Let’s say you discover a magical gold coin that doubles every 25 years. 75 years later, you’d only have eight coins. But 1,000 years later, you’d have over a trillion. And in just 4,600 years, your gold coins would outweigh the observable universe.
Zamislite da ste otkrili magični zlatni novčić koji se duplira svakih 25 godina. 75 godina kasnije, imali biste samo osam novčića. Međutim, 1 000 godina kasnije, imali biste preko bilion. Za samo 4600 godina, vaši zlatni novčići bi nadmašili vidljivi univerzum.
This periodic doubling is an example of exponential growth, and while we’re not in any danger of discovering a real-life golden goose-coin, something almost as consequential has been growing like this for the past 200 or so years: the global economy.
Ovo periodično udvostručavanje je primjer eksponencijalnog rasta, i dok nismo u opasnosti otkrivanja zlatne koke iz stvarnog života, nešto gotovo jednako značajno raste u ovom smjeru u posljednjih oko 200 godina: globalna ekonomija.
Many economists think that an eternally growing economy is necessary to keep improving people’s lives, and that if the global economy stops growing, people would fight more over the fixed amount of value that exists, rather than working to generate new value.
Mnogi ekonomisti misle da je ekonomija koja vječno raste neophodna da bi se život ljudi nastavio poboljšavati, i da ako globalna ekonomija prestane rasti, ljudi bi se više sukobljavali oko fiksne količine vrijednosti koja postoji nego što bi radili da proizvedu novu vrijednost.
That raises the question: is infinite growth possible on a finite planet?
To povlači pitanje: da li je beskonačan rast moguć na planeti koja to nije?
We measure economic growth by tracking the total financial value of everything a country (or the world) produces and sells on the market. These products can help us meet basic needs or improve our individual and collective quality of life. But they also, crucially, take resources to invent, build, or maintain.
Mjerimo ekonomski rast prateći ukupnu finansijsku vrijednost svega što država (ili svijet) proizvede i proda na tržištu. Ovi proizvodi nam mogu zadovoljiti osnovne potrebe ili poboljšati individualni i kolektivni kvalitet života. Što je još važnije, zahtijevaju resurse za inovacije, izgradnju ili održavanje.
For example, this smartphone. It’s valuable in part because it contains aluminum, gallium, and silicon, all of which took energy and resources to mine, purify, and turn into a phone. It’s also valuable because of all the effort that went into designing the hardware and writing the software. And it’s also valuable because a guy in a black turtleneck got up on stage and told you it was.
Na primjer, ovaj pametni telefon. On je dragocjen djelimično zato što sadrži aluminijum, galijum i silicijum, a svi oni zahtijevaju energiju i resurse da bi se iskopali, prečistili i pretvorili u telefon. Takođe je dragocjen i zbog svih utrošenih napora u dizajniranje hardvera i projektovanje softvera. A dragocjen je i jer je čovjek u crnoj rolci izašao na scenu i rekao vam da je tako.
So how do we grow the total financial value of all things? One way is to make more things. Another way is to invent new things. However you do it, growing the economy requires resources and energy. And eventually, won’t we just run out?
Pa, kako da povećamo ukupnu finansijsku vrijednost svih ovih stvari? Jedan način je da pravimo više stvari. Drugi način je da izmislimo nove stvari. Kako god bilo, rast ekonomije zahtijeva resurse i energiju. I na kraju, zar nam oni neće ponestati?
To answer this question, let's consider what goes into the economy and what comes out of it: its inputs are labor, capital— which you can think of as money— and natural resources, like water or energy. Its output is value. Over the past 200 years, economies have gotten exponentially more efficient at producing value.
Da bismo dali odgovor na ovo pitanje, uzmimo u obzir šta ulazi u ekonomiju a šta izlazi iz nje: njena ulaganja su rad, kapital - koje možete smatrati novcem - i prirodni resursi kao što su voda i energija. Njen proizvod je vrijednost. Ekonomije su postale eksponencijalno efikasnije u posljednjih 200 godina u proizvodnji vrijednosti.
If we, as a species, are able to keep upgrading our economies so that they get ever-more efficient, we could theoretically pump out more and more value using the same— or, let’s be really ambitious here— fewer resources.
Ako smo mi, kao ljudska rasa, u mogućnosti da nastavimo sa nadograđivanjem ekonomije tako da one postanu sve efikasnije, mogli bismo teoretski ispumpati sve više i više vrijednosti koristeći isto - ili, hajde da budemo stvarno ambiciozni - manje resursa.
So, how do we do that? How do we increase efficiency? With new technologies.
Pa, kako da to uradimo? Kako da povećamo efikasnost? Novim tehnologijama.
This is where we hit a snag.
Ovdje nailazimo na prepreku.
New tech, in addition to making things more efficient, can also generate new demand, which ends up using more resources.
Pored toga što čini stvari efikasnijima, nova tehnologija može takođe prozvoditi novu potražnju, koja na kraju koristi više resursa.
We’re actually not in imminent danger of running out of most resources. But we have a much bigger and more immediate problem: the global economy, and in particular those of rich countries, is driving climate change and destroying valuable natural environments on which all of us depend— soil, forests, fisheries, and countless other resources that help keep our civilization running.
Mi zapravo nismo u neposrednoj opasnosti da ostanemo bez većine resursa. Ali imamo mnogo veći i neposredniji problem: globalna ekonomija, a naročito ekonomije bogatih država, izaziva klimatske promjene i uništava dragocjena prirodna okruženja od kojih svi mi zavisimo - zemlju, šume, ribarstvo i bezbroj drugih resursa koji pomažu u održavanju naše civilizacije.
So, what should we do?
Dakle, šta bi trebalo da uradimo?
This is where economists disagree.
Ovdje se ekonomisti ne slažu.
Most economists think that new ideas will be able to fix most of these problems. They argue that, in the same way that exponentially increasing resource and energy use have fueled exponential economic growth, human ingenuity has also increased exponentially, and will rise to meet these challenges in ways that we simply can't predict. For example, between 2000 and 2014, Germany grew their GDP by 16%, while cutting CO2 emissions by 12%.
Većina ekonomista misli da će nove ideje moći ispraviti većinu ovih problema. Oni se zalažu da, na isti način na koji su eksponencijalno povećanje upotrebe resursa i energije podstakli eksponencijalni ekonomski rast, ljudska domišljatost je takođe eksponencijalno povećana, i moći će odgovoriti na ove izazove na načine koje prosto ne možemo predvidjeti. Na primjer, između 2000. i 2014. godine, Njemačka je povećala svoj BDP za 16% uz smanjenje emisija CO2 za 12%.
That’s impressive, but it’s not cutting emissions fast enough to limit warming to 1.5 degrees Celsius. For this reason and others, some economists think the solution is to reengineer our economies completely. They make the case that what we should really be doing is weaning ourselves from the addiction to growth and shifting to a post-growth economy.
To je impresivno, ali ne smanjuje emisije dovoljno brzo kako bi se ograničilo zagrijavanje na 1,5 stepeni celzijusa. Zbog ovog i drugih razloga, neki ekonomski smatraju da je rješenje potpuni reinženjering naših ekonomija. Oni tvrde da ono što bismo trebali stvarno raditi jeste odvikavanje od zavisnosti od rasta i prelazak na ekonomiju nakon rasta.
What would that look like? A post-growth economy wouldn’t assume that the economy should grow; instead, it would require us to focus on improving what we really need— things like renewable energy, healthcare, and public transportation. To do that, post-growth economists suggest that rich countries should do things like guarantee living wages, reduce wealth and income inequality, and ensure universal access to public services, like healthcare. In such an economy, people would be theoretically less dependent on their jobs to earn their living or get healthcare, so it might be more feasible to scale down production of things deemed less necessary.
Kako bi to izgledalo? Post-rast ekonomija ne bi pretpostavljala da privreda treba da raste; naprotiv, zahtijevala bi da se fokusiramo na poboljšanje onoga što nam je potrebno - na stvari poput obnovljive energije, zdravstva i javnog prevoza. Da bi to uradili, post-rast ekonomisti sugerišu da bogate zemlje treba da postignu stvari poput zagarantovanih prihoda, smanjenja nejednakosti u bogatstvu i prihodu, i obezbjeđivanja univerzalnog pristupa javnim službama poput zdravstva. U takvoj ekonomiji, ljudi bi bili teoretski manje zavisni od svog posla kako bi zaradili ili dobili zdravstvenu zaštitu, pa bi možda bilo izvodljivije smanjiti proizvodnju stvari koje se smatraju manje potrebnim.
But this raises other questions: who gets to define what’s necessary? How would we resolve the inevitable disagreements? Could we really do away with entire industries?
Međutim, ovo povlači druga pitanja: ko može da definiše šta je neophodno? Kako bismo riješili neizbježne nesuglasice? Da li bismo zaista mogli odstraniti cjelokupne industrije?
The “we’ll come up with new ideas to solve these problems” approach can seem as realistic as, well, a magical gold coin. And the “we have to fundamentally change our economies” approach can seem politically daunting, particularly in rich countries. One way or another, we have to find a way to benefit everyone while also taking care of our planet.
Pristup „smislićemo nove ideje da bismo riješili ove probleme” može izgledati realno kao, pa, magični zlatni novčić. A pristup „moramo suštinski promijeniti naše ekonomije” može izgledati politički zastrašujuće, posebno u bogatim zemljama. Na ovaj ili onaj način, moramo pronaći rješenje koje je svima od koristi, istovremeno brinući o našoj planeti.