Both myself and my brother belong to the under 30 demographic, which Pat said makes 70 percent, but according to our statistics it makes 60 percent of the region's population. Qatar is no exception to the region. It's a very young nation led by young people. We have been reminiscing about the latest technologies and the iPods, and for me the abaya, my traditional dress that I'm wearing today.
I ja i moj brat pripadamo demografskoj skupini ispod 30 koja, kako je Pat rekao, čini 70 posto, ali prema našoj statistici ona čini 60 posto, populacije regije. Katar nije iznimka u regiji. To je vrlo mlad narod koji vode mladi ljudi. Podsjetili smo se danas na najnovije tehnoligije i iPode, a ja na abaju, tradicionalnu haljinu koju sam danas obukla.
Now this is not a religious garment, nor is it a religious statement. Instead, it's a diverse cultural statement that we choose to wear. Now I remember a few years ago, a journalist asked Dr. Sheikha, who's sitting here, president of Qatar University -- who, by the way, is a woman -- he asked her whether she thought the abaya hindered or infringed her freedom in any way. Her answer was quite the contrary. Instead, she felt more free, more free because she could wear whatever she wanted under the abaya. She could come to work in her pajamas and nobody would care. (Laughter) Not that you do; I'm just saying.
Dakle, to nije religiozna odjeća niti je to religiozni izričaj. Umjesto toga, to je različit kulturni izričaj koji smo mi odlučili nositi. Sjećam se, prije nekoliko godina, novinar je pitao dr. Sheikhu, koja sjedi ovdje, predsjednicu Sveučilišta Katar – koja je, usput, žena – pitao ju je misli li kako abaja ometa ili krši njenu slobodu na bilo koji način. Njen odgovor bio je upravo suprotno. Umjesto toga, osjećala se slobodnijom, slobodnijom jer ona može nositi što god želi ispod abaje. Mogla je doći na posao u pidžami i nitko ne bi mario. (Smijeh) Nije da to radiš, samo kažem.
(Laughter)
(Smijeh)
My point is here, people have a choice -- just like the Indian lady could wear her sari or the Japanese woman could wear her kimono. We are changing our culture from within, but at the same time we are reconnecting with our traditions. We know that modernization is happening. And yes, Qatar wants to be a modern nation. But at the same time we are reconnecting and reasserting our Arab heritage. It's important for us to grow organically. And we continuously make the conscious decision to reach that balance.
Moja poanta je da ljudi imaju izbor – kao što Indijka može nositi svoj sari ili Japanka može nositi svoj kimono. Mi mijenjamo našu kulturu iz temelja, ali se istovremeno ponovno povezujemo s našim tradicijama. Znamo da se modernizacija događa. I da, Katar želi biti moderna nacija. Ali istovremeno mi se ponovno povezujemo i potvrđujemo naše arapsko nasljeđe. Nama je bitno rasti organski. I mi neprekidno donosimo svjesnu odluku kako bismo dosegli ravnotežu.
In fact, research has shown that the more the world is flat, if I use Tom Friedman's analogy, or global, the more and more people are wanting to be different. And for us young people, they're looking to become individuals and find their differences amongst themselves. Which is why I prefer the Richard Wilk analogy of globalizing the local and localizing the global. We don't want to be all the same, but we want to respect each other and understand each other. And therefore tradition becomes more important, not less important.
Zapravo, istraživanja su pokazala da što je svijet ravniji, ako koristim analogiju Toma Friedmana, ili globalan, to više ljudi želi biti različito. Za nas mlade ljude, mi pokušavamo postati individue i pronaći razlike među sobom. Zato ja preferiram analogiju Richarda Wilka o globalizaciji lokalnog i lokalizaciji globalnog. Mi ne želimo svi biti isti, ali želimo poštovati jedni druge i razumijeti jedni druge. I zato tradicija postaje važnija, a ne manje bitna.
Life necessitates a universal world, however, we believe in the security of having a local identity. And this is what the leaders of this region are trying to do. We're trying to be part of this global village, but at the same time we're revising ourselves through our cultural institutions and cultural development. I'm a representation of that phenomenon. And I think a lot of people in this room, I can see a lot of you are in the same position as myself. And I'm sure, although we can't see the people in Washington, they are in the same position. We're continuously trying to straddle different worlds, different cultures and trying to meet the challenges of a different expectation from ourselves and from others.
Životu je potreban univerzalni svijet, međutim, mi vjerujemo u sigurnost posjedovanja vlastitog identiteta. I to je ono što vođe ove regije pokušavaju učiniti. Mi pokušavamo biti dio globalnog sela, ali istovremeno se preispitujemo kroz naše kulturne institucije i kulturni razvoj. Ja sam predstavnik tog fenomena. I mislim kako je puno ljudi u ovoj prostoriji, vidim da su mnogi od vas u istoj poziciji kao ja. I sigurna sam, iako ne možemo vidjeti ljude u Washingtonu, oni su u istoj poziciji. Mi konstantno pokušavamo opkoračiti različite svjetove, različite kulture i pokušavamo susresti izazove različitih očekivanja od nas i od drugih.
So I want to ask a question: What should culture in the 21st century look like? In a time where the world is becoming personalized, when the mobile phone, the burger, the telephone, everything has its own personal identity, how should we perceive ourselves and how should we perceive others? How does that impact our desert culture?
Zato želim postaviti pitanje: Kako bi kultura trebala izgledati u 21. stoljeću? U vrijeme kad svijet postaje personaliziran, gdje mobiteli, hamburger, telefon, sve ima svoj osobni identitet, kako bismo trebali razumjeti sebe i kako bismo trebali razumjeti druge? Kako to utječe na našu pustinjsku kulturu?
I'm not sure of how many of you in Washington are aware of the cultural developments happening in the region and, the more recent, Museum of Islamic Art opened in Qatar in 2008. I myself am personalizing these cultural developments, but I also understand that this has to be done organically. Yes, we do have all the resources that we need in order to develop new cultural institutions, but what I think is more important is that we are very fortunate to have visionary leaders who understand that this can't happen from outside, it has to come from within. And guess what? You might be surprised to know that most people in the Gulf who are leading these cultural initiatives happen to be women.
Nisam sigurna koliko je vas u Washingtonu svjesno kulturnog razvoja koji se događa u regiji i, od nedavno, Muzeja islamske umjetnosti, otvorenog u Kataru 2008. Ja osobno utjelovljujem ta kulturna dostignuća, ali također razumijem da to treba biti učinjeno organski. Da, mi imamo sve izvore potrebne za osnivanje novih kulturnih institucija, ali ja mislim kako je važnije to što smo vrlo sretni što imamo vizionare - vođe koji razumiju da ovo ne može biti učinjeno izvana, nego treba doći iznutra. I pogodite što? Mogli biste se iznenaditi saznanjem kako su većina ljudi u Gulfu koji vode te kulturne inicijative žene.
I want to ask you, why do you think this is? Is it because it's a soft option; we have nothing else to do? No, I don't think so. I think that women in this part of the world realize that culture is an important component to connect people both locally and regionally. It's a natural component for bringing people together, discussing ideas -- in the same way we're doing here at TED. We're here, we're part of a community, sharing out ideas and discussing them. Art becomes a very important part of our national identity. The existential and social and political impact an artist has on his nation's development of cultural identity is very important.
Želim vas pitati, što mislite zašto je to tako? Je li to zato što je to mekša opcija; mi nemamo ništa drugo za raditi? Ne, ja ne mislim tako. Ja mislim da žene u ovom dijelu svijeta shvaćaju kako je kultura važna komponenta koja povezuje ljude lokalno i regionalno. To je prirodna komponenta koja zbližava ljude, raspravljajući o idejama – na isti način kao što mi to radimo ovdje u TED-u. Mi ovdje, mi smo dio zajednice, dijeleći naše ideje i raspravljajući o njima. Umjetnost postaje vrlo važan dio našeg nacionalnog identiteta. Egzistencijalni i socijalni i politički utjecaj koji umjetnik ima na nacionalni razvoj kulturnog identiteta je jako važan.
You know, art and culture is big business. Ask me. Ask the chairpersons and CEOs of Sotheby's and Christie's. Ask Charles Saatchi about great art. They make a lot of money. So I think women in our society are becoming leaders, because they realize that for their future generations, it's very important to maintain our cultural identities. Why else do Greeks demand the return of the Elgin Marbles? And why is there an uproar when a private collector tries to sell his collection to a foreign museum? Why does it take me months on end to get an export license from London or New York in order to get pieces into my country?
Znate, umjetnost i kultura su velik posao. Pitajte mene. Pitajte predsjedajuće i izvršne upravitelje Sothebyja i Christija. Pitajte Charlesa Saatchija o velikoj umjetnosti. Oni zarađuju puno novaca. Zato ja mislim kako žene u našem društvu postaju vođe, zato što shvaćaju da je za buduće generacije jako bitno održavanje kulturnog identiteta. Zbog čega drugog Grci zahtjevaju povratak Elginovih umjetničkih djela? I zašto se diže buka kad privatni kolekcionar pokuša prodati svoju kolekciju stranom muzeju? Zašto su mi potrebni mjeseci na rubu kako bih dobila izvoznu dozvolu iz Londona za New York kako bih odnijela komade u svoju zemlju?
In few hours, Shirin Neshat, my friend from Iran who's a very important artist for us will be talking to you. She lives in New York City, but she doesn't try to be a Western artist. Instead, she tries to engage in a very important dialogue about her culture, nation and heritage. She does that through important visual forms of photography and film.
Za nekoliko sati, Shirin Neshat, moja prijateljica iz Irana, koja je vrlo važna umjetnica za nas, će vam pričati. Ona živi u New York Cityju, ali ona ne pokušava biti zapadnjačka umjetnica. Umjesto toga, ona se pokušava uključiti u vrlo bitan dijalog o svojoj kulturi, naciji i nasljeđu. Ona to čini kroz važne vizualne oblike fotografije i filma.
In the same way, Qatar is trying to grow its national museums through an organic process from within. Our mission is of cultural integration and independence. We don't want to have what there is in the West. We don't want their collections. We want to build our own identities, our own fabric, create an open dialogue so that we share our ideas and share yours with us. In a few days, we will be opening the Arab Museum of Modern Art. We have done extensive research to ensure that Arab and Muslim artists, and Arabs who are not Muslims -- not all Arabs are Muslims, by the way -- but we make sure that they are represented in this new institution. This institution is government-backed and it has been the case for the past three decades. We will open the museum in a few days, and I welcome all of you to get on Qatar Airways and come and join us.
Na isti način, Katar pokušava izgraditi svoje nacionalne muzeje kroz organski proces iznutra. Naša misija je kulturna integracija i neovisnost. Mi ne želimo imati ono što je na Zapadu. Mi ne želimo njihove kolekcije. Mi želimo izgraditi naš vlastiti identitet, našu vlastitu građu, stvoriti vlastiti dijalog kako bismo podijelili svoje ideje s vama i obratno. Za nekoliko dana, otvorit ćemo Arapski muzej moderne umjetnosti. Napravili smo opsežno istraživanje kako bismo osigurali te arapske i muslimanske umjetnike, i Arape koji nisu muslimani – nisu svi Arapi muslimani, usput – i osigurali da su svi predstavljeni u ovoj novoj instituciji. Ova ustanova je vladom potpomognuta i to već tri desetljeća. Otvorit ćemo muzej za nekoliko dana i pozivam vas sve da sjednete na zračnu liniju za Katar i dođete i pridružite nam se.
(Laughter)
(Smijeh)
Now this museum is just as important to us as the West. Some of you might have heard of the Algerian artist Baya Mahieddine, but I doubt a lot of people know that this artist worked in Picasso's studio in Paris in the 1930s. For me it was a new discovery. And I think with time, in the years to come we'll be learning a lot about our Picassos, our Legers and our Cezannes. We do have artists, but unfortunately we have not discovered them yet.
Ovaj muzej jednako je bitan nama kao i Zapadu. Neki su od vas možda čuli za alžirskog umjetnika Bayu Mahieddinea, ali sumnjam da puno ljudi zna da je ovaj umjetnik radio u Picassovom studiju u Parizu 1930. Za mene je to bilo novo otkriće. I mislim kako ćemo s vremenom, u nadolazećim godinama, saznati puno o našim Picassoima, našim Legerima i našim Cezanneima. Mi imamo umjetnike, ali nažalost nismo ih još otkrili.
Now visual expression is just one form of culture integration. We have realized that recently more and more people are using the means of YouTube and social networking to express their stories, share their photos and tell their own stories through their own voices. In a similar way, we have created the Doha Film Institute. Now the Doha Film Institute is an organization to teach people about film and filmmaking. Last year we didn't have one Qatari woman filmmaker. Today I am proud to say we have trained and educated over 66 Qatari women filmmakers to edit, tell their own stories in their own voices.
Vizualna ekspresija samo je jedan oblik kulturne integracije. Shvatili smo da se od nedavno sve više i više ljudi koristi sredstvima You Tubea i društvenih mreža kako bi izrekli svoje priče, podijelili svoje fotografije i rekli svoje vlastite priče svojim vlastitim glasovima. Na sličan način, stvorili smo Institut za film Doha. Institut za film Doha organizacija je koja podučava ljude o filmu i stvaranju filma. Prošle godine nismo imali niti jednu Katarku kao tvorca filma. Danas, ponosno mogu reći da imamo 66 treniranih i educiranih Katarki filmotvorki koje će moći prikazati, ispričati vlastite priče svojim vlastitim glasovima.
(Applause)
(Pljesak)
Now if you'll allow me, I would love to share a one-minute film that has proven to show that a 60-sec film can be as powerful as a haiku in telling a big picture. And this is one of our filmmakers' products.
Sad, ako mi dopustite, voljela bih vam pokazati jednominutni film koji je dokazao da 60 sekundni film može biti jednako moćan kao haiku u prikazivanju veće slike. I ovo je proizvod jednog od naših filmotvoraca.
(Video) Boy: Hey listen! Did you know that the stocks are up? Who are you playing? Girl: Uncle Khaled. Here, put on the headscarf. Khaled: Why would I want to put it on? Girl: Do as you're told, young girl. Boy: No, you play mom and I play dad. (Girl: But it's my game.) Play by yourself then. Girl: Women! One word and they get upset. Useless. Thank you. Thank you!
(Video) Dječak : Hej slušaj! Jesi li znala da su dionice porasle? Koga ti glumiš? Djevojčica: Ujaka Khaleda. Evo, stavi šal za glavu. Khaled: Zašto bih ga htio staviti? Djevojčica: Napravi što ti je rečeno, mlada damo. Dječak: Ne, ti budi mama, a ja ću biti tata. (Djevojčica: Ali ovo je moja igra.) Igraj se onda sama. Djevojčica: Žene! Jedna riječ i odmah se uzrujaju. Beskorisno. Hvala. Hvala!
(Applause)
(Pljesak)
SM: Going back to straddling between East and West, last month we had our second Doha Tribeca Film Festival here in Doha. The Doha Tribeca Film Festival was held at our new cultural hub, Katara. It attracted 42,000 people, and we showcased 51 films. Now the Doha Tribeca Film Festival is not an imported festival, but rather an important festival between the cities of New York and Doha. It's important for two things. First, it allows us to showcase our Arab filmmakers and voices to one of the most cosmopolitan cities in the world, New York City. At the same time, we are inviting them to come and explore our part of the world. They're learning our culture, our language, our heritage and realizing we're just as different and just the same as each other.
SM: Vraćajući se opkoračivanju između Istoka i Zapada, prošli smo mjesec imali drugi Doha Tribeca filmski festival ovdje u Dohi. Doha Tribeca filmski festival je održan u našem novom kulturnom centru, Katara. Privukao je 42.000 ljudi, a prikazali smo 51 film. Doha Tribeca filmski festival nije važan festival, nego radije važan festival između gradova New Yorka i Dohe. Bitan je zbog dviju stvari. Prva, dopušta nam prikazivanje naših arapskih filmotvoraca i glasova jednome najviše kozmopolitskom gradu na svijetu, New York Cityju. U isto vrijeme, mi ih pozivamo da dođu i istraže naš dio svijeta. Oni uče našu kulturu, naš jezik, naše naslijeđe i shvaćaju da smo mi jednako različiti i jednako slični jedni drugima.
Now over and over again, people have said, "Let's build bridges," and frankly, I want to do more than that. I would like break the walls of ignorance between East and West -- no, not the soft option that we have discussed before, but rather the soft power that Joseph Nye has spoken about before. Culture's a very important tool to bring people together. We should not underestimate it.
Opet i opet, ljudi su govorili: “Izgradimo mostove", i iskreno, ja želim učiniti više od toga. Ja bih htjela srušiti zidove neznanja između Istoka i Zapada – ne, ne mekšu opciju o kojoj smo raspravljali ranije, nego radije mekšu moć o kojoj je Joseph Nye govorio ranije. Kultura je vrlo bitno oruđe za zbližavanje ljudi. Ne bismo je smjeli podcijeniti.
"Know thyself," that is the journey of self-expression and self-realization that we are traveling. Now I don't pretend to have all the answers, but I know that me as an individual and we as a nation welcome this community of ideas worth spreading. This is a very interesting journey. I welcome you on board for us to engage and discuss new ideas of how to bring people together through cultural initiatives and discussions. Familiarity destroys and trumps fear. Try it.
"Upoznati sebe“, to je putovanje samoizražaja i samoshvaćanja kojim putujemo. Ja se ne pretvaram kako imam sve odgovore, ali znam da ja, kao individua, i mi kao narod želimo dobrodošlicu zajednici ideja vrijednih širenja. Ovo je vrlo zanimljivo putovanje. Želim vam dobrodošlicu kako bi se obvezali i raspravili nove ideje kako udružiti ljude kroz kulturološke inicijative i rasprave. Upoznatost uništava i pobija strah. Pokušajte.
Ladies and gentlemen, thank you very much. Shokran.
Dame i gospodo, hvala vam puno. Šokran.
(Applause)
(Pljesak)