Fifty years ago, when I began exploring the ocean, no one -- not Jacques Perrin, not Jacques Cousteau or Rachel Carson -- imagined that we could do anything to harm the ocean by what we put into it or by what we took out of it. It seemed, at that time, to be a sea of Eden, but now we know, and now we are facing paradise lost.
Kada sam prije 50 godina počela istraživati ocean, nitko -- niti Jacques Perrin, Jacques Cousteau ili Rachel Carson -- nije mogao zamisliti kako bi oceanu moglo naštetiti ono što odlažemo u njega ili ono što odnosimo iz njega. U to vrijeme, činilo se je da je to rajsko more, ali danas znamo kako se suočavamo s izgubljenim rajom.
I want to share with you my personal view of changes in the sea that affect all of us, and to consider why it matters that in 50 years, we've lost -- actually, we've taken, we've eaten -- more than 90 percent of the big fish in the sea; why you should care that nearly half of the coral reefs have disappeared; why a mysterious depletion of oxygen in large areas of the Pacific should concern not only the creatures that are dying, but it really should concern you. It does concern you, as well.
Želim podijeliti s vama moje osobno stajalište o promjenama u moru koje utječu na nas sve i obrazložiti zašto je bitno uzeti u obzir to što smo unatrag 50 godina, u kojima smo izgubili, zapravo, u kojima smo uzeli, pojeli, više od 90 posto velikih morskih riba, zašto bi nas trebalo biti briga što je gotovo polovina koraljnih grebena nestala, što zagonetan nedostatak kisika u velikim predjelima pacifika ne bi trebao zabrinuti samo stvorenja koja umiru, nego bi uistinu trebao zabrinuti sve nas. A i tiče se nas.
I'm haunted by the thought of what Ray Anderson calls "tomorrow's child," asking why we didn't do something on our watch to save sharks and bluefin tuna and squids and coral reefs and the living ocean while there still was time. Well, now is that time. I hope for your help to explore and protect the wild ocean in ways that will restore the health and, in so doing, secure hope for humankind. Health to the ocean means health for us.
Proganja me misao o onome što Ray Anderson zove "dijete budućnosti", koje me pita zašto nismo pravovremeno poduzeli nešto kako bi spasili morske pse, tunu, lignje i koraljne grebene i živi ocean dok je za to još bilo vremena. Sada je to vrijeme. Nadam se vašoj pomoći kako bi istražili i zaštitili divlji ocean na načine koji će obnoviti zdravlje i, čineći to, osigurati nadu čovječanstvu. Zdravlje oceana znači zdravlje za nas.
And I hope Jill Tarter's wish to engage Earthlings includes dolphins and whales and other sea creatures in this quest to find intelligent life elsewhere in the universe. And I hope, Jill, that someday we will find evidence that there is intelligent life among humans on this planet.
I nadam se da želja Jill Tarter o sudjelovanju zemljana uključuje delfine i kitove i ostala morska stvorenja u toj potrazi za inteligentnim životom u svemiru. Još se nadam, Jill, da ćemo jednog dana pronaći dokaz da postoji inteligentan život među ljudima na ovoj planeti.
(Laughter)
(Smijeh)
Did I say that? I guess I did.
Jesam li to rekla? Izgleda da jesam.
For me, as a scientist, it all began in 1953 when I first tried scuba. It's when I first got to know fish swimming in something other than lemon slices and butter. I actually love diving at night; you see a lot of fish then that you don't see in the daytime. Diving day and night was really easy for me in 1970, when I led a team of aquanauts living underwater for weeks at a time -- at the same time that astronauts were putting their footprints on the moon. In 1979 I had a chance to put my footprints on the ocean floor while using this personal submersible called Jim. It was six miles offshore and 1,250 feet down. It's one of my favorite bathing suits.
Za mene, kao znanstvenicu, sve je počelo 1953. kada sam prvi puta probala roniti. Tada sam prvi put spoznala kako riba može plivati u nečemu drugom osim marinade. Zapravo volim roniti po noći. Noću se može vidjeti mnogo ribe koju inače ne bi mogli danju vidjeti. Ronjenje danju i noću za mene je bilo vrlo lagano 1970. kada sam predvodila tim akvanauta koji je ponekad živio tjednima pod vodom, u isto vrijeme kada su astronauti ostavljali otiske svojih stopala na Mjesecu. 1979. pružila mi se prilika da ostavim vlastite otiske na dnu oceana koristeći podvodno odijelo naziva Jim. To je bilo gotovo 10 kilometara na pučini i 380 metara duboko. To je jedno od mojih najdražih kupaćih kostima.
Since then, I've used about 30 kinds of submarines and I've started three companies and a nonprofit foundation called Deep Search to design and build systems to access the deep sea. I led a five-year National Geographic expedition, the Sustainable Seas expeditions, using these little subs. They're so simple to drive that even a scientist can do it. And I'm living proof. Astronauts and aquanauts alike really appreciate the importance of air, food, water, temperature -- all the things you need to stay alive in space or under the sea. I heard astronaut Joe Allen explain how he had to learn everything he could about his life support system and then do everything he could to take care of his life support system; and then he pointed to this and he said, "Life support system." We need to learn everything we can about it and do everything we can to take care of it.
Od tada koristila sam oko 30 vrsta podmornica i pokrenula tri tvrtke i neprofitnu zakladu naziva Deep Search sa ciljem dizajniranja i izgradnje sistema za pristup dubokom moru. Predvodila sam petogodišnju ekspediciju National Geographica, ekspediciju Sustainable Seas koristeći ove malene podmornice. Tako su jednostavne da njima čak i znanstvenik može upravljati. Ja sam živi dokaz toga. I astronauti i akvanauti cijene važnost zraka, hrane, vode, temperature, sve što je potrebno kako bi ostali živi u svemiru ili pod morem. Čula sam kako je astronaut Joe Allen objasnio kako je morao naučiti sve što je mogao o njegovom sustavu za održavanje života kako bi onda učinio sve u njegovoj moći da zaštiti njegov sustav za održavanje života. Tada je pokazao ovdje i rekao: "Sustav za održavanje života." Moramo naučiti sve što možemo o njemu i moramo učiniti sve što možemo kako bi ga zaštitili.
The poet Auden said, "Thousands have lived without love; none without water." Ninety-seven percent of Earth's water is ocean. No blue, no green. If you think the ocean isn't important, imagine Earth without it. Mars comes to mind. No ocean, no life support system. I gave a talk not so long ago at the World Bank and I showed this amazing image of Earth and I said, "There it is! The World Bank!" That's where all the assets are! And we've been trawling them down much faster than the natural systems can replenish them.
Pjesnik Auden je napisao, "Tisuće su živjele bez ljubavi. Nitko bez vode." 97 posto vode na Zemlji su oceani. Bez plavog nema zelenog. Ako mislite da ocean nije važan, zamislite Zemlju bez njega. Mars pada na pamet. Bez oceana nema sustava za održavanje života. Nedavno sam održala predavanje u Svjetskoj banci i pokazala ovu čudesnu sliku Zemlje i rekla, "Evo je! Svjetska banka!" To je mjesto gdje se sva dobra nalaze! Izlovljavali smo ih mnogo brže nego što ih prirodni procesi mogu obnoviti.
Tim Worth says the economy is a wholly-owned subsidiary of the environment. With every drop of water you drink, every breath you take, you're connected to the sea. No matter where on Earth you live. Most of the oxygen in the atmosphere is generated by the sea. Over time, most of the planet's organic carbon has been absorbed and stored there, mostly by microbes. The ocean drives climate and weather, stabilizes temperature, shapes Earth's chemistry. Water from the sea forms clouds that return to the land and the seas as rain, sleet and snow, and provides home for about 97 percent of life in the world, maybe in the universe. No water, no life; no blue, no green.
Tim Worth kaže kako je ekonomija podružnica u stopostotnom vlasništvu okoliša. Sa svakom kapi vode koju popijete, sa svakim dahom koji udahnete, povezani ste s morem. Nije bitno gdje živite na Zemlji. Većinu kisika u atmosferi proizvelo je more. Tokom vremena, većina organskog ugljika na planeti se apsorbirala i uskladištila tamo, uglavnom uz pomoć mikroba. Ocean upogonjuje klimu i vrijeme, stabilizira temperaturu, oblikuje Zemljinu kemiju. Voda iz mora formira oblake koji je vraćaju na tlo i u mora u obliku kiše, susnježice i snijega i koja pruža dom za otprilike 97 posto života na svijetu, moguće i u čitavom svemiru. Bez vode nema života. Bez plavog nema zelenog.
Yet we have this idea, we humans, that the Earth -- all of it: the oceans, the skies -- are so vast and so resilient it doesn't matter what we do to it. That may have been true 10,000 years ago, and maybe even 1,000 years ago but in the last 100, especially in the last 50, we've drawn down the assets, the air, the water, the wildlife that make our lives possible. New technologies are helping us to understand the nature of nature; the nature of what's happening, showing us our impact on the Earth. I mean, first you have to know that you've got a problem. And fortunately, in our time, we've learned more about the problems than in all preceding history. And with knowing comes caring. And with caring, there's hope that we can find an enduring place for ourselves within the natural systems that support us. But first we have to know.
No i dalje gajimo tu misao da mi, ljudi, da Zemlja -- čitava: oceani, nebesa -- su tako prostrana i otporna da nije bitno što im činimo. To je možda bila istina prije 10.000 godina, možda čak i prije 1.000 godina, ali unatrag posljednjih 100, a pogotovo untarag posljednjih 50 godina, iscrpili smo dobra, zrak, vodu, divljinu, koja omogućuju naš život. Nove tehnologije nam pomažu u shvaćanju prirode prirode, prirode onoga što se događa. Pokazujući nam naš utjecaj na Zemlju. Želim reći kako prvo morate znati da postoji problem. I, srećom, u ovo naše vrijeme, naučili smo više o problemima nego u cijelokupnoj povijesti. I sa spoznajom dolazi briga. A uz brigu dolazi nada kako možemo pronaći trajno mjesto za nas unutar prirodnih sistema koji nas uzdržavaju. Ali prvo moramo znati.
Three years ago, I met John Hanke, who's the head of Google Earth, and I told him how much I loved being able to hold the world in my hands and go exploring vicariously. But I asked him: "When are you going to finish it? You did a great job with the land, the dirt. What about the water?" Since then, I've had the great pleasure of working with the Googlers, with DOER Marine, with National Geographic, with dozens of the best institutions and scientists around the world, ones that we could enlist, to put the ocean in Google Earth. And as of just this week, last Monday, Google Earth is now whole.
Prije tri godine upoznala sam Johna Hankea, koji je vođa Google Eartha i rekla sam mu koliko volim mogućnost da držim svijet na svojim dlanovima i posredno ga istražujem. No, upitala sam ga: "Kada ćete dovršiti to? Učinili ste odličan posao sa kopnom, prljavštinom. Ali što sa vodom?" Od tada sam imala zadovoljstvo rada s Googlerima, s DOER Marine, s National Geographicom, s desetcima najboljih svjetskih institucija i znanstvenika diljem svijeta, onima koje smo mogli uposliti da ucrtaju ocean u Google Earth. Od ovog tjedna, prošlog ponedjeljka, Google Earth je cjelina.
Consider this: Starting right here at the convention center, we can find the nearby aquarium, we can look at where we're sitting, and then we can cruise up the coast to the big aquarium, the ocean, and California's four national marine sanctuaries, and the new network of state marine reserves that are beginning to protect and restore some of the assets We can flit over to Hawaii and see the real Hawaiian Islands: not just the little bit that pokes through the surface, but also what's below. To see -- wait a minute, we can go kshhplash! -- right there, ha -- under the ocean, see what the whales see. We can go explore the other side of the Hawaiian Islands. We can go actually and swim around on Google Earth and visit with humpback whales. These are the gentle giants that I've had the pleasure of meeting face to face many times underwater. There's nothing quite like being personally inspected by a whale.
Razmislite o ovome: Počevši ovdje u konvencijskom centru, možemo pronaći obližnji akvarij, možemo vidjeti mjesto gdje trenutno sjedimo i onda možemo krstariti duž obale do velikog akvarija, oceana, i do četiri nacionalna morska utočišta u Kaliforniji, do nove mreže državnih morskih rezervata koji su tek započeli štititi i obnavljati neke od dobara. Možemo letjeti preko Havaja i vidjeti prave Havajske otoke ... Ne samo onaj mali dio vidljiv sa površine, nego i sve ono ispod. Kako bi vidjeli -- čekajte malo, možemo ići bljuć! -- evo tamo, ha -- pod ocean, vidjeti sve što kitovi vide. Možemo istražiti drugu stranu Havajskih otoka. Zapravo, pomoću Google Eartha možemo plivati uokolo i posjetiti kitove grbavce. To su nježni divovi koje sam sa zadovoljstvom upoznala licem u lice mnogo puta pod vodom. Ne postoji ništa poput toga kada vas kit osobno pregleda.
We can pick up and fly to the deepest place: seven miles down, the Mariana Trench, where only two people have ever been. Imagine that. It's only seven miles, but only two people have been there, 49 years ago. One-way trips are easy. We need new deep-diving submarines. How about some X Prizes for ocean exploration? We need to see deep trenches, the undersea mountains, and understand life in the deep sea.
Možemo odletjeti do najdublje točke: 11 tisuća kilometara duboke, Marijanske brazde gdje su samo dvoje ljudi bili ikada. Zamislite. Samo 11 tisuća kilometara, no samo dvoje ljudi je bilo tamo, prije 49 godina. Jednosmjerna putovanja su jednostavna. Trebamo nove duboko-ponirajuće podmornice. Što kažete na X Nagrade za istraživanje oceana? Moramo istražiti duboke brazde, podvodne planine i razumijeti život u dubokom moru.
We can now go to the Arctic. Just ten years ago I stood on the ice at the North Pole. An ice-free Arctic Ocean may happen in this century. That's bad news for the polar bears. That's bad news for us too. Excess carbon dioxide is not only driving global warming, it's also changing ocean chemistry, making the sea more acidic. That's bad news for coral reefs and oxygen-producing plankton. Also it's bad news for us. We're putting hundreds of millions of tons of plastic and other trash into the sea. Millions of tons of discarded fishing nets, gear that continues to kill. We're clogging the ocean, poisoning the planet's circulatory system, and we're taking out hundreds of millions of tons of wildlife, all carbon-based units. Barbarically, we're killing sharks for shark fin soup, undermining food chains that shape planetary chemistry and drive the carbon cycle, the nitrogen cycle, the oxygen cycle, the water cycle -- our life support system. We're still killing bluefin tuna; truly endangered and much more valuable alive than dead. All of these parts are part of our life support system. We kill using long lines, with baited hooks every few feet that may stretch for 50 miles or more. Industrial trawlers and draggers are scraping the sea floor like bulldozers, taking everything in their path.
Sada možemo otići na Arktik. Prije samo deset godina stajala sam na ledu Sjevernog pola. Arktički ocean može ostati bez leda već u ovom stoljeću. To je loša vijest za polarne medvjede. To je loša vijest za nas, također. Višak ugljičnog dioksida ne pokreće samo globalno zatopljenje već mijenja i kemiju oceana, čini more kiselijim. To je loša vijest za koraljne grebene i planktone koji proizvode kisik. Također, loša vijest za nas. Milijune tona plastike i ostalog smeća odlažemo u more. Milijune tona odbačenih ribarskih mreža, opreme koja nastavlja ubijati. Zatrpavamo ocean, trujemo krvotok planete i odnosimo stotine milijuna tona divljine, jedinke bazirane na ugljiku. Morske pse barbarski ubijamo za juhu od peraja, potkopavamo hranidbene lance koji oblikuju kemiju planeta i mijenjamo ugljikov ciklus, dušikov ciklus, ciklus kisika, hidrološki ciklus, naš sustav za održavanje života. Još uvijek ubijamo plavoperajnu tunu, uistinu ugroženu, koja je mnogo vrijednija živa nego mrtva. Svi ovi dijelovi čine naš životni sustav. Ubijamo koristeći potezne mreže, s mamcima na udicama svakih nekoliko metara, koje se protežu do 80 kilometara ili dulje. Industrijske koče stružu po morskom dnu poput buldoždera, odnoseći sve što im se nađe na putu.
Using Google Earth you can witness trawlers -- in China, the North Sea, the Gulf of Mexico -- shaking the foundation of our life support system, leaving plumes of death in their path. The next time you dine on sushi -- or sashimi, or swordfish steak, or shrimp cocktail, whatever wildlife you happen to enjoy from the ocean -- think of the real cost. For every pound that goes to market, more than 10 pounds, even 100 pounds, may be thrown away as bycatch. This is the consequence of not knowing that there are limits to what we can take out of the sea. This chart shows the decline in ocean wildlife from 1900 to 2000. The highest concentrations are in red. In my lifetime, imagine, 90 percent of the big fish have been killed. Most of the turtles, sharks, tunas and whales are way down in numbers.
Koristeći Google Earth možete posvjedočiti kako koče u Kini, Sjevernom moru ili Meksičkom zaljevu potresuju temelje našeg životnog sustava, ostavljajući samo smrt na svome putu. Idući put kada ćete jesti sushi ili sashimi, ili odrezak od sabljarke ili škampe, ili bilo koju poslasticu iz oceana, razmislite o pravoj cijeni. Za svaki kilogram mesa koji dođe do tržišta, više od 4 kilograma, više od čak 45 kilograma se odbacuje kao višak. To je posljedica neznanja da postoje granice na količinu koju vadimo iz mora. Ovaj graf prikazuje propadanje oceanske divljine od 1900. do 2000. Najveće koncentracije su obojane crveno. Za mog životnog vijeka, zamislite, ubijeno je 90 posto velikih riba. Većina kornjača, morskih pasa, tuna i kitova je niske brojnosti.
But, there is good news. Ten percent of the big fish still remain. There are still some blue whales. There are still some krill in Antarctica. There are a few oysters in Chesapeake Bay. Half the coral reefs are still in pretty good shape, a jeweled belt around the middle of the planet. There's still time, but not a lot, to turn things around. But business as usual means that in 50 years, there may be no coral reefs -- and no commercial fishing, because the fish will simply be gone. Imagine the ocean without fish. Imagine what that means to our life support system. Natural systems on the land are in big trouble too, but the problems are more obvious, and some actions are being taken to protect trees, watersheds and wildlife.
Ali, ima i dobrih vijesti. 10 posto velikih riba još postoji. Još uvijek je nekoliko plavih kitova živo. Još uvijek ima nešto krilova na Antarktiku. Još uvijek ima nešto kamenica u Chesapeake zaljevu. Polovina koraljnih grebena su još uvijek u vrlo dobrom stanju, ukrašen pojas oko sredine planeta. Još uvijek ima vremena, ali ne previše, kako bi preokrenuli stvari. Ali, ako se nastavi posao po običaju, za 50 godina možda neće više biti koraljnih grebena i komercijalnog ribarstva, jednostavno zato što ribe više neće biti. Zamislite ocean bez ribe. Zamislite što to znači za naš životni sustav. Prirodni sistemi na zemlji su u velikoj opasnosti, također, problemi su očitiji, i ponešto se poduzima kako bi se zaštitila drveća, razvođa i divljina.
And in 1872, with Yellowstone National Park, the United States began establishing a system of parks that some say was the best idea America ever had. About 12 percent of the land around the world is now protected: safeguarding biodiversity, providing a carbon sink, generating oxygen, protecting watersheds. And, in 1972, this nation began to establish a counterpart in the sea, National Marine Sanctuaries. That's another great idea. The good news is that there are now more than 4,000 places in the sea, around the world, that have some kind of protection. And you can find them on Google Earth. The bad news is that you have to look hard to find them. In the last three years, for example, the U.S. protected 340,000 square miles of ocean as national monuments. But it only increased from 0.6 of one percent to 0.8 of one percent of the ocean protected, globally. Protected areas do rebound, but it takes a long time to restore 50-year-old rockfish or monkfish, sharks or sea bass, or 200-year-old orange roughy. We don't consume 200-year-old cows or chickens. Protected areas provide hope that the creatures of Ed Wilson's dream of an encyclopedia of life, or the census of marine life, will live not just as a list, a photograph, or a paragraph.
Godine 1872., počevši s nacionalnim parkom Yellowstone, Sjedinjene Američke Države započele su uspostavljati sustav parkova prirode za koji neki tvrde da je najbolja ideja koja je Amerika ikada imala. Oko 12 posto zemlje na svijetu je sada zaštićeno, zemlje koja čuva biološku raznolikost, pruža odljev ugljika stvara kisik, štiti razvođa. I, 1972. SAD su započele uspostavljati sustav parkova na moru, nacionalna utočišta na moru. To je još jedna odlična ideja. Dobra vijest je da danas postoji više od 4.000 mjesta na moru, oko svijeta, koja imaju neku vrstu zaštite. I možete ih naći uz pomoć Google Earth. Loša vijest je što morate dobro gledati kako bi ih našli. U posljednje tri godine, na primjer, SAD je zaštitila 880.000 četvornih kilometara oceana kao nacionalne spomenike. Ali to je povećanje sa 6 promila do 8 promila zaštićenog oceana, globalno. Zaštićena područja se uistinu oporavljuju, ali potrebno je mnogo vremena kako bi se vratile petesetogodišnje škarpine ili sklatovi, morski psi ili lubini, ili 200 godišnji zvjezdook. Ne konzumiramo 200 godišnje krave ili piliće. Zaštićena područja pružaju nadu da će stvorenja iz sna Eda Wilsona o enciklopediji života, o popisu morskih bića zaživjeti ne samo kao popis, fotografija ili paragraf.
With scientists around the world, I've been looking at the 99 percent of the ocean that is open to fishing -- and mining, and drilling, and dumping, and whatever -- to search out hope spots, and try to find ways to give them and us a secure future. Such as the Arctic -- we have one chance, right now, to get it right. Or the Antarctic, where the continent is protected, but the surrounding ocean is being stripped of its krill, whales and fish. Sargasso Sea's three million square miles of floating forest is being gathered up to feed cows. 97 percent of the land in the Galapagos Islands is protected, but the adjacent sea is being ravaged by fishing. It's true too in Argentina on the Patagonian shelf, which is now in serious trouble. The high seas, where whales, tuna and dolphins travel -- the largest, least protected, ecosystem on Earth, filled with luminous creatures, living in dark waters that average two miles deep. They flash, and sparkle, and glow with their own living light.
Zajedno sa znanstvenicima iz cijelog svijeta promatrala sam 99 posto oceana u kojemu je dozvoljeno ribarenje, iskapanje, bušenje, odbacivanje i štoveć kako bih tragala za mjestima nade i pokušala pronaći način kako bih im, a i nama, osigurala budućnost. Poput Arktika -- imamo jednu priliku, upravo sada, da učinimo ispravnu stvar. Ili Antarktik, gdje je kontinent zaštićen, ali okolni ocean je očišćen od krila, kitova i ribe. Sargaško more, osam milijuna četvornih kilometara plutajuće šume, se ubire kako bi se nahranile krave. 97 posto zemlje na Galapagosu je zaštićeno, ali susjedno more je razoreno ribarenjem. U Argentini također, Patagonijski šelf je sada u ozbiljnim problemima. Pučina, kojom kitovi, tuna i delfini putuju -- je najveći, ali i najmanje zaštićen ekosustav na Zemlji, ispunjen svijetlećim stvorenjima koja žive u mračnim, u prosjeku tri kilometara dubokim, vodama. Ona bljeskaju, svjetlucaju i sjaje svojim vlastitim živim svjetlom.
There are still places in the sea as pristine as I knew as a child. The next 10 years may be the most important, and the next 10,000 years the best chance our species will have to protect what remains of the natural systems that give us life. To cope with climate change, we need new ways to generate power. We need new ways, better ways, to cope with poverty, wars and disease. We need many things to keep and maintain the world as a better place. But, nothing else will matter if we fail to protect the ocean. Our fate and the ocean's are one. We need to do for the ocean what Al Gore did for the skies above.
Još uvijek postoje drevna mjesta na moru, kakvim sam ih upoznala kada sam bila dijete. Idućih 10 godina mogu biti od najveće važnosti, a idućih 10.000 godina je najbolja prilika koju će naša vrsta imati kako bi zaštitila ono što će ostati od prirodnih sustava koji nam omogućavaju život. Kako bi se nosili s klimatskim promjenama, trebamo nove metode za stvaranje energije. Trebamo nove načine, bolje načine, kako bi se nosili sa siromaštvom, ratovima i bolešću. Potrebne su nam mnoge stvari kako bi sačuvali i održali svijet kao bolje mjesto. Ali, ništa neće biti važno ako ne uspijemo zaštititi ocean. Naša sudbina i ocean su jedno. Moramo učiniti za ocean ono što je Al Gore učinio za nebesa iznad nas.
A global plan of action with a world conservation union, the IUCN, is underway to protect biodiversity, to mitigate and recover from the impacts of climate change, on the high seas and in coastal areas, wherever we can identify critical places. New technologies are needed to map, photograph and explore the 95 percent of the ocean that we have yet to see. The goal is to protect biodiversity, to provide stability and resilience. We need deep-diving subs, new technologies to explore the ocean. We need, maybe, an expedition -- a TED at sea -- that could help figure out the next steps.
Globalni plan djelovanja, u suradnji s Međunarodnim savezom za očuvanje prirode (IUCN), je u tijeku kako bi zaštitili biološku raznolikost, ublažili i oporavili se od utjecaja klimatskih promjena. Na pučini i u priobalnim područjima, bilogdje gdje možemo identificirati kritična područja, potrebne su nove tehnologije kako bi obilježili, fotografirali i istražili 95 posto oceana kojih još moramo vidjeti. Cilj je zaštititi biološku raznolikost, pružati postojanost i otpornost. Potrebne su nam duboko ponirajuće podmornice, nove tehnologije za istraživanje oceana. Potrebna nam je, možda, ekspedicija -- TED na moru -- koja bi nam pomogla da odlučimo o sljedećim koracima.
And so, I suppose you want to know what my wish is. I wish you would use all means at your disposal -- films, expeditions, the web, new submarines -- and campaign to ignite public support for a global network of marine protected areas -- hope spots large enough to save and restore the ocean, the blue heart of the planet. How much? Some say 10 percent, some say 30 percent. You decide: how much of your heart do you want to protect? Whatever it is, a fraction of one percent is not enough. My wish is a big wish, but if we can make it happen, it can truly change the world, and help ensure the survival of what actually -- as it turns out -- is my favorite species; that would be us. For the children of today, for tomorrow's child: as never again, now is the time.
I, na kraju, pretpostavljam da želite znati koja je moja želja. Želim da vi iskoristite sva sredstva koja su vam na raspolaganju -- filmovi, ekspedicije, internet, nove podmornice -- kampanja za pokretanje javne podrške za globalnu mrežu prirodnih parkova na moru, mjesta nade dovoljno velika kako bi spasili i obnovili ocean, plavo srce našeg planeta. Koliko? Neki kažu 10 posto, neki kažu 30 posto. Vi odlučite koliko svoga srca želite zaštititi. Koliko god to bilo, djelić od jedan posto neće biti dovoljno. Moja želja je velika želja, ali, ako ju možemo ostvariti, onda ona uistinu može promijeniti svijet i pomoći nam da osiguramo preživljavanje zapravo -- kako to obično ispada -- moje najdraže vrste, nas. Za današnju djecu, za djecu budućnosti, kao nikada prije, vrijeme je sada.
Thank you.
Hvala vam.
(Applause)
(Pljesak)