Let's talk about trust. We all know trust is fundamental, but when it comes to trusting people, something profound is happening.
Hajde da razgovaramo o poverenju. Svi znamo da je poverenje od suštinskog značaja, ali kada se radi o verovanju ljudima, nešto intenzivno se dešava.
Please raise your hand if you have ever been a host or a guest on Airbnb. Wow. That's a lot of you.
Molim vas, podignite ruku ako ste ikada bili domaćin ili gost na Erbienbiju. Vau. To je mnogo vas.
Who owns Bitcoin? Still a lot of you. OK.
Ko poseduje bitkoine? I dalje dosta vas. U redu.
And please raise your hand if you've ever used Tinder to help you find a mate.
Molim vas, podignite ruku ako ste ikada koristili Tinder da biste pronašli partnera.
(Laughter)
(Smeh)
This one's really hard to count because you're kind of going like this.
Ovo je zaista teško izbrojati jer pokazujete ovako nekako.
(Laughter)
(Smeh)
These are all examples of how technology is creating new mechanisms that are enabling us to trust unknown people, companies and ideas. And yet at the same time, trust in institutions -- banks, governments and even churches -- is collapsing. So what's happening here, and who do you trust?
Ovo su sve primeri načina na koji tehnologija stvara nove mehanizme koji nam omogućavaju da verujemo nepoznatim ljudima, kompanijama i idejama. A ipak, istovremeno, vera u institucije - banke, vladu, pa čak i u crkve - propada. Pa, šta se ovde dešava i kome verujete?
Let's start in France with a platform -- with a company, I should say -- with a rather funny-sounding name, BlaBlaCar. It's a platform that matches drivers and passengers who want to share long-distance journeys together. The average ride taken is 320 kilometers. So it's a good idea to choose your fellow travelers wisely. Social profiles and reviews help people make a choice. You can see if someone's a smoker, you can see what kind of music they like, you can see if they're going to bring their dog along for the ride. But it turns out that the key social identifier is how much you're going to talk in the car.
Započnimo platformom u Francuskoj - kompanijom, hoću reći - sa imenom koje zvuči prilično smešno, Bla bla auto. To je platforma koja spaja vozače i putnike koji žele da podele duža putovanja. Prosečna vožnja je iznosila 320 kilometara. Tako je dobra ideja mudro odabrati svoje saputnike. Društveni profili i komentari pomažu ljudima da donesu odluke. Možete videti da li je neko pušač, kakvu muziku voli, da li će povesti svog psa na put. Međutim, ispostavilo se da je ključni društveni identifikator koliko ćete pričati u kolima.
(Laughter)
(Smeh)
Bla, not a lot, bla bla, you want a nice bit of chitchat, and bla bla bla, you're not going to stop talking the entire way from London to Paris.
Bla - ne mnogo, bla bla - želite malo finog ćaskanja, i bla bla bla - nećete prestati da pričate celim putem od Londona do Pariza.
(Laughter)
(Smeh)
It's remarkable, right, that this idea works at all, because it's counter to the lesson most of us were taught as a child: never get in a car with a stranger. And yet, BlaBlaCar transports more than four million people every single month. To put that in context, that's more passengers than the Eurostar or JetBlue airlines carry. BlaBlaCar is a beautiful illustration of how technology is enabling millions of people across the world to take a trust leap.
Neobično je što ova ideja uopšte funkcioniše, jer se suprotstavlja lekciji kojoj su većinu nas učili kao decu - nikada ne ulazi u auto sa nepoznatom osobom. A ipak, Bla bla auto prevozi više od četiri milina ljudi svakog meseca. Kada stavite to u kontekst, to je više putnika nego što prevoze aviokompanije Evrostar ili Džet Blu. Bla bla auto je prelepa ilustracija načina na koji tehnologija omogućava milionima ljudi širom sveta da načine skok poverenja.
A trust leap happens when we take the risk to do something new or different to the way that we've always done it. Let's try to visualize this together. OK. I want you to close your eyes. There is a man staring at me with his eyes wide open. I'm on this big red circle. I can see. So close your eyes.
Skok poverenja se dešava kada rizikujemo da uradimo nešto novo ili drugačije u odnosu na način na koji smo to oduvek radili. Hajde da pokušamo da zajedno vizualizujemo ovo. U redu. Želim da zatvorite oči. Jedan čovek zuri u mene širom otvorenih očiju. Ja sam na ovom velikom crvenom krugu. Mogu da vidim. Dakle, zatvorite oči.
(Laughter) (Applause)
(Smeh) (Aplauz)
I'll do it with you. And I want you to imagine there exists a gap between you and something unknown. That unknown can be someone you've just met. It can be a place you've never been to. It can be something you've never tried before. You got it? OK. You can open your eyes now. For you to leap from a place of certainty, to take a chance on that someone or something unknown, you need a force to pull you over the gap, and that remarkable force is trust.
Radiću to sa vama. Htela bih da zamislite da postoji međuprostor između vas i nečeg nepoznatog. To nepoznato može biti neko koga ste tek upoznali. To može biti mesto na kojem nikada niste bili. To može biti nešto što nikada pre niste probali. Zamislili ste? U redu. Sada možete otvoriti oči. Da biste odskočili sa mesta izvesnosti, da biste preduzeli rizik ka nekome ili nečemu nepoznatom, potrebna vam je sila koja će vas odvući preko međuprostora, a ta izuzetna sila je poverenje.
Trust is an elusive concept, and yet we depend on it for our lives to function. I trust my children when they say they're going to turn the lights out at night. I trusted the pilot who flew me here to keep me safe. It's a word we use a lot, without always thinking about what it really means and how it works in different contexts of our lives.
Poverenje je koncept koji je teško razumeti, a ipak, oslanjamo se na njega da bi naši životi funkcionisali. Verujem svojoj deci kada kažu da će noću ugasiti svetla. Verovala sam pilotu koji me je dovezao ovde da će mi obezbediti sigurnost. To je reč koju mnogo koristimo, pri čemu ne razmišljamo uvek o tome šta zapravo znači i kako ono funkcioniše u različitim kontekstima našeg života.
There are, in fact, hundreds of definitions of trust, and most can be reduced to some kind of risk assessment of how likely it is that things will go right. But I don't like this definition of trust, because it makes trust sound rational and predictable, and it doesn't really get to the human essence of what it enables us to do and how it empowers us to connect with other people.
Postoje, zapravo, stotine definicija poverenja, a većina se može svesti na neku vrstu procene rizika koliko je verovatno da će stvari proteći kako treba. No, meni se ne dopada ova definicija poverenja, jer čini da poverenje zvuči racionalno i predvidljivo, a baš i ne doseže do ljudske suštine onoga što nam omogućava da radimo i načina na koji nas osnažuje da se povežemo sa drugima.
So I define trust a little differently. I define trust as a confident relationship to the unknown. Now, when you view trust through this lens, it starts to explain why it has the unique capacity to enable us to cope with uncertainty, to place our faith in strangers, to keep moving forward.
Stoga definišem poverenje malo drugačije. Definišem poverenje kao pouzdani odnos prema nepoznatom. Kada sagledate poverenje iz ove perspektive, počinje da objašnjava zašto ono ima jedinstveni kapacitet da nam omogući da se izborimo sa neizvesnošću, da poverujemo nepoznatima, da nastavimo da se krećemo napred.
Human beings are remarkable at taking trust leaps. Do you remember the first time you put your credit card details into a website? That's a trust leap. I distinctly remember telling my dad that I wanted to buy a navy blue secondhand Peugeot on eBay, and he rightfully pointed out that the seller's name was "Invisible Wizard" and that this probably was not such a good idea.
Ljudska bića su neverovatna u pogledu preduzimanja skokova poverenja. Da li se sećate kada ste prvi put uneli podatke sa kreditne kartice na veb-sajtu? To je skok poverenja. Jasno se sećam da sam rekla tati da hoću da kupim tamno plavog polovnog Pežoa na Ibeju, a on je s punim pravom ukazao da je ime prodavca „Nevidljivi čarobnjak“ i da to verovatno baš i nije dobra ideja.
(Laughter)
(Smeh)
So my work, my research focuses on how technology is transforming the social glue of society, trust between people, and it's a fascinating area to study, because there's still so much we do not know. For instance, do men and women trust differently in digital environments? Does the way we build trust face-to-face translate online? Does trust transfer? So if you trust finding a mate on Tinder, are you more likely to trust finding a ride on BlaBlaCar?
Moj rad, moje istraživanje fokusira se na način na koji tehnologija preobražava društveni lepak društva, poverenje između ljudi, a to je fascinantna oblast za proučavanje, jer još postoji toliko toga što ne znamo. Na primer, da li muškarci i žene različito veruju u digitalnim okruženjima? Da li se način na koji gradimo poverenje uživo prenosi onlajn? Da li se poverenje prenosi? Tako, ako verujete da ćete pronaći partnera na Tinderu, da li ćete više verovati da ćete pronaći vozača na Bla bla autu?
But from studying hundreds of networks and marketplaces, there is a common pattern that people follow, and I call it "climbing the trust stack." Let me use BlaBlaCar as an example to bring it to life. On the first level, you have to trust the idea. So you have to trust the idea of ride-sharing is safe and worth trying. The second level is about having confidence in the platform, that BlaBlaCar will help you if something goes wrong. And the third level is about using little bits of information to decide whether the other person is trustworthy.
Na osnovu proučavanja stotina mreža i tržišta, postoji učestali obrazac koji ljudi slede, a ja ga nazivam „penjanje uz kulu poverenja“. Dozvolite da upotrebim primer Bla bla auta da bih to oživela. Na prvom nivou, morate verovati ideji. Dakle, morate verovati da je ideja o deljenju vožnje bezbedna i vredna isprobavanja. Drugi nivo se odnosi na posedovanje poverenja u platformu, da će vam Bla bla auto pomoći ako nešto krene po zlu. Treći nivo se odnosi na korišćenje malih delova infomacija da bismo odlučili da li je druga osoba pouzdana.
Now, the first time we climb the trust stack, it feels weird, even risky, but we get to a point where these ideas seem totally normal. Our behaviors transform, often relatively quickly. In other words, trust enables change and innovation.
Prvi put kada se penjemo uz kulu poverenja, deluje čudno, čak i rizično, ali stignemo do tačke u kojoj ove ideje izgledaju potpuno normalno. Naša ponašanja se menjaju, često relativno brzo. Drugim rečima, poverenje omogućava promene i inovacije.
So an idea that intrigued me, and I'd like you to consider, is whether we can better understand major waves of disruption and change in individuals in society through the lens of trust. Well, it turns out that trust has only evolved in three significant chapters throughout the course of human history: local, institutional and what we're now entering, distributed.
Ideja koja me je zaintrigirala, a koju bih htela da razmotrite, je da li možemo bolje razumeti glavne načine prekida i promene kod pojedinaca u društvu kroz perspektivu poverenja. Pa, ispostavilo se da se poverenje razvilo tek kroz tri značajna poglavlja tokom ljudske istorije: lokalno, institucionalno i ono u koje sada ulazimo, raspodeljeno.
So for a long time, until the mid-1800s, trust was built around tight-knit relationships. So say I lived in a village with the first five rows of this audience, and we all knew one another, and say I wanted to borrow money. The man who had his eyes wide open, he might lend it to me, and if I didn't pay him back, you'd all know I was dodgy. I would get a bad reputation, and you would refuse to do business with me in the future. Trust was mostly local and accountability-based.
Tokom dužeg perioda, do sredine 19. veka, poverenje se gradilo oko bliskih veza. Recimo da živim u selu sa prvih pet redova ove publike i svi se međusobno poznajemo, i recimo da hoću da pozajmim novac. Čovek sa širom otvorenim očima bi mi ga možda pozajmio, a ako mu ga ne bih vratila, svi biste znali da sam nepouzdana. Stekla bih lošu reputaciju i odbili biste da ubuduće obavljate poslove sa mnom. Poverenje je uglavnom bilo lokalnog karaktera i zasnovano na odgovornosti.
In the mid-19th century, society went through a tremendous amount of change. People moved to fast-growing cities such as London and San Francisco, and a local banker here was replaced by large corporations that didn't know us as individuals. We started to place our trust into black box systems of authority, things like legal contracts and regulation and insurance, and less trust directly in other people. Trust became institutional and commission-based.
Sredinom 19. veka, društvo je prošlo kroz ogromnu količinu promena. Ljudi su se preselili u gradove brzog razvoja kao što su London i San Francisko, i lokalne bankare su tamo zamenile velike korporacije koje nas nisu znale kao pojedince. Počeli smo da dajemo poverenje sistemima crne kutije sa autoritetom, stvarima kao što su pravni ugovori, propisi i osiguranja, a manje da direktno verujemo drugim ljudima. Poverenje je postalo institucionalno i zasnovano na procentima.
It's widely talked about how trust in institutions and many corporate brands has been steadily declining and continues to do so. I am constantly stunned by major breaches of trust: the News Corp phone hacking, the Volkswagen emissions scandal, the widespread abuse in the Catholic Church, the fact that only one measly banker went to jail after the great financial crisis, or more recently the Panama Papers that revealed how the rich can exploit offshore tax regimes. And the thing that really surprises me is why do leaders find it so hard to apologize, I mean sincerely apologize, when our trust is broken?
Naširoko se govori o tome da je poverenje u institucije i mnoge korporativne marke konstantno opadalo i nastavlja da opada. Stalno me iznenađuju velika narušavanja poverenja: hakovanje telefona Njuz korporacije, skandal sa Folksvagenovom emisijom štetnih gasova, rašireno zlostavljanje u katoličkoj crkvi, činjenica da je samo jedan bedni bankar otišao u zatvor nakon velike finansijske krize, ili skorije, Panamski papiri koji su razotkrili kako bogati mogu da iskoriste ofšor poreske režime. Ono što me zaista iznenađuje je zašto je liderima toliko teško da se izvine, mislim, da se iskreno izvine, kada je naše poverenje narušeno?
It would be easy to conclude that institutional trust isn't working because we are fed up with the sheer audacity of dishonest elites, but what's happening now runs deeper than the rampant questioning of the size and structure of institutions. We're starting to realize that institutional trust wasn't designed for the digital age. Conventions of how trust is built, managed, lost and repaired -- in brands, leaders and entire systems -- is being turned upside down.
Bilo bi olako zaključiti da poverenje u institucije ne funkcioniše jer nam je dozlogrdilo sama drskost nepoštenih elita, ali ono što se sada dešava seže dublje od neobuzdanog ispitivanja veličine i strukture institucija. Počinjemo da shvatamo da institucionalno poverenje nije predviđeno za digitalno doba. Konvencije o tome kako se poverenje gradi, kontroliše, gubi i popravlja - kod robnih marki, vođa i čitavih sistema - preokreću se naglavačke.
Now, this is exciting, but it's frightening, because it forces many of us to have to rethink how trust is built and destroyed with our customers, with our employees, even our loved ones.
To je uzbudljivo, ali i zastrašujuće, jer primorava mnoge od nas da iznova razmisle o tome kako se poverenje gradi i uništava kod naših klijenta, naših zaposlenih, čak i naših voljenih osoba.
The other day, I was talking to the CEO of a leading international hotel brand, and as is often the case, we got onto the topic of Airbnb. And he admitted to me that he was perplexed by their success. He was perplexed at how a company that depends on the willingness of strangers to trust one another could work so well across 191 countries. So I said to him that I had a confession to make, and he looked at me a bit strangely, and I said -- and I'm sure many of you do this as well -- I don't always bother to hang my towels up when I'm finished in the hotel, but I would never do this as a guest on Airbnb. And the reason why I would never do this as a guest on Airbnb is because guests know that they'll be rated by hosts, and that those ratings are likely to impact their ability to transact in the future. It's a simple illustration of how online trust will change our behaviors in the real world, make us more accountable in ways we cannot yet even imagine.
Pre neki dan sam razgovarala sa direktorom vodeće međunarodne marke hotela, i kao što to često biva, pokrenuli smo temu Erbienbija. Priznao mi je da je zbunjen njegovim uspehom. Zbunjen je time kako kompanija koja zavisi od spremnosti ljudi koji se ne poznaju da veruju jedni drugima može tako dobro da radi u 191 zemlji. Rekla sam mu da moram da priznam, pri čemu me je pogledao pomalo čudno, i rekla sam - a sigurna sam da mnogi od vas rade to isto - ne trudim se uvek da okačim peškire kada završim boravak u hotelu, ali to nikada ne bih uradila kao gost na Erbienbiju. A razlog zbog kojeg to ne bih uradila kao gost na Erbienbiju je zato što gosti znaju da će ih domaćini oceniti i da će te ocene verovatno uticati na njihovu mogućnost da obavljaju razmene u budućnosti. To je jednostavna ilustracija toga kako će onlajn poverenje promeniti naše ponašanje u stvarnom svetu i učiniti nas odgovornijim na načine na koje još ne možemo ni da zamislimo.
I am not saying we do not need hotels or traditional forms of authority. But what we cannot deny is that the way trust flows through society is changing, and it's creating this big shift away from the 20th century that was defined by institutional trust towards the 21st century that will be fueled by distributed trust. Trust is no longer top-down. It's being unbundled and inverted. It's no longer opaque and linear. A new recipe for trust is emerging that once again is distributed amongst people and is accountability-based.
Ne kažem da nam nisu potrebni hoteli ili tradicionalni vidovi autoriteta. Međutim, ne možemo poreći da se menja način na koji se poverenje kreće kroz društvo, a to stvara veliki preokret, udaljavajući se od 20. veka kojeg je definisalo institucionalno poverenje, ka 21. veku kojeg će pokretati raspodeljeno poverenje. Poverenje više ne ide odozgo nadole. Razdvojeno je i preokrenuto. Više nije nejasno i linearno. Javlja se novi recept za poverenje koji je još jednom raspodeljen među ljudima i zasnovan na odgovornosti.
And this shift is only going to accelerate with the emergence of the blockchain, the innovative ledger technology underpinning Bitcoin. Now let's be honest, getting our heads around the way blockchain works is mind-blowing. And one of the reasons why is it involves processing some pretty complicated concepts with terrible names. I mean, cryptographic algorithms and hash functions, and people called miners, who verify transactions -- all that was created by this mysterious person or persons called Satoshi Nakamoto. Now, that is a massive trust leap that hasn't happened yet.
Ovaj preokret će dodatno ubrzati pojava blokčejna, inovativna tehnologija registratora u temelju bitkoina. Budimo iskreni, naša nastojanja da razumemo način na koji blokčejn funkcioniše preplavljuju. Jedan od razloga tome je taj što to podrazumeva obradu nekih prilično komplikovanih koncepata sa užasnim imenima. Mislim, kriptografski algoritmi, heš funkcije i ljudi koji se zovu rudari, koji vrše potvrdu transakcija - sve to je stvorila misteriozna osoba ili osobe po imenu Satoši Nakamoto. E, to je ogroman skok poverenja koji se još nije dogodio.
(Applause)
(Aplauz)
But let's try to imagine this. So "The Economist" eloquently described the blockchain as the great chain of being sure about things. The easiest way I can describe it is imagine the blocks as spreadsheets, and they are filled with assets. So that could be a property title. It could be a stock trade. It could be a creative asset, such as the rights to a song. Every time something moves from one place on the register to somewhere else, that asset transfer is time-stamped and publicly recorded on the blockchain. It's that simple. Right.
Pokušajmo da zamislimo ovo. Časopis „Ekonomist“ je rečito opisao blokčejn kao veliki lanac sigurnosti u stvari. Najlakši način na koji mogu da ga opišem je da zamislite blokove kao tabele, a one su pune stvari od vrednosti. To može biti pravo na vlasništvo. To mogu biti akcije na berzi. To može biti kreativna imovina, kao što je pravo na pesmu. Svaki put kada se nešto premesti sa jednog mesta na registru na neko drugo mesto, taj prenos imovine dobija oznaku sa vremenom i javno se objavljuje na blokčejnu. Toliko je jednostavno.
So the real implication of the blockchain is that it removes the need for any kind of third party, such as a lawyer, or a trusted intermediary, or maybe not a government intermediary to facilitate the exchange. So if we go back to the trust stack, you still have to trust the idea, you have to trust the platform, but you don't have to trust the other person in the traditional sense.
Stvarna implikacija blokčejna je to da uklanja potrebu za bilo kakvim trećim licem, kao što je advokat, pouzdani posrednik ili, možda ne, vladin posrednik da bi olakšao razmenu. Ako se vratimo na kulu poverenja, i dalje morate da verujete u ideju, morate da verujete platformi, ali ne morate da verujete drugoj osobi u tradicionalnom smislu.
The implications are huge. In the same way the internet blew open the doors to an age of information available to everyone, the blockchain will revolutionize trust on a global scale.
Implikacije su ogromne. Na isti način na koji je internet širom otvorio vrata doba informacija tako da su dostupne svima, blokčejn će izazvati revoluciju poverenja na globalnom nivou.
Now, I've waited to the end intentionally to mention Uber, because I recognize that it is a contentious and widely overused example, but in the context of a new era of trust, it's a great case study. Now, we will see cases of abuse of distributed trust. We've already seen this, and it can go horribly wrong. I am not surprised that we are seeing protests from taxi associations all around the world trying to get governments to ban Uber based on claims that it is unsafe. I happened to be in London the day that these protests took place, and I happened to notice a tweet from Matt Hancock, who is a British minister for business.
Namerno sam čekala do kraja da bih pomenula Uber, jer priznajem da je sporan i naširoko previše korišćen primer, ali u kontekstu novog doba poverenja, to je sjajna studija slučaja. E, sad, videćemo slučajeve zloupotrebe raspodeljenog poverenja. Svi smo to videli i može strašno da pođe po zlu. Nisam iznenađena što vidimo proteste udruženja taksista širom sveta koja pokušavaju da ubede vlade da zabrane Uber na osnovu tvrdnji da nije bezbedan. Desilo se da sam bila u Londonu onog dana kada su se ti protesti dogodili, i slučajno sam primetila tvit Meta Henkoka, koji je britanski ministar poslovanja.
And he wrote, "Does anyone have details of this #Uber app everyone's talking about?
Napisao je: „Da li neko zna nešto više o toj Uber aplikaciji o kojoj svi govore?
(Laughter)
(Smeh)
I'd never heard of it until today."
Nisam čuo za nju do danas.“
Now, the taxi associations, they legitimized the first layer of the trust stack. They legitimized the idea that they were trying to eliminate, and sign-ups increased by 850 percent in 24 hours. Now, this is a really strong illustration of how once a trust shift has happened around a behavior or an entire sector, you cannot reverse the story. Every day, five million people will take a trust leap and ride with Uber. In China, on Didi, the ride-sharing platform, 11 million rides taken every day. That's 127 rides per second, showing that this is a cross-cultural phenomenon.
Udruženja taksista dala su legitimitet prvom sloju kule poverenja. Dala su legitimitet ideji koju su pokušavali da eliminišu, i broj prijava je porastao za 850 procenata u roku od 24 sata. Ovo je zaista snažna ilustracija kako, jednom kada se dogodi preokret u poverenju vezan za ponašanje ili čitav sektor, ne možete promeniti pravac priče. Svakoga dana, pet miliona ljudi će učiniti skok poverenja i voziti se preko Ubera. U Kini, na Didiju, platformi za deljenje vožnje, 11 miliona vožnji se dešava svakog dana. To je 127 vožnji po sekundi, što pokazuje da je ovo pojava koja se dešava u svim kulturama.
And the fascinating thing is that both drivers and passengers report that seeing a name and seeing someone's photo and their rating makes them feel safer, and as you may have experienced, even behave a little more nicely in the taxi cab. Uber and Didi are early but powerful examples of how technology is creating trust between people in ways and on a scale never possible before.
Fascinatno je to što i vozači i putnici izveštavaju da, kada vide ime, nečiju sliku i ocenu, to čini da se osećaju bezbednije, i kao što ste možda iskusili, čak se i ponašaju malo ljubaznije u taksiju. Uber i Didi su prvi ali jaki primeri načina na koje tehnologija stvara poverenje između ljudi onako i onoliko kako nikada ranije nije bilo moguće.
Today, many of us are comfortable getting into cars driven by strangers. We meet up with someone we swiped right to be matched with. We share our homes with people we do not know.
Danas mnogi od nas sa lakoćom ulaze u automobile koje voze nepoznati. Srećemo se sa nekim sa kim smo spojeni tako što prevučemo nadesno preko ekrana. Delimo dom sa ljudima koje ne poznajemo.
This is just the beginning, because the real disruption happening isn't technological. It's the trust shift it creates, and for my part, I want to help people understand this new era of trust so that we can get it right and we can embrace the opportunities to redesign systems that are more transparent, inclusive and accountable.
Ovo je samo početak, jer stvarno remećenje stvari koje se dešava nije tehnološko. To je promena u poverenju koje stvara, i što se mene tiče, želim da pomognem ljudima da razumeju novo doba poverenja tako da možemo da ga pravilno shvatimo i da možemo da prigrlimo prilike da preosmislimo sisteme koji su transparentiji, inkluzivniji i odgovorniji.
Thank you very much.
Mnogo vam hvala.
(Applause)
(Aplauz)
Thank you.
Hvala.
(Applause)
(Aplauz)