So I was privileged to train in transplantation under two great surgical pioneers: Thomas Starzl, who performed the world's first successful liver transplant in 1967, and Sir Roy Calne, who performed the first liver transplant in the U.K. in the following year. I returned to Singapore and, in 1990, performed Asia's first successful cadaveric liver transplant procedure, but against all odds. Now when I look back, the transplant was actually the easiest part. Next, raising the money to fund the procedure. But perhaps the most challenging part was to convince the regulators -- a matter which was debated in the parliament -- that a young female surgeon be allowed the opportunity to pioneer for her country. But 20 years on, my patient, Surinder, is Asia's longest surviving cadaveric liver transplant to date. (Applause) And perhaps more important, I am the proud godmother to her 14 year-old son.
Imala sam privilegiju da me metodama transplantacije podučavaju dva fantastična pionira u hirurgiji Tomas Štarzl, čovek koji je obavio prvu uspešnu transplantaciju jetre na svetu, 1967. godine, i Gospodin Roj Kaln, koji je odradio prvu transplantaciju jetre u Velikoj Britaniji godinu dana nakon toga. Potom sam se vratila u Singapur, i 1990. godine odradila u Aziji prvu uspešnu kompleksnu transplantaciju jetre, nasuprot svim očekivanjima. Kada pogledam sada u nazad, transplantacija je u principu bila najlakši deo posla. Sledeće, doći do para kako bismo finansirali tu proceduru. Ali je verovatno najzahtevniji deo bio da ubedimo ljude na vrhu -- u nešto o čemu se raspravljalo i u parlamentu -- a to je da mladoj ženi hirurgu bude ukazana prilika da uspostavi nešto novo u svojoj zemlji. Ali 20 godina kasnije, moja pacijentkinja, Surinder, je osoba iz Azije koja je do danas preživela najduži period nakon transplantacije. (Aplauz) I verovatno je još značajnije to što sam ja ponosna kuma njenog četrnaestogodišnjeg sina.
(Applause)
(Aplauz)
But not all patients on the transplant wait list are so fortunate. The truth is, there are just simply not enough donor organs to go around. As the demand for donor organs continues to rise, in large part due to the aging population, the supply has remained relatively constant. In the United States alone, 100,000 men, women and children are on the waiting list for donor organs, and more than a dozen die each day because of a lack of donor organs. The transplant community has actively campaigned in organ donation. And the gift of life has been extended from brain-dead donors to living, related donors -- relatives who might donate an organ or a part of an organ, like a split liver graft, to a relative or loved one.
Ali ne dele svi pacijenti koji se nađu na listi čekanja organa takvu sreću. Isitna je da, jednostavno ne postoji dovoljno donora organa za sve neophodne transplantacije. A zahtev za organima donora nastavlja da raste, velikim delom usled starenja populacije, dok su resursi za dobijanje istih nepromenjeni. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama, 100.000 muškaraca, žena i dece se nalaze na listi čekanja organa, i više od desetine ljudi umre svakog dana jer nema dovoljno donora. Zajednica ljudi koja se bavi transplantacijom je aktivno promovisala ideju o davanju organa. I lista davaoca organa je proširena od osoba kojima je mozak nefunkcionalan do živih donora koji su u srodstvu sa vama -- rođaci mogu donirati svoje organe, ili deo organa, na primer deo jetre, rođacima ili voljenoj osobi.
But as there was still a dire shortage of donor organs, the gift of life was then extended from living, related donors to now living, unrelated donors. And this then has given rise to unprecedented and unexpected moral controversy. How can one distinguish a donation that is voluntary and altruistic from one that is forced or coerced from, for example, a submissive spouse, an in-law, a servant, a slave, an employee? Where and how can we draw the line? In my part of the world, too many people live below the poverty line. And in some areas, the commercial gifting of an organ in exchange for monetary reward has led to a flourishing trade in living, unrelated donors.
Ali obzirom da je i dalje postojala velika nestašica organa, lista davaoca je opet proširena od živih donora koji su u srodstvu sa vama do osoba koje to nisu. A to je dovelo do nezampaćene i neočekivane moralne kontroverze. Kako možemo da napravimo razliku između dobrovoljne, altruističke donacije organa i one koja je nametnuta i prisiljena na primer, od pokornog supružnika, rodbine, sluge, roba, zaposlenog? Gde i kako možemo da povučemo tu crtu? U delu sveta odakle ja dolazim, previše ljudi živi ispod granice siromaštva. I u nekim regionima je komercijalno davanje organa u zamenu za novčanu nagradu dovelo do procvata trgovine organima među ljudima koji nisu u srodstvu.
Shortly after I performed the first liver transplant, I received my next assignment, and that was to go to the prisons to harvest organs from executed prisoners. I was also pregnant at the time. Pregnancies are meant to be happy and fulfilling moments in any woman's life. But my joyful period was marred by solemn and morbid thoughts -- thoughts of walking through the prison's high-security death row, as this was the only route to take me to the makeshift operating room. And at each time, I would feel the chilling stares of condemned prisoners' eyes follow me. And for two years, I struggled with the dilemma of waking up at 4:30 am on a Friday morning, driving to the prison, getting down, gloved and scrubbed, ready to receive the body of an executed prisoner, remove the organs and then transport these organs to the recipient hospital and then graft the gift of life to a recipient the same afternoon. No doubt, I was informed, the consent had been obtained.
Ubrzo nakon što sam odradila prvu transplantaciju jetre, dobila sam sledeći zadatak, da idem u zatvore i izolujem organe iz pogubljenih zatvorenika. U to vreme sam takođe bila trudna. Trudnoća bi trebalo da bude period prepun srećnih i ispunjavajućih momenata u životu svake žene. Ali moj srećni period je bio uništen veoma ozbiljnim i morbidnim mislima -- razmišljanjima o prolaženju kroz redove zatvorenika osuđenih na smrtnu kaznu, a to je bila jedina putanja kojom sam mogla da dođem do improvizovane operacione sale. I svakog puta, bih se osetila uznemireno kada bih osetila poglede osuđenika koji me prate. I tokom dve godine, sam se borila sa dilemom o ustajanju u 4:30 ujutru svakog petka, vozila bih do zatvora, stizala do tamo, stavljala rukavice i dezinfikovala se, spremna da preuzmem telo pogubljenog zatvorenika, izolovala bih organe i transportovala bih ih do odgovarajuće bolnice i onda bih poklonila život osobi kojoj je potreban organ tog istog popodneva. Bez ikakve sumnje, bila sam informisana da je prethodno dobijena saglasnost za proceduru.
But, in my life, the one fulfilling skill that I had was now invoking feelings of conflict -- conflict ranging from extreme sorrow and doubt at dawn to celebratory joy at engrafting the gift of life at dusk. In my team, the lives of one or two of my colleagues were tainted by this experience. Some of us may have been sublimated, but really none of us remained the same. I was troubled that the retrieval of organs from executed prisoners was at least as morally controversial as the harvesting of stem cells from human embryos. And in my mind, I realized as a surgical pioneer that the purpose of my position of influence was surely to speak up for those who have no influence. It made me wonder if there could be a better way -- a way to circumvent death and yet deliver the gift of life that might exponentially impact millions of patients worldwide.
Ali u mom životu, umeće koje me je uvek ispunjavalo je sada budilo konfliktna osećanja -- a to je konflikt koji je imao raspon od ekstremne tuge i nedoumice u zoru do vanredne radosti usled spašavanja života u svitanje. U mom timu, životi jednog ili dvojice mojih kolega bili su pometeni ovim iskustvom. Neki od nas su sublimirali te osećaje, ali zaista niko nije ostao nepromenjen. Mučila me je činjenica da je izolovanje organa iz pogubljenih zatvorenika barem onoliko moralno kontroverzno koliko i izolovanje matičnih ćelija ih ljudskih embriona. I po mom mišljenju, shvatila sam da je moja uloga kao pionira u hirurgiji kao osobe koja ima uticajnu poziciju sigurno u tome da progovorim u ime onih koji nisu imali nikakav uticaj. Počela sam da se pitam da li postoji bolji način -- da zaobiđemo smrt a opet poklonimo život ljudima na način koji bi mogao da ima eksponencijalni uticaj na milione pacijenata širom sveta.
Now just about that time, the practice of surgery evolved from big to small, from wide open incisions to keyhole procedures, tiny incisions. And in transplantation, concepts shifted from whole organs to cells. In 1988, at the University of Minnesota, I participated in a small series of whole organ pancreas transplants. I witnessed the technical difficulty. And this inspired in my mind a shift from transplanting whole organs to perhaps transplanting cells. I thought to myself, why not take the individual cells out of the pancreas -- the cells that secrete insulin to cure diabetes -- and transplant these cells? -- technically a much simpler procedure than having to grapple with the complexities of transplanting a whole organ.
Upravo u to vreme, hirurgija je evoluirala od velikih ka malim dimenzijama, od širokih, otvorenih rezova pri operacijama do procedura koje su se obavljale na rezu veličine ključaonice, majušnih rezova. I u transplantaciji je došlo do promene koncepta od upotrebe organa do korišćenja ćelija. 1988. na Univerzitetu u Minesoti, učestvovala sam u maloj seriji transplantacija čitavog pankreasa. I bila očevidac tehničkih poteškoća. To je inspirisalo promenu u mom načinu razmišljanja da umesto transplantacija celih organa treba možda transplantirati ćelije. Pomislila sam tada, zašto ne bismo izolovali indvidualne ćelije iz pankreasa -- ćelije koje sintetišu insulin kako bismo izlečili dijabetes i transplantirali te ćelije? -- to je tehnički mnogo jednostavnija procedura u poređenju sa borbom koju vodimo da bismo transplantirali ceo organ.
And at that time, stem cell research had gained momentum, following the isolation of the world's first human embryonic stem cells in the 1990s. The observation that stem cells, as master cells, could give rise to a whole variety of different cell types -- heart cells, liver cells, pancreatic islet cells -- captured the attention of the media and the imagination of the public. I too was fascinated by this new and disruptive cell technology, and this inspired a shift in my mindset, from transplanting whole organs to transplanting cells. And I focused my research on stem cells as a possible source for cell transplants.
I u to doba je istraživanje matičnih ćelija postalo veoma popularno, a potom je usledila prva u svetu izolacija humanih embrionalnih matičnih ćelija u devedesetim. Zapažanje da matične ćelije, kao master-ćelije, imaju potencijal da se razviju u različite tipove ćelija -- ćelije srca, ćelije jetre, ćelije ostrvaca u pankreasu -- je privuklo pažnju medija i maštu javnosti. Ja sam takođe bila fascinirana ovom novom tehnologijom kojom se mogu izolovati ćelije, što je inspirisalo promenu u mom načinu razmišljanja, od transplantiranja celih organa do transplantiranja ćelija. Tako da sam se ja tada fokusirala na istraživanje matičnih ćelija kao novih mogućih izvora za ćelijske transplantacije.
Today we realize that there are many different types of stem cells. Embryonic stem cells have occupied center stage, chiefly because of their pluripotency -- that is their ease in differentiating into a variety of different cell types. But the moral controversy surrounding embryonic stem cells -- the fact that these cells are derived from five-day old human embryos -- has encouraged research into other types of stem cells.
Danas shvatamo da postoje različiti tipovi matičnih ćelija. Matične ćelije embriona su zauzele centalno mesto na pozornici, uglavnom zbog toga što su to pluripotentne ćelije -- što znači da od njih mogu da nastanu različiti tipovi ćelija. Ali postoji moralna kontroverza povezana sa matičnim ćelijama embriona -- a koja leži u činjenici da te ćelije izolujemo iz humanih embriona koji su stari 5 dana što je dovelo do istraživanja različitih tipova matičnih ćelija.
Now to the ridicule of my colleagues, I inspired my lab to focus on what I thought was the most non-controversial source of stem cells, adipose tissue, or fat, yes fat -- nowadays available in abundant supply -- you and I, I think, would be very happy to get rid of anyway. Fat-derived stem cells are adult stem cells. And adult stem cells are found in you and me -- in our blood, in our bone marrow, in our fat, our skin and other organs. And as it turns out, fat is one of the best sources of adult stem cells. But adult stem cells are not embryonic stem cells. And here is the limitation: adult stem cells are mature cells, and, like mature human beings, these cells are more restricted in their thought and more restricted in their behavior and are unable to give rise to the wide variety of specialized cell types, as embryonic stem cells [can].
Potom sam, iako su me kolege podsmešljivo gledale, inspirisala svoju laboratoriju da fokusiramo naše istraživanje na - kako sam ja mislila- najnekotroverzniji izvor matičnih ćelija, a to je masno tkivo ili masne naslage - da baš mast -- u današnjem vremenu nam je dostupno u ogromnim količinama -- i vi i ja, ja mislim, bismo bili srećni da ga se otarasimo. Matične ćelije koje potiču od masnog tkiva su matične ćelije odraslih osoba. I te zrele matične ćelije u vama i meni -- možemo pronaći u našoj krvi, u našoj koštanoj srži, u našem masnom tkivu, koži i drugim organima. I ispostavilo se, da je masno tkivo najbolji izvor matičnih ćelija odraslih osoba. Ali zrele matične ćelije nisu embrionalne matične ćelije. U tome leži ograničenje: matične ćelije odraslih osoba su zrele ćelije, i kao i odrasle osobe, one su malo više ograničene u načinu razmišljanja i malo više ograničene u svom ponašanju i nisu u mogućnosti da proizvedu širok spektar različitih, specifičnih tipova ćelija, kao što to mogu embrionalne matične ćelije.
But in 2007, two remarkable individuals, Shinya Yamanaka of Japan and Jamie Thomson of the United States, made an astounding discovery. They discovered that adult cells, taken from you and me, could be reprogrammed back into embryonic-like cells, which they termed IPS cells, or induced pluripotent stem cells. And so guess what, scientists around the world and in the labs are racing to convert aging adult cells -- aging adult cells from you and me -- they are racing to reprogram these cells back into more useful IPS cells. And in our lab, we are focused on taking fat and reprogramming mounds of fat into fountains of youthful cells -- cells that we may use to then form other, more specialized, cells, which one day may be used as cell transplants. If this research is successful, it may then reduce the need to research and sacrifice human embryos.
Ali u 2007. godini, dve izvanredne osobe, Šinija Jamanaka iz Japana i Džejmi Tompson iz Sjedinjenih Američkih Država, su došli do neverovatnog otkrića. Otkrili su da ćelije odraslih osoba, izolovane iz vas i mene, mogu biti reprogramirane u stupanj koji je sličan matičnim ćelijama embriona, koji su nazvali IPM ćelija, ili indukovane pluripotentne matične ćelije. I da li možda znate da se sada, naučnici širom sveta u svojim laboratorijama takmiče da pretvore odrasle ćelije koje stare -- odrasle ćelije u procesu starenja u vama i meni -- takmiče se da ih re-programiraju u IPM stanje koje je daleko korisnije. U našoj laboratoriji, mi smo fokusirani na izolovanje masnog tkiva i re-programiranje tone masnog tkiva u reke mladih ćelija ćelija koje bismo potom mogli da koristimo da proizvedu druge, viče specijalizovane tipove ćelija, koje bismo jednog dana mogli da koristimo za transplantiranje. Ukoliko budemo uspešni u ovim istraživanjima, to može smanjiti potrebu za istraživanjem i žrtvovanjem ljudskih embriona.
Indeed, there is a lot of hype, but also hope that the promise of stem cells will one day provide cures for a whole range of conditions. Heart disease, stroke, diabetes, spinal cord injury, muscular dystrophy, retinal eye diseases -- are any of these conditions relevant, personally, to you?
I zaista, diže se puno prašine, ali ima i puno nade da matične ćelije imaju potencijal da se koriste rutinski u lečenju različitih tipova bolesti. Srčana bolest, šlog, dijabetes, povrede kičmene moždine, muskularna distrofija, bolesti retine -- i mnoge druge bolesti da li patite od nekih od ovih bolesti?
In May 2006, something horrible happened to me. I was about to start a robotic operation, but stepping out of the elevator into the bright and glaring lights of the operating room, I realized that my left visual field was fast collapsing into darkness. Earlier that week, I had taken a rather hard knock during late spring skiing -- yes, I fell. And I started to see floaters and stars, which I casually dismissed as too much high-altitude sun exposure. What happened to me might have been catastrophic, if not for the fact that I was in reach of good surgical access. And I had my vision restored, but not before a prolonged period of convalescence -- three months -- in a head down position. This experience taught me to empathize more with my patients, and especially those with retinal diseases.
U maju 2006. godine, se meni desilo nešto zaista strašno. Trebalo je da počnem robotizovanu operaciju, ali kada sam izašla iz lifta u operacionu salu koja je bila svetla i blistava shvatila sam da se moje levo polje vida veoma brzo gubi u potpunoj tami. Ranije te nedelje sam se poprilično jako udarila tokom skijanja u kasno proleće -- da, pala sam. I videla sam svetlace i zvezde, koje sam opušteno objasnila preteranom izlaganju suncu na velikim nadmorskim visinama. Ono što se meni desilo moglo je imati katastrofalne posledice, da nisam bila u mogućnosti da dobijem dobru hiruršku intervenciju. Ponovo sam mogla dobro da vidim, ali nakon produženog perioda oporavka -- tri meseca -- u mirovanju. Ovo iskustvo me je naučilo da bolje sagledam muku svojih pacijenata, naročito onih koji pate od bolesti retine.
37 million people worldwide are blind, and 127 million more suffer from impaired vision. Stem cell-derived retinal transplants, now in a research phase, may one day restore vision, or part vision, to millions of patients with retinal diseases worldwide. Indeed, we live in both challenging as well as exciting times. As the world population ages, scientists are racing to discover new ways to enhance the power of the body to heal itself through stem cells.
37 miliona ljudi širom sveta je slepo, i još 127 miliona ljudi pati od lošeg vida. Postoji mogućnost da transplantacije retine matičnim ćelijama, koje su danas u fazi istraživanja, jednog dana uspešno u potpunosti povrate vid, ili delimično povrate vid, milionima pacijenata koji pate od bolesti retine širom sveta. I zaista, mi živimo u vremenu koje je istovremeno i izazovno i uzbudljivo. I paralelno sa starenjem svetske populacije, naučnici se takmiče da pronađu nove načine kako bi poboljšali snagu tela kako bi ono moglo samo sebe da izleči uz pomoć matičnih ćelija.
It is a fact that when our organs or tissues are injured, our bone marrow releases stem cells into our circulation. And these stem cells then float in the bloodstream and hone in to damaged organs to release growth factors to repair the damaged tissue. Stem cells may be used as building blocks to repair damaged scaffolds within our body, or to provide new liver cells to repair damaged liver. As we speak, there are 117 or so clinical trials researching the use of stem cells for liver diseases.
Činjenica je da kada dođe do povrede naših organa ili tkiva koštana srž oslobađa matične čelije u naš krvotok. I ove matične ćelije plutaju krvotokom i pronalaze oštećene organe u koje oslobađaju faktore rasta kako bi zalečile oštećeno tkivo. Matične ćelije se mogu koristiti kao gradivni blokovi koji bi popravljali oštećene "skele" u našem telu, ili da stvore nove ćelije jetre da izleče oštećenu jetru. U ovom trenutku, postoji oko 117 kliničkih istraživanja koja proučavaju mogućnost upotrebe matičnih ćelija u lečenju raznih bolesti jetre.
What lies ahead? Heart disease is the leading cause of death worldwide. 1.1 million Americans suffer heart attacks yearly. 4.8 million suffer cardiac failure. Stem cells may be used to deliver growth factors to repair damaged heart muscle or be differentiated into heart muscle cells to restore heart function. There are 170 clinical trials investigating the role of stem cells in heart disease. While still in a research phase, stem cells may one day herald a quantum leap in the field of cardiology.
Šta nas još čeka? Bolesti srca su vodeći uzrok smrti u svetu. 1.1. milion Amerikanaca doživi srčani napad svake godine. 4.8 miliona pati od insuficijencija srca. Matične ćelije bismo mogli koristiti kao izvore faktora rasta koji bi popravili oštećeni srčani mišić ili bismo ih mogli diferencirati u ćelije srčanog mišića kako bi uspostavile regularnu funkciju srca. Postoji 170 kliničkih istraživanja koja proučavaju mogućnost korišćenja matičnih ćelija u lečenju srčanih oboljenja. Iako se i dalje nalazimo u istaživačkoj fazi, matične ćeilje mogu jednog dana dovesti do kvantnog skoka u polju kardiologije.
Stem cells provide hope for new beginnings -- small, incremental steps, cells rather than organs, repair rather than replacement. Stem cell therapies may one day reduce the need for donor organs. Powerful new technologies always present enigmas. As we speak, the world's first human embryonic stem cell trial for spinal cord injury is currently underway following the USFDA approval. And in the U.K., neural stem cells to treat stroke are being investigated in a phase one trial.
Matične ćelije nam pružaju nadu za nove početke -- malim, inkrementnim koracima, ćelije, a ne organi, popraviti, a ne zameniti. Lečenje matičnim ćelijama može jednog dana smanjiti potrebu za donorima organa. Ove nove moćne tehnologije uvek predstavljaju nove enigme. U ovom trenutku, prvo kliničko istraživanje u oblasti lečenja kičmene moždine humanim embrionalnim matičnim ćelijama čeka na odobrenje USFDA. A u Velikoj Britaniji mogućnost upotrebe nervnih matičnih ćelija u lečenju moždanog udara je u prvoj fazi kliničkih istraživanja.
The research success that we celebrate today has been made possible by the curiosity and contribution and commitment of individual scientists and medical pioneers. Each one has his story. My story has been about my journey from organs to cells -- a journey through controversy, inspired by hope -- hope that, as we age, you and I may one day celebrate longevity with an improved quality of life.
Uspesi do kojih su istražavinja dovela, a koje slavimo danas, su rezultat radoznalosti, doprinosa i posvećenosti pojedinačnih naučnika i pionira u polju medicine. Svako od njih ima svoju priču. Moja priča je priča o mom putu od organa do ćelija -- o putu punom različitih kontroverzi, koji je ispunjen nadom -- nadom, da ćemo dok starimo vi i ja moći jednog dana da slavimo dugovečnost karakterisanu poboljšanim kvalitetom života.
Thank you.
Hvala vam.