The brilliant playwright, Adrienne Kennedy, wrote a volume called "People Who Led to My Plays." And if I were to write a volume, it would be called, "Artists Who Have Led My Exhibitions" because my work, in understanding art and in understanding culture, has come by following artists, by looking at what artists mean and what they do and who they are. J.J. from "Good Times," (Applause) significant to many people of course because of "Dy-no-mite," but perhaps more significant as the first, really, black artist on primetime TV. Jean-Michel Basquiat, important to me because [he was] the first black artist in real time that showed me the possibility of who and what I was about to enter into.
Briljantna dramska spisateljica, Adrienne Kennedy, napisala je knjigu zvanu "Ljudi koji su vodili do mojih drama." A kada bih ja pisala knjigu, zvala bi se, "Umjetnici koji su vodili moje izložbe" jer moj rad, razumijavanje umjetnosti i razumijevanje kulture, jest niknulo slijedeći umjetnike, promatrajući što umjetnik znači i što oni rade i tko su oni. Jay Jay iz "Dobrih vremena", (Pljesak) značajan za mnoge ljude naravno zbog "din-a-mita", ali možda još značajniji kao prvi, doista, crni umjetnik na TV-u u udarnom terminu. Jean-Michel Basquiat, važan za mene jer je bio prvi crni umjetnik u stvarnom vremenu koji mi je pokazao mogućnosti u koga i u što ću zakoračiti.
My overall project is about art -- specifically, about black artists -- very generally about the way in which art can change the way we think about culture and ourselves. My interest is in artists who understand and rewrite history, who think about themselves within the narrative of the larger world of art, but who have created new places for us to see and understand. I'm showing two artists here, Glenn Ligon and Kara Walker, two of many who really form for me the essential questions that I wanted to bring as a curator to the world. I was interested in the idea of why and how I could create a new story, a new narrative in art history and a new narrative in the world. And to do this, I knew that I had to see the way in which artists work, understand the artist's studio as a laboratory, imagine, then, reinventing the museum as a think tank and looking at the exhibition as the ultimate white paper -- asking questions, providing the space to look and to think about answers.
Moj cjelokupni projekt je o umjetnosti, konkretno, o crnim umjetnicima, vrlo općenito o načinu na koji umjetnost može promijeniti način na koji razmišljamo o kulturi i o sebi. Moj interes je u umjetnicima koji razumiju i pišu povijest iznova, koji misle o sebi unutar pripovjesti većeg svijeta umjetnosti, ali koji su za nas stvorili nova mjesta koja možemo vidjeti i razumijeti. Pokazujem ovdje dva umjetnika, Glenna Ligona i Carol Walkera, dvoje od njih mnogo koji za mene oblikuju ključna pitanja koja želim prinijeti svijetu kao kustosica. Zanimala me ideja zašto i kako mogu stvoriti novu priču i novu pripovjetku u povijesti umjetnosti i novu pripovjetku u svijetu. A kako bih napravila to, znala sam kako moram vidjeti način na koji umjetnici rade, razumijeti umjetnički studio kao laboratorij, onda zamisliti, ponovno izumiti muzej kao mjesto okupljanja mozgova, i gledati na izložbu kao krajnji bijeli papir, postavljajući pitanja pružati prostor za promatranje i razmišljanje o odgovorima.
In 1994, when I was a curator at the Whitney Museum, I made an exhibition called Black Male. It looked at the intersection of race and gender in contemporary American art. It sought to express the ways in which art could provide a space for dialogue -- complicated dialogue, dialogue with many, many points of entry -- and how the museum could be the space for this contest of ideas. This exhibition included over 20 artists of various ages and races, but all looking at black masculinity from a very particular point of view. What was significant about this exhibition is the way in which it engaged me in my role as a curator, as a catalyst, for this dialogue. One of the things that happened very distinctly in the course of this exhibition is I was confronted with the idea of how powerful images can be in people's understanding of themselves and each other.
1994. godine, kada sam bila kustos u Whitney muzeju, napravila sam izložbu zvanu "Crni muškarac." To je bilo promatranje raskrižja rase i spola u suvremenoj američkoj umjetnosti. Trebala je izraziti načine na koji umjetnost može pružiti prostor za dijalog, komplicirani dijalog, dijalog s mnogim, mnogim ulaznim točkama, i kako bi muzej mogao biti mjesto za to natjecanje ideja. Ta izložba je uključila preko 20 umjetnika različitih dobi i rasa, ali svi su promatrali crnačku muževnost s veoma specifičnog gledišta. Ono što je bilo značajno u toj izložbi je način na koji me uključila u moju ulogu kao kustosice, kao katalizatora, za taj dijalog. Jedna od stvari koja se dogodila vrlo jasno tijekom te izložbe je kako sam ja bila suočena s idejom kako snažne slike mogu biti i ljudska razumijevanja njih samih i jedni drugih.
I'm showing you two works, one on the right by Leon Golub, one on the left by Robert Colescott. And in the course of the exhibition -- which was contentious, controversial and ultimately, for me, life-changing in my sense of what art could be -- a woman came up to me on the gallery floor to express her concern about the nature of how powerful images could be and how we understood each other. And she pointed to the work on the left to tell me how problematic this image was, as it related, for her, to the idea of how black people had been represented. And she pointed to the image on the right as an example, to me, of the kind of dignity that needed to be portrayed to work against those images in the media. She then assigned these works racial identities, basically saying to me that the work on the right, clearly, was made by a black artist, the work on the left, clearly, by a white artist, when, in effect, that was the opposite case: Bob Colescott, African-American artist; Leon Golub, a white artist. The point of that for me was to say -- in that space, in that moment -- that I really, more than anything, wanted to understand how images could work, how images did work, and how artists provided a space bigger than one that we could imagine in our day-to-day lives to work through these images.
Pokazujem vam dva djela, ovo na desnoj strani, od Leona Goluba, ovo na lijevoj strani od Roberta Colescotta. I u tijeku izložbe, koja je bila sporna, kontroverzna, i naposljetku, za mene, ona koja mi je promijenila život, u onom što ja mislim da bi umjetnost mogla biti, žena je došla do mene u galeriji kako bi izrazila svoju zabrinutost prirodom koliko snažne slike mogu biti i kako razumijemo jedni druge. I pokazala je na djelo na lijevoj strani kako bi mi rekla koliko je ta slika problematična, kako se veže, za nju, za ideju kako su crnci bili predstavljeni. I pokazala je na sliku na desnoj strani kao primjer, meni, neke vrste dostojanstva koja je trebala biti prikazana kako bi funkcionirala protiv onih slika u medijima. Zatim je tim djelima dodjelila rasne identitete, u osnovi mi govoreći kako je djelo na desnoj strani, očito, bilo izrađeno od strane crnog umjetnika, djelo na lijevoj strani, je očito bilo izrađeno od bijelog umjetnika, a pravi rezultat, je bio suprotan od toga. Bob Colescott, Afričko-američki umjetnik, Leon Golub, bijeli umjetnik. Poanta toga, za mene, je bila u tom prostoru, u tom trenutku, kako sam doista, više od ičega, htjela shvatiti kako bi slike mogle funkcionirati, kako bi prikazi mogli funkcionirati i kako bi umjetnici pružili prostor veći od onog koji bi mogli zamisliti u našim svakodnevnim životima kako bi mogli raditi kroz te slike.
Fast-forward and I end up in Harlem; home for many of black America, very much the psychic heart of the black experience, really the place where the Harlem Renaissance existed. Harlem now, sort of explaining and thinking of itself in this part of the century, looking both backwards and forwards ... I always say Harlem is an interesting community because, unlike many other places, it thinks of itself in the past, present and the future simultaneously; no one speaks of it just in the now. It's always what it was and what it can be. And, in thinking about that, then my second project, the second question I ask is: Can a museum be a catalyst in a community? Can a museum house artists and allow them to be change agents as communities rethink themselves? This is Harlem, actually, on January 20th, thinking about itself in a very wonderful way.
Brzo premotavanje naprijed i završila sam u Harlemu, dom mnogih crnaca u Americi, uvelike spiritualno srce crnačkog iskustva, doista mjesto gdje je cijela harlemska renesansa postojala. Harlem sada, neka vrsta objašnjavanja i razmišljanja o sebi u ovom dijelu stoljeća, gledajući i nazad i naprijed. Uvijek kažem kako je Harlem zanimljiva zajednica jer, za razliku od mnogih drugih mjesta, razmišlja o sebi u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u isto vrijeme. Nitko ne priča o njemu samo u sadašnjosti. Uvijek je ono što je bio i što može biti. I razmišljajući o tome, slijedi moj drugi projekt, moje drugo pitanje koje postavljam. Može li muzej biti katalizator u zajednici? Može li muzej ugostiti umjetnike i dozvoliti im da budu agenti promjene kako se zajednice ponovno osmišljavaju? Ovo je Harlem, zapravo, na 20. siječnj, razmišlajući o sebi na prekrasan način.
So I work now at The Studio Museum in Harlem, thinking about exhibitions there, thinking about what it means to discover art's possibility. Now, what does this mean to some of you? In some cases, I know that many of you are involved in cross-cultural dialogues, you're involved in ideas of creativity and innovation. Think about the place that artists can play in that -- that is the kind of incubation and advocacy that I work towards, in working with young, black artists. Think about artists, not as content providers, though they can be brilliant at that, but, again, as real catalysts.
Dakle, sada radim u Studio muzeju u Harlemu, razmišljajući o izložbama tamo, razmišljajući o tome što znači otkriti mogućnosti umjetnosti. Sada, što to znači nekima od vas? U nekim slučajevima, znam kako su mnogi od vas uključeni u kros-kulturalne dijaloge, uključeni ste u ideje kreativnosti i inovacije. Razmislite o ulozi koju umjetnici mogu imati u tome. To je neka vrsta inkubacije i zagovorništva prema kojoj težim, radeći s mladim, crnim umjetnicima. Razmislite o umjetnicima, ne kao o pružateljima sadržaja, iako mogu biti briljantni u tome, već, ponovno, kao istinski katalizatori.
The Studio Museum was founded in the late 60s. And I bring this up because it's important to locate this practice in history. To look at 1968, in the incredible historic moment that it is, and think of the arc that has happened since then, to think of the possibilities that we are all privileged to stand in today and imagine that this museum that came out of a moment of great protest and one that was so much about examining the history and the legacy of important African-American artists to the history of art in this country like Jacob Lawrence, Norman Lewis, Romare Bearden.
Muzej Studio je osnovan kasnih 60-ih. I iznosim ovo jer je važno locirati ovu praksu u povijesti, gledati u 1968. godinu, u taj nevjerojatan povijesni trenutak i misliti o luku koji se dogodio odonda, misliti o mogućnostima u kojima svi mi imamo danas privilegiju stajati, i zamislite kako je taj muzej koji je izašao iz trenutka velikog prosvjeda, i u kojem se toliko radi o istraživanju povijesti i ostavštine važnih afričko-američkih umjetnika povijesti umjetnosti u ovoj zemlji poput Jacoba Lawrencea, Normana Lewisa, Romare Beardona.
And then, of course, to bring us to today. In 1975, Muhammad Ali gave a lecture at Harvard University. After his lecture, a student got up and said to him, "Give us a poem." And Mohammed Ali said, "Me, we." A profound statement about the individual and the community. The space in which now, in my project of discovery, of thinking about artists, of trying to define what might be black art cultural movement of the 21st century. What that might mean for cultural movements all over this moment, the "me, we" seems incredibly prescient totally important.
I zatim, naravno, dovesti nas do danas. 1975. godine, Mohammed Ali je održao predavanje na Svučilištu Harvard. Nakon njegova predavanja, student je ustao i rekao mu, "Daj nam pjesmu." A Mohammed Ali je rekao, "Ja, Mi." Duboka izjava o pojedincu i zajednici, prostor u kojem sada, u mom projektu otkrića, o razmišljanju o umjetnicima, pokušavanju definiranja što bi mogao biti kulturni pokret crne umjetnosti 21. stoljeća. Ono što bi moglo značiti za kulturalne pokrete posvuda ovog trenutka, "Ja, Mi" čini se nevjerojatno predviđajuće i potpuno važno.
To this end, the specific project that has made this possible for me is a series of exhibitions, all titled with an F -- Freestyle, Frequency and Flow -- which have set out to discover and define the young, black artists working in this moment who I feel strongly will continue to work over the next many years. This series of exhibitions was made specifically to try and question the idea of what it would mean now, at this point in history, to see art as a catalyst; what it means now, at this point in history, as we define and redefine culture, black culture specifically in my case, but culture generally. I named this group of artists around an idea, which I put out there called post-black, really meant to define them as artists who came and start their work now, looking back at history but start in this moment, historically.
Do ovog trenutka, specifičan projekt koji je to meni omogućio su bili nizove izložbi, sve naslovljene s F, "Slobodan stil", "Frekvencija" i "Tok", koji imaju zadatak otkriti i definirati mlade, crne umjetnike koji rade u ovom pokretu za koje čvrsto osjećam kako će nastaviti s radom tijekom idućih mnogo godina. Ovi nizovi izložbi su napravljeni s razlogom kako bi pokušali i ispitali ideju što bi značilo sada, u ovom trenutku u povijesti, vidjeti umjetnost kao katalizator, što znači sada, u ovom trenutku u povijesti, kada definiramo i redefiniramo kulturu, crnačku kulturu, naročito u mom slučaju, ali i kulturu, općenito. Imenovala sam ovu grupu umjetnika okupljenih oko ideje koju sam postavila tamo vani, post-crnci. Doista sam ih htjela definirati kao umjetnike koji su sada došli i počeli sa svojim radom, gledajući unatrag na povijest, ali počinjući u ovom trenutku, povijesno.
It is really in this sense of discovery that I have a new set of questions that I'm asking. This new set of questions is: What does it mean, right now, to be African-American in America? What can artwork say about this? Where can a museum exist as the place for us all to have this conversation? Really, most exciting about this is thinking about the energy and the excitement that young artists can bring. Their works for me are about, not always just simply about the aesthetic innovation that their minds imagine, that their visions create and put out there in the world, but more, perhaps, importantly, through the excitement of the community that they create as important voices that would allow us right now to understand our situation, as well as in the future. I am continually amazed by the way in which the subject of race can take itself in many places that we don't imagine it should be. I am always amazed by the way in which artists are willing to do that in their work. It is why I look to art. It's why I ask questions of art. It is why I make exhibitions.
Doista u ovom smislu otkrića imam novi set pitanja koja postavljam. Taj novi set pitanja je: Što znači, upravo sada, biti afrički-amerikanac u Americi? Što umjetničko djelo može reći o tome? Gdje može postojati muzej kao mjesto za sve nas da vodimo ovaj razgovor? Doista, najuzbudljivije u tome je razmišljanje o energiji i uzbuđenju koje mladi umjetnici mogu donijeti. Njihovi radovi su za mene o, ne uvijek, već jednostavno o estetskoj inovaciji koju njihovi umovi zamišljaju, koju njihove vizije stvaraju i stavljaju van u svijet, ali još, možda, važnije, kroz uzbuđenje zajednice koje oni stvaraju kao važni glasovi koji će nam upravo sada dozvoliti da shvatimo našu situaciju, kao i u budućnosti. Neprestano sam očarana načinom na koji predmet rase može odvesti sebe na mnoga mjesta a koja ni ne zamišljamo kao prikladna. Uvijek sam očarana načinom na koji su umjetnici voljni to učiniti u svojim djelima. To je razlog zbog kojeg promatram umjetnost. Zato postavljam pitanja o umjetnosti. Zato radim izložbe.
Now, this exhibition, as I said, 40 young artists done over the course of eight years, and for me it's about considering the implications. It's considering the implications of what this generation has to say to the rest of us. It's considering what it means for these artists to be both out in the world as their work travels, but in their communities as people who are seeing and thinking about the issues that face us. It's also about thinking about the creative spirit and nurturing it, and imagining, particularly in urban America, about the nurturing of the spirit.
Sada, ova izložba, kao što sam i rekla, 40 mladih umjetnika u vremenskom periodu od osam godina, i za mene je to o uzimanju u obzir implikacija. To je uzimanje u obzir implikacija o tome što ta generacija ima nama ostalima za reći. To je uzimanje u obzir onoga što znači za te umjetnike da budu vani u svijetu, kako njihovi radovi putuju, ali i u njihovim zajednicama, kao ljudi koji vide i razmišljaju o problemima s kojima smo suočeni. Radi se i o razmišljanju o kreativnom duhu i njegovanju istog. I zamislite, naročito u urbanoj Americi, o njegovanju duha.
Now, where, perhaps, does this end up right now? For me, it is about re-imagining this cultural discourse in an international context. So the last iteration of this project has been called Flow, with the idea now of creating a real network of artists around the world; really looking, not so much from Harlem and out, but looking across, and Flow looked at artists all born on the continent of Africa. And as many of us think about that continent and think about what if means to us all in the 21st century, I have begun that looking through artists, through artworks, and imagining what they can tell us about the future, what they tell us about our future, and what they create in their sense of offering us this great possibility of watching that continent emerge as part of our bigger dialogue. So, what do I discover
Sada, gdje, možda, to završava? Za mene, radi se o ponovnom osmišljavanju tog kulturalnog diskursa u međunarodnom kontekstu. Dakle, posljednja iteracija ovog projekta je nazvana "Tok", s idejom stvaranja stvarne mreže umjetnika diljem svijeta, doista gledanje, ne toliko iz Harlema i prema van, već gledanje poprijeko. A "Tok" je promatrao umjetnike koji su svi rođeni na afričkom kontinentu. I kako mnogi od nas misle o tom kontinentu i misle o tome što znači za sve nas u 21. stoljeću, počela sam kako gledanje kroz umjetnike, kroz umjetnička djela i zamišljanje što nam mogu reći o budućnosti, što nam govore o našoj budućnosti i što stvaraju na svoj način u pogledu pružanja nam te velike prilike promatranja kako kontinent niče kao dio našeg većeg dijaloga. Dakle, što otkrivam
when I look at artworks? What do I think about when I think about art? I feel like the privilege I've had as a curator is not just the discovery of new works, the discovery of exciting works. But, really, it has been what I've discovered about myself and what I can offer in the space of an exhibition, to talk about beauty, to talk about power, to talk about ourselves, and to talk and speak to each other. That's what makes me get up every day and want to think about this generation of black artists and artists around the world.
kada promatram umjetnička djela? O čemu razmišljam kada razmišljam o umjetnosti? Osjećam kako privilegija koju sam imala kao kustos nije samo otkrivanje novih radova, otkrivanje uzbudljivih radova, već, uistinu, ono što sam otkrila o sebi i što mogu ponuditi u prostoru izložbe, pričanje o ljepoti, pričanje o moći, pričanje o nama samima, i pričati jedni s drugima. To je ono zbog čega se budim svaki dan i želim razmišljati o ovoj generaciji crnih umjetnika i umjetnika diljem svijeta.
Thank you. (Applause)
Hvala vam.