When I was seven years old and my sister was just five years old, we were playing on top of a bunk bed. I was two years older than my sister at the time -- I mean, I'm two years older than her now -- but at the time it meant she had to do everything that I wanted to do, and I wanted to play war. So we were up on top of our bunk beds. And on one side of the bunk bed, I had put out all of my G.I. Joe soldiers and weaponry. And on the other side were all my sister's My Little Ponies ready for a cavalry charge.
Kada sam imao sedam godina a moja sestra samo pet, igrali smo se na gornjem dijelu kreveta na kat. Tada sam bio dvije godine stariji od nje – mislim, još uvijek sam dvije godine stariji, ali u to vrijeme to je značilo da je ona morala raditi štogod sam ja htio, a ja sam se htio igrati rata. I tako smo nas dvoje bili na krevetu. Na jednoj sam strani stavio sve svoje G.I. Joe vojnike i oružje. Na drugoj strani su svi sestrini mali poniji spremno čekali napad konjaništva.
There are differing accounts of what actually happened that afternoon, but since my sister is not here with us today, let me tell you the true story --
Postoje različite teorije o tome što se točno dogodilo tog poslijepodneva, ali kako moja sestra nije s nama danas, ispričat ću vam istinitu verziju priče –
(Laughter)
(smijeh)
which is my sister's a little on the clumsy side. Somehow, without any help or push from her older brother at all, Amy disappeared off of the top of the bunk bed and landed with this crash on the floor. I nervously peered over the side of the bed to see what had befallen my fallen sister and saw that she had landed painfully on her hands and knees on all fours on the ground.
a to je da je moja sestra pomalo nespretna. Nekako, bez ikakve pomoći ili guranja od strane njezinog starijeg brata, Amy je odjednom nestala s kreveta i pala s treskom na pod. Ja sam nervozno provirio preko strane kreveta kako bih vidio što se dogodilo mojoj sestri i uvidio da je bolno pala na ruke i koljena, na sve četiri na pod.
I was nervous because my parents had charged me with making sure that my sister and I played as safely and as quietly as possible. And seeing as how I had accidentally broken Amy's arm just one week before --
Bio sam uplašen jer su me roditelji zadužili da pazim da se sestra i ja igramo što je moguće sigurnije i tiše. A s obzirom da sam samo tjedan ranije slučajno slomio Amynu ruku
(Laughter)
(smijeh)
(Laughter ends)
herojski je gurnuvši s putanje
heroically pushing her out of the way of an oncoming imaginary sniper bullet,
zamišljenog nadolazećeg snajperskog metka,
(Laughter) for which I have yet to be thanked, I was trying as hard as I could -- she didn't even see it coming -- I was trying hard to be on my best behavior.
(smijeh) za što mi još uvijek nije zahvaljeno, pokušavao sam najviše što sam mogao, ona ga nije vidjela kako prilazi, pokušavao sam se ponašati najbolje što sam mogao.
And I saw my sister's face, this wail of pain and suffering and surprise threatening to erupt from her mouth and wake my parents from the long winter's nap for which they had settled. So I did the only thing my frantic seven year-old brain could think to do to avert this tragedy. And if you have children, you've seen this hundreds of times. I said, "Amy, wait. Don't cry. Did you see how you landed? No human lands on all fours like that. Amy, I think this means you're a unicorn."
A kada sam vidio sestrino lice, taj jauk boli i patnje i iznenađenja kako prijeti da će eruptirati iz njezinih usta, prijeteći da će probuditi moje roditelje iz njihovog dugog zimskog drijemeža. Učinio sam jedino što je moj mali uspaničeni sedmogodišnji mozak mogao učiniti da spriječi tragediju. Ako imate djecu, ovo ste vidjeli stotinama puta ranije. Rekao sam: „ Amy, Amy, čekaj. Nemoj plakati. Nemoj plakati. Jesi li vidjela kako si sletjela? Nijedan čovjek ne pada na sve četiri ovako. Amy, mislim da ovo znači da si ti zapravo jednorog."
(Laughter)
(smijeh)
Now, that was cheating, because there was nothing she would want more than not to be Amy the hurt five year-old little sister, but Amy the special unicorn. Of course, this option was open to her brain at no point in the past. And you could see how my poor, manipulated sister faced conflict, as her little brain attempted to devote resources to feeling the pain and suffering and surprise she just experienced, or contemplating her new-found identity as a unicorn. And the latter won. Instead of crying or ceasing our play, instead of waking my parents, with all the negative consequences for me, a smile spread across her face and she scrambled back up onto the bunk bed with all the grace of a baby unicorn --
Naravno da je to bilo varanje, jer nema ničega na svijetu što bi moja sestra radije bila da ne bude petogodišnja povrijeđena sestrica Amy nego Amy posebni jednorog. Dakako, ova opcija nikada prije nije bila ponuđena njenom mozgu. I moglo se vidjeti kako se moja jadna, izmanipulirana sestra suočava s konfliktom, dok se njezin mozak odlučivao hoće li posvetiti svoju pažnju osjećaju boli i iznenađenja što ga je upravo pretrpio, ili razmišljati o svom novopronađenom identitetu jednoroga. Ovo drugo je pobijedilo. Umjesto da počne plakati i prekine našu igru, i probudi naše roditelje sa svim negativnim posljedicama koje bi proizašle za mene u tom slučaju, osmijeh se je proširio njezinim licem i ona se je popela natrag na krevet sa svom gracioznošću bebe jednoroga (smijeh)
(Laughter)
s jednom slomljenom nogom.
with one broken leg.
Ono na što smo nabasali
What we stumbled across at this tender age of just five and seven -- we had no idea at the time -- was was going be at the vanguard of a scientific revolution occurring two decades later in the way that we look at the human brain. We had stumbled across something called positive psychology, which is the reason I'm here today and the reason that I wake up every morning.
već u toj nježnoj dobi od pet i sedam godina, tada naravno nismo imali pojma, bilo je nešto što će biti prethodnica znanstvene revolucije proučavanja mozga koja će se dogoditi dva desetljeća poslije. To na što smo nabasali zove se pozitivna psihologija, i razlog je zašto sam ovdje danas, i zašto ustajem svako jutro. Kada sam prvi put počeo govoriti o ovome
When I started talking about this research outside of academia, with companies and schools, the first thing they said to never do is to start with a graph. The first thing I want to do is start with a graph. This graph looks boring, but it is the reason I get excited and wake up every morning. And this graph doesn't even mean anything; it's fake data. What we found is --
izvan akademskih krugova, vani u tvrtkama i školama, prva stvar koju su mi rekli da nikada ne činim jest početi govor s grafikonom. Prva stvar s kojom želim započeti ovaj govor je grafikon. Ovaj grafikon izgleda dosadno, ali on je razlog zašto sam uzbuđen i zašto se budim svako jutro. A ovaj grafikon čak ni ne znači nešto, ovo su lažni podaci. Ono što smo pronašli jest --
(Laughter)
(smijeh)
If I got this data studying you, I would be thrilled, because there's a trend there, and that means that I can get published, which is all that really matters. There is one weird red dot above the curve, there's one weirdo in the room -- I know who you are, I saw you earlier -- that's no problem. That's no problem, as most of you know, because I can just delete that dot. I can delete that dot because that's clearly a measurement error. And we know that's a measurement error because it's messing up my data.
kad bih dobio ovakve podatke nakon studije u ovoj dvorani, bio bih ushićen, zato što je ovdje vrlo očito prisutan jedan trend, a to znači da bih bio objavljen, a to je jedino što je doista važno. Činjenica da postoji jedna čudna crvena točka koja se nalazi iznad krivulje, ima tu jedan čudak u prostoriji -- znam tko ste, vidio sam vas ranije -- to nije problem. To ne predstavlja problem zato što, kao što većina vas zna, jednostavno mogu obrisati tu točku. Mogu obrisati tu točku zato što je to očito greška u mjerenju. A svi znamo da je to greška u mjerenju
(Laughter)
zato što mi kvari statistiku.
So one of the first things we teach people in economics, statistics, business and psychology courses is how, in a statistically valid way, do we eliminate the weirdos. How do we eliminate the outliers so we can find the line of best fit? Which is fantastic if I'm trying to find out how many Advil the average person should be taking -- two.
Dakle, jedna od prvih stvari koje učimo ljude na ekonomskim, statističkim, poslovnim i psihološkim tečajevima jest kako na statistički ispravan način uklanjamo čudake. Kako uklanjamo one izvana kako bismo pronašli liniju koja najbolje odgovara. Što je odlično ako pokušavam doznati koliko bi Advila prosječna osoba trebala uzimati - dva.
But if I'm interested in your potential, or for happiness or productivity or energy or creativity, we're creating the cult of the average with science. If I asked a question like, "How fast can a child learn how to read in a classroom?" scientists change the answer to "How fast does the average child learn how to read in that classroom?" and we tailor the class towards the average. If you fall below the average, then psychologists get thrilled, because that means you're depressed or have a disorder, or hopefully both. We're hoping for both because our business model is, if you come into a therapy session with one problem, we want to make sure you leave knowing you have ten, so you keep coming back. We'll go back into your childhood if necessary, but eventually we want to make you normal again. But normal is merely average.
Ali ako sam zainteresiran za potencijal, ako sam zainteresiran za vaš potencijal, ili za sreću, ili produktivnost, ili energiju, ili kreativnost, ono što činimo jest stvaranje kulta prosječnosti pomoću znanosti. Ako vam postavim pitanje: „Koliko brzo dijete može naučiti čitati u učionici?“, znanstvenici promjene odgovor u koliko brzo prosječno dijete nauči čitati u toj učionici. I tada skrojimo čitav razred prema toj prosječnosti. Ako se nalazite ispod prosjeka na ovoj krivulji tada se psiholozi uzbuđuju, jer to znači da ste ili u depresiji ili imate poremećaj, ili nadajmo se čak oboje. Nadamo se oboje jer naš poslovni model jest da ako dođete na terapiju s jednim problemom, potruditi se da odete znajući da ih imate deset, tako da se uvijek vraćate iznova i iznova. Vratit ćemo se natrag u djetinjstvo ako je potrebno, ali s vremenom ono što želimo jest da postanete normalni ponovno. Ali normalno je tek prosječno.
And positive psychology posits that if we study what is merely average, we will remain merely average. Then instead of deleting those positive outliers, what I intentionally do is come into a population like this one and say, why? Why are some of you high above the curve in terms of intellectual, athletic, musical ability, creativity, energy levels, resiliency in the face of challenge, sense of humor? Whatever it is, instead of deleting you, what I want to do is study you. Because maybe we can glean information, not just how to move people up to the average, but move the entire average up in our companies and schools worldwide.
A ono što ja pretpostavljam i ono što pozitivna psihologija pretpostavlja jest da ako proučavamo ono što je tek prosječno, ostat ćemo tek prosječni. Tako da umjesto da obrišemo te pozitivne primjerke izvan krivulje, ono što namjerno radim jest doći među populaciju poput ove i pitati zašto. Zašto su neki od vas toliko iznad krivulje po pitanju svojih intelektualnih sposobnosti, atletskih sposobnosti, glazbenih sposobnosti, kreativnosti, razine energije, otpornosti u suočavanju s izazovima, smisla za humor? Štogod bio razlog, umjesto da vas obrišem, ono što ja želim jest proučavati vas. Zato što možda možemo sakupiti informacije ne samo kako pogurnuti ljude prema prosječnosti, nego kako možemo pomaknuti čitavu prosječnost prema boljem u našim tvrtkama i školama širom svijeta.
The reason this graph is important to me is, on the news, the majority of the information is not positive. in fact it's negative. Most of it's about murder, corruption, diseases, natural disasters. And very quickly, my brain starts to think that's the accurate ratio of negative to positive in the world. This creates "the medical school syndrome." During the first year of medical training, as you read through a list of all the symptoms and diseases, suddenly you realize you have all of them.
Razlog zašto mi je ovaj grafikon važan jest zato što kada pogledam vijesti, čini se kao da većina informacije nije pozitivna, ustvari je negativna. Većina toga je o ubojstvima, korupciji, bolestima, prirodnim katastrofama. I ubrzo moj mozak počinje misliti kako je to točan omjer negativnog i pozitivnog u svijetu. To stvara nešto što se naziva sindrom studenata medicinske škole, možda poznajete ljude koji su studirali medicinu, javlja se tijekom prve godine studija medicine: čitaju li studenti popis svih simptoma i svih bolesti koje se mogu dogoditi, odjednom shvate da ih sve imaju.
(Laughter)
Imam šogora imenom Bobo – što je jedna posve druga priča.
I have a brother in-law named Bobo, which is a whole other story. Bobo married Amy the unicorn. Bobo called me on the phone --
Bobo je oženio jednoroga Amy. Bobo me nazvao telefonom
(Laughter)
s Yalea gdje studira medicinu
from Yale Medical School, and Bobo said, "Shawn, I have leprosy."
i rekao: „Shawn, ja imam gubu."
(Laughter)
(smijeh)
Which, even at Yale, is extraordinarily rare. But I had no idea how to console poor Bobo because he had just gotten over an entire week of menopause.
Što je, čak i na Yaleu, vrlo rijetka bolest. Ali nisam imao pojma kako utješiti jadnog Boba jer je tek prebolio cijeli tjedan menopauze.
(Laughter)
(smijeh)
We're finding it's not necessarily the reality that shapes us, but the lens through which your brain views the world that shapes your reality. And if we can change the lens, not only can we change your happiness, we can change every single educational and business outcome at the same time.
Ono što ovdje doznajemo jest da nije nužno realnost ta koja nas oblikuje, već leće kroz koje naš mozak sagledava svijet koji oblikuje našu stvarnost. I ako možemo promijeniti leće, ne samo da možemo promijeniti našu sreću, možemo promijeniti svaki pojedini obrazovni i poslovni ishod u isto vrijeme.
I applied to Harvard on a dare. I didn't expect to get in, and my family had no money for college. When I got a military scholarship two weeks later, they let me go. Something that wasn't even a possibility became a reality. I assumed everyone there would see it as a privilege as well, that they'd be excited to be there. Even in a classroom full of people smarter than you, I felt you'd be happy just to be in that classroom. But what I found is, while some people experience that, when I graduated after my four years and then spent the next eight years living in the dorms with the students -- Harvard asked me to; I wasn't that guy.
Kada sam se prijavio na Harvard, prijavio sam se zbog izazova. Nisam očekivao da će me primiti i moja obitelj nije imala novca za fakultet. Kada sam dobio vojnu stipendiju dva tjedna poslije, dopustili su mi ići. Odjednom je nešto što do tada nije bilo ni mogućnost postalo stvarnost. Kada sam otišao tamo, pretpostavio sam da će i svi ostali vidjeti to kao privilegiju, da će biti uzbuđeni što su tamo. Čak i ako samo sjedite u učionici punoj ljudi pametnijih od vas, sretni ste samo zbog toga što ste tamo, to sam ja osjećao. Ali ono što sam doznao ondje jest, dok neki ljudi to osjete, nakon što sam diplomirao nakon četiri godine i zatim proveo idućih osam godina živeći u domovima sa studentima – Harvard je to tražio od mene, nisam ja bio taj. (smijeh)
(Laughter)
I was an officer to counsel students through the difficult four years. And in my research and my teaching, I found that these students, no matter how happy they were with their original success of getting into the school, two weeks later their brains were focused, not on the privilege of being there, nor on their philosophy or physics, but on the competition, the workload, the hassles, stresses, complaints.
Bio sam činovnik Harvarda koji je savjetovao studente kroz četiri teške godine. I ono što sam pronašao kroz svoje istraživanje i predavanja jest da ti studenti, bez obzira kako sretni na početku što su dospjeli tamo, dva tjedna poslije nisu bili usredotočeni na privilegiju što su tamo, niti na njihovu filozofiju ili fiziku. Njihovi mozgovi bavili su se natjecanjem, obavezama, gnjavažama, stresom, prigovorima.
When I first went in there, I walked into the freshmen dining hall, which is where my friends from Waco, Texas, which is where I grew up -- I know some of you know this. When they'd visit, they'd look around, and say, "This dining hall looks like something out of Hogwart's." It does, because that was Hogwart's and that's Harvard. And when they see this, they say, "Why do you waste your time studying happiness at Harvard? What does a Harvard student possibly have to be unhappy about?"
Kada sam prvi puta došao tamo, ušao sam u blagovaonicu brucoša, gdje su odrastali moji prijatelji iz Wacoa, Texas, mjesta gdje sam i ja odrastao – znam da su neki od vas čuli za njega. Kada bi me dolazili posjetiti, pogledali bi uokolo i rekli: „ Ova blagovaonica izgleda kao nešto što se nalazi u Hogwartsu u filmu Harry Potter, što je i istina. Ovo je Hogwarts iz filma Harry Potter a ovo je Harvard. I kada vide to, oni kažu: „Shawn, zašto tratiš svoje vrijeme proučavajući sreću na Harvardu? Ozbiljno, zbog čega bi student s Harvarda uopće bio nesretan?“
Embedded within that question is the key to understanding the science of happiness. Because what that question assumes is that our external world is predictive of our happiness levels, when in reality, if I know everything about your external world, I can only predict 10% of your long-term happiness. 90 percent of your long-term happiness is predicted not by the external world, but by the way your brain processes the world. And if we change it, if we change our formula for happiness and success, we can change the way that we can then affect reality. What we found is that only 25% of job successes are predicted by IQ, 75 percent of job successes are predicted by your optimism levels, your social support and your ability to see stress as a challenge instead of as a threat.
Sadržan u ovom pitanju jest ključ razumijevanja znanosti sreće. To pitanje pretpostavlja da naš vanjski svijet utječe na razinu naše sreće, ali u stvari, kada bih znao sve o vašem vanjskom svijetu, mogao bih predvidjeti tek 10 posto vaše dugoročne sreće, 90 posto vaše dugoročne sreće nije predviđeno vašim vanjskim svijetom, nego načinom na koji vaš mozak procesira svijet. I ako to možemo promijeniti, ako možemo promijeniti formulu za sreću i uspjeh, možemo promijeniti način na koji zatim utječemo na stvarnost. Ono što smo doznali jest da je samo 25 posto uspjeha u poslu predviđeno našom razinom inteligencije, 75 posto je predviđeno našim razinama optimizma, potporom u društvu i sposobnošću da vidite stres kao izazov umjesto prijetnje.
I talked to a New England boarding school, probably the most prestigious one, and they said, "We already know that. So every year, instead of just teaching our students, we have a wellness week. And we're so excited. Monday night we have the world's leading expert will speak about adolescent depression. Tuesday night it's school violence and bullying. Wednesday night is eating disorders. Thursday night is illicit drug use. And Friday night we're trying to decide between risky sex or happiness."
Razgovarao sam s privatnom školom u Novoj Engleskoj, vjerojatno najprestižnijem internatu, i rekli su mi: „Mi to već znamo. Zato svake godine umjesto da učimo svoje studente, imamo i tjedan dobrobiti. I tako smo uzbuđeni. Ponedjeljkom navečer dovodimo vodeće svjetske stručnjake kako bi nam govorili o adolescentskoj depresiji. Utorkom navečer o nasilju u školi i zlostavljanju. Srijedom navečer o poremećajima u prehrani. Četvrtkom navečer o upotrebi droga. A petkom navečer pokušavamo odlučiti između rizičnog seksa i sreće."
(Laughter)
(smijeh)
I said, "That's most people's Friday nights."
Rekao sam: "To većina ljudi radi petkom navečer.“
(Laughter)
(smijeh)
(Applause)
(pljesak)
Which I'm glad you liked, but they did not like that at all. Silence on the phone. And into the silence, I said, "I'd be happy to speak at your school, but that's not a wellness week, that's a sickness week. You've outlined all the negative things that can happen, but not talked about the positive."
Drago mi je da vam se to svidjelo, ali njima nikako nije. Tišina na telefonu. I u toj tišini sam rekao: „Rado ću govoriti u vašoj školi, ali samo da znate, to nije tjedan dobrobiti, nego tjedan bolesti. Ono što ste učinili jest da ste naglasili sve negativne stvari koje se mogu dogoditi, ali niste razgovarali o pozitivnima."
The absence of disease is not health. Here's how we get to health: We need to reverse the formula for happiness and success. In the last three years, I've traveled to 45 countries, working with schools and companies in the midst of an economic downturn. And I found that most companies and schools follow a formula for success, which is this: If I work harder, I'll be more successful. And if I'm more successful, then I'll be happier. That undergirds most of our parenting and managing styles, the way that we motivate our behavior.
Izostanak bolesti ne predstavlja zdravlje. Evo kako dolazimo do zdravlja: moramo obrnuti formulu za sreću i uspjeh. U zadnje tri godine proputovao sam 45 zemalja, radeći sa školama i tvrtkama usred ekonomske krize. I ono što sam doznao jest da većina tvrtki i škola slijedi ovu formulu za sreću: što napornije radim, to ću biti uspješniji. Što sam uspješniji, to ću biti sretniji. To podržava većina naših roditeljskih odgojnih stilova, stilova upravljanja, način na koji motiviramo naše ponašanje.
And the problem is it's scientifically broken and backwards for two reasons. Every time your brain has a success, you just changed the goalpost of what success looked like. You got good grades, now you have to get better grades, you got into a good school and after you get into a better one, you got a good job, now you have to get a better job, you hit your sales target, we're going to change it. And if happiness is on the opposite side of success, your brain never gets there. We've pushed happiness over the cognitive horizon, as a society. And that's because we think we have to be successful, then we'll be happier.
A problem je u tome što je to znanstveno pogrešno i obrnuto i to iz dva razloga. Prvo, svaki puta kada vaš mozak doživi uspjeh, vi ste promijenili status onoga kako uspjeh izgleda. Dobili ste dobre ocjene, sada morate dobiti bolje ocjene, primljeni ste u dobru školu a zatim morate biti primljeni u bolju školu, imate dobar posao, sad morate dobiti bolji posao, uspjeli ste dosegnuti cilj prodaje, promijenit ćemo vam taj cilj. A ako je sreća na suprotnoj strani uspjeha, vaš mozak nikada ne stiže tamo. Ono što smo učinili jest da smo gurnuli sreću iza spoznajnog horizonta kao društvo. I to zato što mislimo da moramo biti uspješni kako bismo bili sretniji. Ali pravi problem leži u tome što naš mozak radi na suprotan način.
But our brains work in the opposite order. If you can raise somebody's level of positivity in the present, then their brain experiences what we now call a happiness advantage, which is your brain at positive performs significantly better than at negative, neutral or stressed. Your intelligence rises, your creativity rises, your energy levels rise. In fact, we've found that every single business outcome improves. Your brain at positive is 31% more productive than your brain at negative, neutral or stressed. You're 37% better at sales. Doctors are 19 percent faster, more accurate at coming up with the correct diagnosis when positive instead of negative, neutral or stressed.
Ako možete povisiti nečiju razinu pozitivnosti u sadašnjosti, tada njihov mozak iskusi ono što nazivamo prednost sreće, što znači da vaš mozak u pozitivnom stanju funkcionira značajno bolje nego u negativnom, neutralnom ili pod stresom. Vaša inteligencija raste, vaša kreativnost raste, vaša razina energije raste. Ustvari, otkrili smo da se unaprjeđuje svaki pojedini poslovni ishod. Vaš mozak je u pozitivnom stanju 31 posto produktivniji nego u negativnom, neutralnom ili stresnom stanju. Prodajne mogućnosti vam rastu za 37 posto, doktori su 19 posto brži, točniji u uspostavljanju točnih dijagnoza kada su pozitivni umjesto negativni, neutralni ili pod stresom.
Which means we can reverse the formula. If we can find a way of becoming positive in the present, then our brains work even more successfully as we're able to work harder, faster and more intelligently. We need to be able to reverse this formula so we can start to see what our brains are actually capable of. Because dopamine, which floods into your system when you're positive, has two functions. Not only does it make you happier, it turns on all of the learning centers in your brain allowing you to adapt to the world in a different way.
Što znači da možemo obrnuti formulu. Kada bismo mogli pronaći način kako postati pozitivnima u sadašnjosti, tada bi naši mozgovi radili uspješnije jer bismo mogli raditi više, brže i pametnije. Ono što za to trebamo jest obrnuti formulu kako bismo mogli uvidjeti za što je sve naš razum sposoban. Zato što dopamin koji preplavljuje naš sustav kada smo pozitivni ima dvije funkcije: ne samo da nas čini sretnijima, nego uključuje naše centre za učenje omogućujući nam shvaćanje svijeta na drugačiji način. Otkrili smo da postoje načini na koje možete uvježbati svoj mozak
We've found there are ways that you can train your brain to be able to become more positive. In just a two-minute span of time done for 21 days in a row, we can actually rewire your brain, allowing your brain to actually work more optimistically and more successfully. We've done these things in research now in every company that I've worked with, getting them to write down three new things that they're grateful for for 21 days in a row, three new things each day. And at the end of that, their brain starts to retain a pattern of scanning the world not for the negative, but for the positive first.
kako biste postali pozitivniji. U samo dvije minute vremena u nizu od 21 dana, možemo promijeniti vaš mozak, dopuštajući mu da radi optimističnije i uspješnije. Ovo istraživanje smo učinili u svakoj tvrtki s kojom sam dosada radio, uputili bismo ih da zapišu tri nove stvari zbog kojih su zahvalni svaki dan, 21 dan u nizu, tri nove stvari svaki dan. I na kraju tog razdoblja, mozak počinje pratiti uzorak skeniranja svijeta, ali ne za onim što je negativno, nego za onim što je pozitivno. Zapisivanje jednog pozitivnog iskustva u proteklih 24sata
Journaling about one positive experience you've had over the past 24 hours allows your brain to relive it. Exercise teaches your brain that your behavior matters. We find that meditation allows your brain to get over the cultural ADHD that we've been creating by trying to do multiple tasks at once and allows our brains to focus on the task at hand. And finally, random acts of kindness are conscious acts of kindness. We get people, when they open up their inbox, to write one positive email praising or thanking somebody in their support network.
dopušta vašem mozgu da uživa u tome. Vježba uči vaš mozak da je vaše ponašanje važno. Otkrili smo da meditacija dopušta vašem mozgu da preboli ADHD koji smo stvorili pokušavajući činiti više stvari istovremeno i dopušta našem mozgu da se usredotoči na zadatak koji trenutačno radi. I konačno, slučajna djela dobrote su svjesna djela dobrote. Potičemo ljude da kada otvore svoj inbox napišu jedan pozitivan e-mail hvaleći ili zahvaljujući nekom iz njihove društvene mreže. Radeći ove aktivnosti te uvježbavajući naš mozak jednako kao što treniramo naša tijela,
And by doing these activities and by training your brain just like we train our bodies, what we've found is we can reverse the formula for happiness and success, and in doing so, not only create ripples of positivity, but a real revolution.
otkrili smo da možemo obrnuti formulu za sreću i uspjeh, i čineći to stvoriti ne samo mreškanja pozitivnosti, nego i pravu revoluciju. Hvala lijepa! (pljesak)
Thank you very much.
(Applause)