As a boy, I loved cars. When I turned 18, I lost my best friend to a car accident. Like this. And then I decided I'd dedicate my life to saving one million people every year. Now I haven't succeeded, so this is just a progress report, but I'm here to tell you a little bit about self-driving cars.
Kao dječak, volio sam automobile. Kad sam napunio 18 godina, izgubio sam najboljeg prijatelja u prometnoj nesreći. Samo tako. I tada sam odlučio posvetiti svoj život spašavanju milijun ljudi svake godine. Ipak, nisam uspio u tome, tako da je ovo samo izvješće o napretku, ali sam ovdje kako bih vam rekao ponešto o samovozećim automobilima.
I saw the concept first in the DARPA Grand Challenges where the U.S. government issued a prize to build a self-driving car that could navigate a desert. And even though a hundred teams were there, these cars went nowhere. So we decided at Stanford to build a different self-driving car. We built the hardware and the software. We made it learn from us, and we set it free in the desert. And the unimaginable happened: it became the first car to ever return from a DARPA Grand Challenge, winning Stanford 2 million dollars. Yet I still hadn't saved a single life.
Koncept sam prvo vidio u DARPA Challenge utrkama za koje je Vlada SAD-a osigurala nagrade kako bi se izgradio samovozeći automobil koji bi se mogao kretati pustinjom. I mada je stotinu timova bilo tamo, ovi auti nisu nigdje stizali. Tako smo na Stanfordu odlučili izgraditi drugačiji samovozeći automobil. Izgradili smo hardver i softver. Napravili smo ga sposobnim učiti od nas, te smo ga pustili samoga u pustinji. I dogodilo se nepojmljivo: postao je prvim automobilom koji se ikad vratio s DARPA Grand Challengea -- osvojivši za Stanford 2 milijuna dolara. Ipak, još nisam spasio nijedan život.
Since, our work has focused on building driving cars that can drive anywhere by themselves -- any street in California. We've driven 140,000 miles. Our cars have sensors by which they magically can see everything around them and make decisions about every aspect of driving. It's the perfect driving mechanism. We've driven in cities, like in San Francisco here. We've driven from San Francisco to Los Angeles on Highway 1.
Od tada se naš rad usredotočio na izgradnju automobila koji se mogu samostalno bilo kuda voziti -- bilo kojom ulicom u Kaliforniji. Odvozili smo 225 tisuća kilometara. Naši automobili imaju senzore putem kojih magično mogu vidjeti sve oko njih i donositi odluke o svakom aspektu vožnje. To je savršeni vozeći mehanizam. Vozili smo u gradovima, kao i ovdje u San Franciscu. Vozili smo od San Francisca do Los Angelesa autocestom 1.
We've encountered joggers, busy highways, toll booths, and this is without a person in the loop; the car just drives itself. In fact, while we drove 140,000 miles, people didn't even notice. Mountain roads, day and night, and even crooked Lombard Street in San Francisco. (Laughter) Sometimes our cars get so crazy, they even do little stunts.
Susretali smo se s joggerima, s prenapućenim autocestama, naplatnim kućicama, i to bez osobe u njima; automobil jednostavno sam sebe vozi. Štoviše, dok smo vozili 225 tisuća kilometara, ljudi to nisu niti primijećivali. Planinskim cestama, danju i noću, čak i iskrivljenom ulicom Lombard u San Franciscu. (Smijeh) Ponekad naši automobili toliko polude da čak izvode i male podvige.
(Video) Man: Oh, my God. What? Second Man: It's driving itself.
(Video) Čovjek: O Bože. Što? Drugi čovjek: Vozi se samo.
Sebastian Thrun: Now I can't get my friend Harold back to life, but I can do something for all the people who died. Do you know that driving accidents are the number one cause of death for young people? And do you realize that almost all of those are due to human error and not machine error, and can therefore be prevented by machines?
Sebastian Thrun: I sad, ne mogu vratiti u život svog prijatelja Harolda, ali mogu učiniti nešto za sve ljudi koji su umrli. Znate li da su prometne nesreće najčešći uzrok smrti mladih ljudi? I shvaćate li da su skoro sve one rezultat ljudske pogreške, a ne pogreške stroja, i stoga mogu biti spriječene od strane stroja?
Do you realize that we could change the capacity of highways by a factor of two or three if we didn't rely on human precision on staying in the lane -- improve body position and therefore drive a little bit closer together on a little bit narrower lanes, and do away with all traffic jams on highways? Do you realize that you, TED users, spend an average of 52 minutes per day in traffic, wasting your time on your daily commute? You could regain this time. This is four billion hours wasted in this country alone. And it's 2.4 billion gallons of gasoline wasted.
Shvaćate li da bismo mogli povećati kapacitet autocesta dva ili tri puta kad se ne bi oslanjali na ljudsku preciznost ostajanja u traci -- unaprijediti položaj tijela i stoga voziti ponešto bliže jadan drugome na ponešto užim trakama, te se riješiti prometnih zastoja na autocestama? Shvaćate li da vi, korisnici TED-a, provodite u prosjeku 52 minute po danu u prometu, gubeći svoje vrijeme na svakodnevne vožnje? Mogli biste povratiti to vrijeme. To je četiri milijarde sati, izgubljenih samo u ovoj zemlji. A to je 9,1 milijardu litara potrošenog goriva.
Now I think there's a vision here, a new technology, and I'm really looking forward to a time when generations after us look back at us and say how ridiculous it was that humans were driving cars.
I sad, mislim da ovdje postoji vizija, nova tehnologija, i zaista se radujem vremenu kad će se generacije iza nas osvrtati na nas i govoriti kako je apsurdno bilo da su ljudi vozili automobile.
Thank you.
Hvala vam.
(Applause)
(Pljesak)