatko i on je kanal kojim ljudi izražavaju svoje društvene i psihološke porive da naprave nešto zanimljivo.
This is not only outside of businesses. When you think of what is the critical innovation of Google, the critical innovation is outsourcing the one most important thing -- the decision about what's relevant -- to the community of the Web as a whole, doing whatever they want to do: so, page rank. The critical innovation here is instead of our engineers, or our people saying which is the most relevant, we're going to go out and count what you, people out there on the Web, for whatever reason -- vanity, pleasure -- produced links, and tied to each other. We're going to count those, and count them up. And again, here, you see Barbie.com, but also, very quickly, Adiosbarbie.com, the body image for every size. A contested cultural object, which you won't find anywhere soon on Overture, which is the classic market-based mechanism: whoever pays the most is highest on the list.
Ovo nije samo izvan poslovnog svijeta. Kada razmišljate o tome što je ključna inovacija Google-a, ključna inovacija je eksternaliziranje najvažnije stvari -- odluke o tome što je važno -- cjelokupnoj zajednici mreže, koja radi što god želi raditi. Znači -- rangiranje stranica. Ključna inovacija ovdje jest da umjesto da vam naši inžinjeri i zaposlenici kažu što je najznačajnije, ono što ćemo napraviti jest otići tamo i prebrojati ono što vi, ljudi povezani s mrežom, iz kojeg god razloga -- taštine, zadovoljstva -- stvarate kao linkove, i povezati to s ostalima. Prebrojat ćemo ih i rangirati. I ponovno vidite ovdje Barbie.com, no isto tako, vrlo brzo, Adiosbarbie.com, slika o vlastitom tijelu za sve veličine. Sporni kulturološki objekt, kojeg nećete pronaći nigdje na Overture-u, koji je klasičan, na tržištu utemeljen mehanizam. Tko god plati više, biva više rangiran na listi.
So, all of that is in the creation of content, of relevance, basic human expression. But remember, the computers were also physical. Just physical materials -- our PCs -- we share them together. We also see this in wireless. It used to be wireless was one person owned the license, they transmitted in an area, and it had to be decided whether they would be licensed or based on property. What we're seeing now is that computers and radios are becoming so sophisticated that we're developing algorithms to let people own machines, like Wi-Fi devices, and overlay them with a sharing protocol that would allow a community like this to build its own wireless broadband network simply from the simple principle: When I'm listening, when I'm not using, I can help you transfer your messages; and when you're not using, you'll help me transfer yours. And this is not an idealized version. These are working models that at least in some places in the United States are being implemented, at least for public security.
Sve što predstavlja stvaranje sadržaja, značaja vezano je stoga uz osnovno ljudsko izražavanje. No zapamtite, računala su isto tako bila fizička. Samo fizički materijal -- naši PC-jevi, i dijelimo ih zajedno. Isto vidimo i kod bežične veze. Kod bežične veze stvar je radila na način da bi jedna osoba imala dozvolu i prenosila signal u nekom području, i trebalo je odlučiti hoće li biti licencirana ili na vlasničkoj osnovi. Ono što sada vidimo je da računala i radio postaju toliko sofisticirani da razvijamo algoritme kako bismo ljudima omogućili da posjeduju sprave, poput bežičnih uređaja i prekriju ih s protokolom koji bi omogućio zajednici poput ove da izgradi vlastitu bežičnu širokopojasnu mrežu na jednostavnom principu: Kada ja slušam, kada ne koristim, mogu ti pomoći prenijeti tvoje poruke. A kada ti ne koristiš, pomoći ćeš mi prenijeti moje. I ovo nije idealizirana inačica. Ovo su radni modeli koji se u barem nekim mjestima u Sjedinjenim državama koriste, barem za javnu sigurnost.
If in 1999 I told you, let's build a data storage and retrieval system. It's got to store terabytes. It's got to be available 24 hours a day, seven days a week. It's got to be available from anywhere in the world. It has to support over 100 million users at any given moment. It's got to be robust to attack, including closing the main index, injecting malicious files, armed seizure of some major nodes. You'd say that would take years. It would take millions. But of course, what I'm describing is P2P file sharing. Right? We always think of it as stealing music, but fundamentally, it's a distributed data storage and retrieval system, where people, for very obvious reasons, are willing to share their bandwidth and their storage to create something.
Da sam vam 1999. godine rekao, hajde da napravimo sustav za pohranjivanje i pronalaženje podataka. Mora biti u mogućnosti pohraniti terabajte. Mora biti dostupan 24 sata dnevno, sedam dana tjedno. Mora biti dostupan s bilo kojeg mjesta na svijetu. Mora podržavati preko 100.000.000 korisnika u svakom trenutku. Mora biti otporan na napade, uključujući zatvaranje glavnog pokazivača, unos zloćudnih datoteka, oružani napad na neke od većih čvorišta. Rekli biste da bi za tako nešto bile potrebne godine. Bili bi potrebni milijuni. No dakako, ono što opisujem je P2P dijeljenje podataka. Zar ne? Uvijek o tome razmišljamo kao o krađi muzike, ali u svom temelju to je distribuirani sustav za pohranjivanje i pronalaženje podataka, u kojem su ljudi, iz vrlo očiglednih razloga, voljni podijeliti svoju širokopojasnu vezu i svoje kapacitete za pohranjivanje kako bi nešto stvorili.
So, essentially what we're seeing is the emergence of a fourth transactional framework. It used to be that there were two primary dimensions along which you could divide things. They could be market based, or non-market based; they could be decentralized, or centralized. The price system was a market-based and decentralized system. If things worked better because you actually had somebody organizing them, you had firms, if you wanted to be in the market -- or you had governments or sometimes larger non-profits in the non-market. It was too expensive to have decentralized social production, to have decentralized action in society. That was not about society itself. That was, in fact, economic.
Dakle ono što u biti promatramo je pojavljivanje četvrtog transakcijskog okvira. Ranije smo imali samo dvije primarne dimenzije prema kojima je bilo moguće podijeliti stvari. Mogle su biti utemeljene ili neutemeljene na tržištu; mogle su biti decentralizirane ili centralizirane. Cjenovni sustav bio je sustav koji je decentraliziran i utemeljen na tržištu. Kada bi stvari bolje funkcionirale zato što je postojao netko tko ih organizira, imali ste ili tvrke ako ste željeli biti na tržištu -- ili vlade odnosno ponekad veće neprofitne organizacije ako niste bili na tržištu. Bilo je preskupo imati decentraliziranu društvenu proizvodnju, imati decentralizirano društveno djelovanje -- koje se nije ticalo samog društva. To je zapravo bilo ekonomično.
But what we're seeing now is the emergence of this fourth system of social sharing and exchange. Not that it's the first time that we do nice things to each other, or for each other, as social beings. We do it all the time. It's that it's the first time that it's having major economic impact. What characterizes them is decentralized authority. You don't have to ask permission, as you do in a property-based system. May I do this? It's open for anyone to create and innovate and share, if they want to, by themselves or with others, because property is one mechanism of coordination. But it's not the only one.
No ono što promatramo danas je pojava tog četvrtog sustava društvene podjele i razmjene. Ne da se po prvi puta događa da činimo dobro jedni drugima ili jedni za druge, kao društvena bića. To činimo stalno. No sada po prvi puta takvo djelovanje ima velik ekonomski utjecaj. Karakterizira ga decentralizirani autoritet. Nije potrebno zatražiti ovlaštenje, kao što se mora u sustavu utemeljenom na vlasništvu. Smijem li napraviti ovo? Otvoreno je za svakoga kako bi stvarao, inovirao i dijelio, ako poželi, sam ili s drugima, jer vlasništvo je jedan mehanizam koordinacije. Ali nije jedini.
Instead, what we see are social frameworks for all of the critical things that we use property and contract in the market: information flows to decide what are interesting problems; who's available and good for something; motivation structures -- remember, money isn't always the best motivator. If you leave a $50 check after dinner with friends, you don't increase the probability of being invited back. And if dinner isn't entirely obvious, think of sex. (Laughter)
Umjesto toga, vidimo kako se društvene mreže koriste za sve ključne stvari za koje koristimo vlasništvo i ugovorne odnose na tržištu. Protok informacija omogućava odlučivanje o tome koji su problem zanimljivi, tko je raspoloživ i dobar da nešto napravi, kakve su motivacijske strukture -- sjetite se, novac nije uvijek najbolji motivator. Ako ostaviš račun od 50 dolara nakon večere s prijateljima, ne povećavaš izglede da ćeš biti pozvan natrag. A ako primjer s večerom nije dovoljno očigledan, pomislite na seks. (Smijeh)
It also requires certain new organizational approaches. And in particular, what we've seen is task organization. You have to hire people who know what they're doing. You have to hire them to spend a lot of time. Now, take the same problem, chunk it into little modules, and motivations become trivial. Five minutes, instead of watching TV? Five minutes I'll spend just because it's interesting. Just because it's fun. Just because it gives me a certain sense of meaning, or, in places that are more involved, like Wikipedia, gives me a certain set of social relations.
Isto tako, to zahtjeva nove pristupe organizaciji. I, posebice, ono što smo vidjeli je organizacija prema zadaćama. Morate zapošljavati ljude koji znaju što rade. Morate ih zaposliti kako bi izdvojili mnogo vremena. No sad, ako uzmete isti problem, isjeckajte ga na male module, tada motivacije postaju trivijalne. Pet minuta, umjesto gledanja televizije? Pet minuta ću izdvojiti samo zato što mi to izgleda zanimljivo. Samo zato što je zabavno. Samo zato što mi daje određeni osjećaj smislenosti, ili, na mjestima koja više angažiraju, poput Wikipedije, stoga što mi donosi određeni krug društvenih odnosa.
So, a new social phenomenon is emerging. It's creating, and it's most visible when we see it as a new form of competition. Peer-to-peer networks assaulting the recording industry; free and open source software taking market share from Microsoft; Skype potentially threatening traditional telecoms; Wikipedia competing with online encyclopedias. But it's also a new source of opportunities for businesses. As you see a new set of social relations and behaviors emerging, you have new opportunities. Some of them are toolmakers. Instead of building well-behaved appliances -- things that you know what they'll do in advance -- you begin to build more open tools. There's a new set of values, a new set of things people value. You build platforms for self-expression and collaboration. Like Wikipedia, like the Open Directory Project, you're beginning to build platforms, and you see that as a model. And you see surfers, people who see this happening, and in some sense build it into a supply chain, which is a very curious one. Right?
Tako se pojavljuje novi društveni fenomen. On stvara, i najvidljiviji je kada to primijetimo, jedan novi oblik natjecanja. Mreže ravnopravnih suradnika napadaju glazbenu industriju; slobodan software otvorenog koda uzima tržišne udjele Microsofta; Skype ima mogućnost ugroziti tradicionalne telekome; Wikipedija se natječe s online enciklopedijama. Ali to je isto tako i novi izvor mogućnosti za poslovni sektor. Kako se nova vrsta društvenih odnosa i ponašanja pojavljuje, pojavljuju se i nove mogućnosti. Neke od njih stvaraju nove alate. Umjesto izgradnje dobro ugođenih aparata -- stvari za koje unaprijed znaš što će raditi -- počinješ graditi otvorenije alate. Tu je novi sustav vrijednosti, nove stvari koje ljudi vrednuju. Gradiš platforme za samoizražavanje i suradnju. Poput Wikipedije, poput Open Directory Project-a, počinješ graditi platforme i prepoznaješ to kao model. Vidiš surfere, ljude koji promatraju kako se to događa, i na neki način ugrađuju to u lanac ponude, koji je vrlo neobičan. Zar ne?
You have a belief: stuff will flow out of connected human beings. That'll give me something I can use, and I'm going to contract with someone. I will deliver something based on what happens. It's very scary -- that's what Google does, essentially. That's what IBM does in software services, and they've done reasonably well.
Imaš uvjerenje: stvari će poteći ako se ljudska bića povežu. Time dobivam nešto što mogu iskoristiti, i mogu se s nekim drugim pogoditi. Isporučit ću nešto zavisno od toga što se dogodi. Što je vrlo zastrašujuće -- i ono je što Google suštinski radi. To radi i IBM u software-skim uslugama, i radi to razmjerno dobro.
So, social production is a real fact, not a fad. It is the critical long-term shift caused by the Internet. Social relations and exchange become significantly more important than they ever were as an economic phenomenon. In some contexts, it's even more efficient because of the quality of the information, the ability to find the best person, the lower transaction costs. It's sustainable and growing fast.
Dakle, društvena proizvodnja je stvarna činjenica, ne pomodarstvo. Ona predstavlja ključnu, drugoročnu promjenu koju je uzrokovao internet. Društveni odnosi i razmjena postaju značajno važniji no što su ikada prije bili kao ekonomski fenomen. U nekim kontekstima, još su i više efikasni zbog kvalitete informacija, svoje sposobnosti pronalaženja najbolje osobe, smanjivanja transakcijskih troškova. Održivi su i brzorastući.
But -- and this is the dark lining -- it is threatened by -- in the same way that it threatens -- the incumbent industrial systems. So next time you open the paper, and you see an intellectual property decision, a telecoms decision, it's not about something small and technical. It is about the future of the freedom to be as social beings with each other, and the way information, knowledge and culture will be produced. Because it is in this context that we see a battle over how easy or hard it will be for the industrial information economy to simply go on as it goes, or for the new model of production to begin to develop alongside that industrial model, and change the way we begin to see the world and report what it is that we see. Thank you.
Ali -- i ovo baca tamnu sjenku -- prijeti im -- na isti način na koji oni prijete njemu -- postojeći industrijski sustav. Kada stoga idućeg puta otvorite novine i ugledate presudu koja se tiče intelektualnog vlasništva, presudu koja se tiče telekoma, znajte da se ne radi o nečem malenom i tehničkom, već o budućnosti naše slobode da budemo jedni s drugima kao društvena bića, i o načinu na koji će se proizvoditi informacije, znanje i kultura. Zato što upravo u ovom kontekstu vidimo bitku koja će odlučiti koliko će lako ili teško biti za industrijsku informacijsku ekonomiju da naprosto nastavi raditi kako radi sada, odnosno za novi model proizvodnje da se počne razvijati uz postojeći industrijski model, te promijeni način na koji promatramo svijet i opisujemo ono što u njemu vidimo. Hvala vam.