We are witness to monumental human progress. Over the past few decades, the expansion of the global marketplace has lifted a third of the world's population out of extreme poverty. Yet we are also witness to an astounding failure. Our efforts to lift people up have left behind those in the harshest forms of poverty, the ultra-poor.
Svjedoci smo ogromnog ljudskog napretka. Širenje globalnog tržišta zadnjih nekoliko desetljeća pomoglo je trećini svjetskog stanovništva izdići se iz ekstremnog siromaštva. No, također svjedočimo i zapanjujućem neuspjehu. Uložen trud u pomaganje ljudima iza sebe je ostavio one u najtežim oblicima siromaštva – ekstremno siromašne.
What it means to be ultra-poor goes beyond the monetary definition that we're all familiar with: living on less than two dollars a day. It goes even beyond not having assets like livestock or land. To be ultra-poor means to be stripped of your dignity, purpose and self-worth. It means living in isolation, because you're a burden to your own community. It means being unable to imagine a better future for yourself and your family.
Biti ekstremno siromašan je daleko od novčane definicije koja nam je svima poznata: živjeti s manje od dva dolara dnevno. Ide dalje i od neposjedovanja imovine poput stoke ili zemlje. Biti ekstremno siromašan znači biti lišen dostojanstva, svrhe i samopouzdanja. To znači živjeti u izolaciji, jer ste teret vlastitoj zajednici. To znači biti nesposoban zamisliti bolju budućnost za sebe i svoju obitelj.
By the end of 2019, about 400 million people were living in ultra-poverty worldwide. That's more than the populations of the United States and Canada combined. And when calamity strikes, whether it's a pandemic, a natural disaster or a manmade crisis, these numbers spike astronomically higher.
Krajem 2019. oko 400 milijuna ljudi je živjelo u ekstremnom siromaštvu diljem svijeta. To je više od ukupnog stanovništva SAD-a i Kanade zajedno. A kada zadesi nevolja, bila to pandemija, prirodna nepogoda ili kriza uzrokovana ljudskom rukom, ti brojevi astronomski rastu.
My father, Fazle Abed, gave up a corporate career to establish BRAC here in Bangladesh in 1972. Bangladesh was a wreck, having just gone through a devastating cyclone followed by a brutal war for independence. Working with the poorest of the poor, my father realized that poverty was more than the lack of income and assets. It was also a lack of hope. People were trapped in poverty, because they felt their condition was immutable. Poverty, to them, was like the sun and the moon -- something given to them by God.
Moj otac, Fazle Abed, napustio je korporativni svijet kako bi utemeljio BRAC ovdje u Bangladešu 1972. godine. Bangladeš je bio u rasulu nakon razarajućeg ciklona kojem je slijedio nemilosrdni rat za neovisnost. Radeći s najsiromašnijima, moj je otac shvatio da je siromaštvo više od nedostatka prihoda i imovine – također je i nedostatak nade. Ljudi su bili zarobljeni u siromaštvu jer su smatrali da je njihovo stanje nepromjenjivo. Za njih je siromaštvo bilo poput sunca i mjeseca – nešto dano im od Boga.
For poverty reduction programs to succeed, they would need to instill hope and self-worth so that, with a little support, people could lift themselves out of poverty.
Kako bi programi za smanjenje siromaštva bili uspješni, trebali su usaditi nadu i samopoštovanje, tako da se ljudi sami, uz malo pomoći, izvuku iz siromaštva.
BRAC went on to pioneer the graduation approach, a solution to ultra-poverty that addresses both income poverty and the poverty of hope. The approach works primarily with women, because women are the most affected by ultra-poverty but also the ones most likely to pull themselves and their families out of it.
Organizacija BRAC je bila prva u stupnjevitom pristupu, rješenju za ekstremno siromašne koje se bavilo novčanim siromaštvom kao i siromaštvom nade. Pristup se prvenstveno odnosi na žene, jer su one najviše pogođene ekstremnim siromaštvom, no ujedno je najvjerojatnije da će pomoći sebi i svojim obiteljima izvući se iz te situacije.
Over a two-year period, we essentially do four things. One, we meet a woman's basic needs by giving her food or cash, ensuring the minimum to survive. Two, we move her towards a decent livelihood by giving her an asset, like livestock, and training her to earn money from it. Three, we train her to save, budget and invest her new wealth. And four, we help to integrate her socially, first into groups of women like her and then into her community. Each of these elements is key to the success of the others, but the real magic is the hope and sense of possibility the women develop through the close mentorship they receive.
Tijekom dvije godine u biti napravimo četiri stvari. Kao prvo, pomognemo ženi s osnovnim potrebama dajući joj hranu ili gotovinu, osiguravajući minimum za preživjeti. Kao drugo, krećemo prema pristojnom preživljavanju dajući joj imovinu, kao što je stoka, i uvježbavajući je da zaradi novac od istoga. Kao treće, obučavamo je da štedi, raspodijeli i ulaže u novu imovinu. I kao četvrto, pomažemo joj da se socijalno integrira, prvo u skupine žena slične njoj, a nakon toga u svoju zajednicu. Svaki od ovih elemenata je ključ uspjeha drugom, ali prava čarolija leži u nadi i smislu za mogućnosti kojeg žene dobiju pomoću bliskog mentorstva koje im je pruženo.
Let me tell you about Jorina. Jorina was born in a remote village in northern Bangladesh. She never went to school, and at the age of 15, she was married off to an abusive husband. He eventually abandoned her, leaving her with no income and two children who were not in school and were severely malnourished. With no one to turn to for help, she had no hope. Jorina joined BRAC's Graduation program in 2005. She received a dollar a week, two cows, enterprise training and a weekly visit from a mentor. She began to build her assets, but most importantly, she began to imagine a better future for herself and her children. If you were visit Jorina's village today, you would find that she runs the largest general store in her area. She will proudly show you the land she bought and the house she built.
Ispričat ću vam priču o Jorini. Jorina je rođena u osamljenom selu u sjevernom Bangladešu. Nikada nije išla u školu, a sa 15 godina vjenčana je za nasilnog supruga. Naposljetku ju je napustio, ostavljajući je bez prihoda i s dvoje djece koja nisu išla u školu i bila su ozbiljno pothranjena. Kako se nikome nije mogla obratiti za pomoć, bila je bez nade. Jorina se pridružila programu BRAC u 2005. godini. Dobila je dolar svaki tjedan, dvije krave, obuku za poduzetništvo i tjedni posjet mentora. Počela je graditi svoju imovinu, no najvažnije je da je počela zamišljati bolju budućnost za sebe i svoju djecu. Kad biste danas posjetili Jorinino selo, našli biste je kako vodi najveću trgovinu mješovite robe na svom području. Ponosno će vam pokazati zemljište koje je kupila i kuću koju je sagradila.
Since we began this program in 2002, two million Bangladeshi women have lifted themselves and their families out of ultra-poverty. That's almost nine million people. The program, which costs 500 dollars per household, runs for only two years, but the impact goes well beyond that.
Otkad smo počeli s programom u 2002. godini, dva milijuna žena iz Bangladeša pomogle su sebi i svojim obiteljima izaći iz ekstremnog siromaštva. To je skoro devet milijuna ljudi. Program, koji košta 500 dolara po domaćinstvu, aktivan je samo dvije godine, ali učinak seže dalje od toga.
Researchers at the London School of Economics found that even seven years after entering the program, 92 percent of participants had maintained or increased their income, assets and consumption. Esther Duflo and Abhijit Banerjee, the MIT economists who won the Nobel Prize last year, led multicountry evaluations that identified graduation as one of the most effective ways to break the poverty trap.
Istraživači s Londonske škole ekonomije su dokazali da čak sedam godina nakon ulaska u program 92 posto sudionika je održalo ili povećalo svoje prihode, imovinu i potrošnju. Esther Duflo i Abhijit Banerjee, ekonomisti s MIT-a koji su osvojili Nobelovu nagradu prošle godine, vodili su procjene u više zemalja koje su izdvojile stupnjeviti pristup kao jedan od najučinkovitijih načina za bijeg iz klopke siromaštva.
But my father wasn't content to have found a solution that worked for some people. He always wanted to know whether we were being ambitious enough in terms of scale. So when we achieved nationwide scale in Bangladesh, he wanted to know how we could scale it globally. And that has to involve governments. Governments already dedicate billions of dollars on poverty reduction programs. But so much of that money is wasted, because these programs either don't reach the poorest, and even the ones that do fail to have significant long-term impact.
Ali moj otac nije bio zadovoljan s rješenjem koje pomaže samo nekim ljudima. Uvijek je želio znati jesmo li dovoljno ambiciozni u smislu razmjera. Kada smo postigli razmjer diljem cijele nacije Bangladeša, htio je znati možemo li primijeniti isto na globalnoj razini. To je moralo uključiti vlade. Vlade već odvaju milijarde dolara na programe smanjivanja siromaštva. No, velik dio tog novca je izgubljen, jer ti programi ne dopiru do najsiromašnijih, a oni koji i dođu nažalost nemaju dugoročan učinak.
We are working to engage governments to help them to adopt and scale graduation programs themselves, maximizing the impact of the billions of dollars they already allocate to fight ultra-poverty. Our plan is to help another 21 million people lift themselves out of ultra-poverty in eight countries over the next six years with BRAC teams on-site and embedded in each country.
Naš rad želi uključiti vlade i pomoći im da sami usvoje i postave stupnjevite programe kako bi maksimalno pojačali učinak milijardi dolara koje već dodijeluju borbi protiv ekstremnog siromaštva. Naš plan je pomoći još 21 milijunu ljudi izvući se iz ekstremnog siromaštva u osam zemalja u sljedećih šest godina, s pomoću timova organizacije BRAC na licu mjesta i kao dio svake države.
In July of 2019, my father was diagnosed with terminal brain cancer and given four months to live. As he transitioned out of BRAC after leading the organization for 47 years, he reminded us that throughout his life, he saw optimism triumph over despair, that when you light the spark of self-belief in people, even the poorest can transform their lives.
U srpnju 2019. mome ocu je dijagnosticiran rak mozga u zadnjem stadiju s još četiri mjeseca za život. Dok je napuštao organizaciju nakon što je vodio program 47 godina, podsjetio nas je kako je tijekom života vidio pobjedu optimizma nad očajem, i da kad zapalite iskru samopouzdanja u ljudima, čak i najsiromašniji mogu promijeniti svoj život.
My father passed away in December. He lit that spark for millions of people, and in the final days of his life, he implored us to continue to do so for millions more.
Otac je umro u prosincu. Zapalio je tu iskru miljunima ljudi i zadnjih dana svoga života nas je preklinjao da nastavimo činiti to još milijunima ljudi.
This opportunity is ours for the taking, so let's stop imagining a world without ultra-poverty and start building that world together.
Ova prilika je sad naša, pa hajdemo ne zamišljati svijet bez ekstremno siromašnih, već krenimo zajedno graditi taj svijet.
Thank you.
Hvala vam.