Imagine a world in which you see numbers and letters as colored even though they're printed in black, in which music or voices trigger a swirl of moving, colored shapes, in which words and names fill your mouth with unusual flavors. Jail tastes like cold, hard bacon while Derek tastes like earwax. Welcome to synesthesia, the neurological phenomenon that couples two or more senses in 4% of the population. A synesthete might not only hear my voice, but also see it, taste it, or feel it as a physical touch. Sharing the same root with anesthesia, meaning no sensation, synesthesia means joined sensation. Having one type, such as colored hearing, gives you a 50% chance of having a second, third, or fourth type. One in 90 among us experience graphemes, the written elements of language, like letters, numerals, and punctuation marks, as saturated with color. Some even have gender or personality. For Gail, 3 is athletic and sporty, 9 is a vain, elitist girl. By contrast, the sound units of language, or phonemes, trigger synestetic tastes. For James, college tastes like sausage, as does message and similar words with the -age ending. Synesthesia is a trait, like having blue eyes, rather than a disorder because there's nothing wrong. In fact, all the extra hooks endow synesthetes with superior memories. For example, a girl runs into someone she met long ago. "Let's see, she had a green name. D's are green: Debra, Darby, Dorothy, Denise. Yes! Her name is Denise!" Once established in childhood, pairings remain fixed for life. Synesthetes inherit a biological propensity for hyperconnecting brain neurons, but then must be exposed to cultural artifacts, such as calendars, food names, and alphabets. The amazing thing is that a single nucleotide change in the sequence of one's DNA alters perception. In this way, synesthesia provides a path to understanding subjective differences, how two people can see the same thing differently. Take Sean, who prefers blue tasting food, such as milk, oranges, and spinach. The gene heightens normally occurring connections between the taste area in his frontal lobe and the color area further back. But suppose in someone else that the gene acted in non-sensory areas. You would then have the ability to link seemingly unrelated things, which is the definition of metaphor, seeing the similar in the dissimilar. Not surprisingly, synesthesia is more common in artists who excel at making metaphors, like novelist Vladimir Nabokov, painter David Hockney, and composers Billy Joel and Lady Gaga. But why do the rest of us non-synesthetes understand metaphors like "sharp cheese" or "sweet person"? It so happens that sight, sound, and movement already map to one another so closely, that even bad ventriloquists convince us that the dummy is talking. Movies, likewise, can convince us that the sound is coming from the actors' mouths rather than surrounding speakers. So, inwardly, we're all synesthetes, outwardly unaware of the perceptual couplings happening all the time. Cross-talk in the brain is the rule, not the exception. And that sounds like a sweet deal to me!
Zamislite svet u kom vidite brojeve i slova u boji iako su štampani crnom bojom, u kom muzika ili glasovi pokreću vrtlog pokretnih oblika u boji, u kom reči i imena ispunjavaju vaša usta neobičnim ukusima. Zatvor ima ukus kao hladna, tvrda slanina, dok Derek ima ukus kao ušni vosak. Dobrodošli u sinesteziju, neurološku pojavu koja spaja dva ili više čula kod 4% populacije. Sinesteta možda neće čuti samo moj glas, već će ga i videti, osetiti njegov ukus, ili ga osetiti kao fizički dodir. Deleći isti koren sa anestezijom, što znači bez osećaja, sinestezija znači - udruženi osećaj. Ako imate jedan njen tip, kao što je obojeni sluh, imate 50% šansi da imate i drugi, treći ili četvrti tip. Jedna u 90 osoba doživljava grafeme, pisane elemente jezika, kao slova, brojeve i znakove interpunkcije kao osenčene bojama. Neki čak imaju rod ili ličnost. Za Gejl, 3 je atletski i sportski tip, 9 je sujetna, elitistička devojka. Suprotno tome, glasovne jedinice jezika ili foneme, pokreću sinestetičke ukuse. Za Džejmsa, fakultet ima ukus kao kobasica, kao i poruka i slične reči sa nastavkom -age u engleskom. Sinestezija je osobina, kao što je posedovanje plavih očiju, a ne poremećaj, jer ne postoji ništa što nije u redu. U stvari, sve dodatne veze dodeljuju sinestetama superiornu memoriju. Na primer, devojka naleti na nekoga koga je odavno upoznala. „Kako beše, imala je zeleno ime. Slovo „d” je zeleno: Debra, Darbi, Doroti, Denis. Da! Zove se Denis!” Jednom uspostavljeno u detinjstvu, uparivanje ostaje fiksno za ceo život. Sinestete nasleđuju biološku sklonost hiperpovezanosti moždanih neurona, ali onda moraju biti izloženi kulturološkim artefaktima, kao što su kalendari, nazivi za hranu i abecede. Zapanjujuća stvar je da promena samo jednog nukleotida u nečijem DNK nizu menja percepciju. Na ovaj način, sinestezija obezbeđuje put ka razumevanju subjektivnih razlika - kako dvoje ljudi može videti istu stvar na različite načine. Uzmite za primer Šona, koji voli hranu plavog ukusa, kao što su mleko, pomorandže i spanać. Gen pojačava uobičajena povezivanja između područja za ukus u frontalnom delu mozga i područja za boju, koje se nalazi nešto dalje u pozadini. Pretpostavimo da je kod nekog drugog taj gen uticao na područja nevezana za čula. Tada biste imali sposobnost da povežete naizgled nepovezane stvari, što je definicija metafore - gledati slično na različito. Tako nije iznenađujuće da je sinestezija učestalija kod umetnika koji su veoma dobri u korišćenju metafora, kao što su romanopisac Vladimir Nabokov, slikar Dejvid Hokni i kompozitori Bili Džoel i Lejdi Gaga. Ipak, zašto mi ostali nesinestetičari razumemo metafore kao što su „oštar sir” ili „slatka osoba”? Slučaj je takav da su vid, zvuk i pokret već ucrtani toliko blizu na mapi da nas čak i loš trbuhozborac može ubediti da lutka priča. Filmovi nas, slično, mogu ubediti da zvuk dolazi iz usta glumaca, a ne iz obližnjih zvučnika. Tako smo iznutra svi sinestete, spolja nesvesni opažajnih spojnica koje se dešavaju istovremeno. Među-saobraćanje u mozgu je pravilo, ne izuzetak, a to mi zvuči kao slatki dogovor!