About 10 years ago, I went through a little bit of a hard time. So I decided to go see a therapist. I had been seeing her for a few months, when she looked at me one day and said, "Who actually raised you until you were three?" Seemed like a weird question. I said, "My parents." And she said, "I don't think that's actually the case; because if it were, we'd be dealing with things that are far more complicated than just this."
Pre nekih 10 godina, prošla sam kroz težak period, pa sam odlučila da posetim psihijatra. Posećivala sam je par meseci, sve dok me nije pogledala jednog dana i rekla: "Ko te je, u stvari, odgajao do treće godine?" Činilo se kao uvrnuto pitanje. Rekla sam: "Moji roditelji", a ona je rekla: "Ne mislim da je bilo tako, jer da jeste, bavile bi se stvarima koje su mnogo komplikovanije od ovoga.
It sounded like the setup to a joke, but I knew she was serious. Because when I first started seeing her, I was trying to be the funniest person in the room. And I would try and crack these jokes, but she caught on to me really quickly, and whenever I tried to make a joke, she would look at me and say, "That is actually really sad." (Laughter) It's terrible.
Zvučalo je kao da se šali, ali znala sam da je ozbiljna, jer kada sam je isprva počela posećivati, pokušavala sam da budem najsmešnija osoba u sobi i pokušala sam da pričam viceve, ali me je skapirala prilično brzo i kad god bih pokušala da se našalim, pogledala bi me i rekla: "To je zapravo veoma tužno". (Smeh) Grozno.
So I knew I had to be serious, and I asked my parents who had actually raised me until I was three? And to my surprise, they said my primary caregiver had been a distant relative of the family. I had called her my auntie.
Znala sam da moram da budem ozbiljna i pitala sam svoje roditelje ko me je u stvari odgajao do treće godine? Na moje iznenađenje, rekli su da je moj prvobitni staratelj bila daleka rođaka. Zvala sam je "moja teta".
I remember my auntie so clearly, it felt like she had been part of my life when I was much older. I remember the thick, straight hair, and how it would come around me like a curtain when she bent to pick me up; her soft, southern Thai accent; the way I would cling to her, even if she just wanted to go to the bathroom or get something to eat. I loved her, but [with] the ferocity that a child has sometimes before she understands that love also requires letting go.
Sećam se svoje tete toliko jasno da se činilo kao da je deo mog života kada sam bila mnogo starija. Sećam se guste, prave kose i načina na koji bi me obavila, poput zavese, kada bi se sagla da me uzme; njenog mekog, južno-tajlandskog akcenta, načina na koji bih se držala za nju čak i ako bi samo htela da ode do toaleta ili da uzme da jede. Volela sam je, ali s okrutnošću koje dete ponekad ima pre nego što shvati da ljubav zahteva i ostavljanje na miru.
But my clearest and sharpest memory of my auntie, is also one of my first memories of life at all. I remember her being beaten and slapped by another member of my family. I remember screaming hysterically and wanting it to stop, as I did every single time it happened, for things as minor as wanting to go out with her friends, or being a little late. I became so hysterical over her treatment, that eventually, she was just beaten behind closed doors.
Moje najjasnije i najčistije sećanje na moju tetu, međutim, je i moje prvo životno sećanje uopšte. Sećam se da ju je jedan rođak tukao i udarao. Sećam se histeričnog vrištanja i želje da to prestane, kao i svaki put kada bi se to desilo, zbog stvari tako sitnih kao što je izlazak sa prijateljima ili malo zakašnjenje. Postala sam toliko histerična zbog tog ponašanja da su je na kraju tukli iza zatvorenih vrata.
Things got so bad for her that eventually she ran away. As an adult, I learned later that she had been just 19 when she was brought over from Thailand to the States to care for me, on a tourist visa. She wound up working in Illinois for a time, before eventually returning to Thailand, which is where I ran into her again, at a political rally in Bangkok. I clung to her again, as I had when I was a child, and I let go, and then I promised that I would call. I never did, though. Because I was afraid if I said everything that she meant to me -- that I owed perhaps the best parts of who I became to her care, and that the words "I'm sorry" were like a thimble to bail out all the guilt and shame and rage I felt over everything she had endured to care for me for as long as she had -- I thought if I said those words to her, I would never stop crying again. Because she had saved me. And I had not saved her.
Postalo je toliko loše po nju da je na kraju pobegla. Kao odrasla, kasnije sam shvatila da je imala samo 19 godina kada su je doveli sa Tajlanda u Sjedinjene Države da brine o meni, sa turističkom vizom. Završila je radeći u Ilinoisu neko vreme pre nego što se konačno vratila na Tajland, gde sam naletela na nju ponovo tokom političkog sastanka u Bangkoku. Obujmila sam je ponovo, kao što sam radila kada sam bila dete, i pustila, a zatim sam obećala da ću je nazvati. Međutim, nikada nisam jer sam se plašila da, ako kažem šta mi je značila da je možda njena briga zaslužna za najbolje delove onoga što sam postala i da su reči "žao mi je" bile kao okovi koji bi izvukli na površinu svu krivicu, stid i bes koje sam osećala zbog svega što je pretrpela da bi brinula o meni dokle god je morala - mislila sam da, ako izgovorim ove reči, nikada neću prestati da plačem, jer me je spasila, a ja nju nisam.
I'm a journalist, and I've been writing and researching human trafficking for the past eight years or so, and even so, I never put together this personal story with my professional life until pretty recently. I think this profound disconnect actually symbolizes most of our understanding about human trafficking. Because human trafficking is far more prevalent, complex and close to home than most of us realize.
Novinarka sam i radim i istražujem trgovinu ljudima unazad nekih osam godina i, čak i pored toga, nikada nisam povezala ovu ličnu priču sa svojim profesionalnim životom, sve do skoro. Mislim da ovaj duboki prekid veze u stvari simbolizuje veći deo našeg razumevanja pitanja trgovine ljudima. Trgovina ljudima je mnogo češća, složenija i ličnija nego što većina nas shvata.
I spent time in jails and brothels, interviewed hundreds of survivors and law enforcement, NGO workers. And when I think about what we've done about human trafficking, I am hugely disappointed. Partly because we don't even talk about the problem right at all. When I say "human trafficking," most of you probably don't think about someone like my auntie. You probably think about a young girl or woman, who's been brutally forced into prostitution by a violent pimp. That is real suffering, and that is a real story. That story makes me angry for far more than just the reality of that situation, though.
Bila sam u zatvorima i bordelima, intevjuisala na stotine preživelih, predstavnika zakona i NVO radnika i kad razmišljam šta smo uradili povodom trgovine ljudima, veoma sam razočarana, delimično i zbog toga što uopšte ne pričamo o problemu kako bi trebalo. Kada kažem "trgovina ljudima", većina vas verovatno neće pomisliti na nekoga kao što je moja teta. Verovatno ćete pomisliti na mladu devojku ili ženu koju je nasilni makro brutalno primorao na prostituciju. To je prava patnja i istinita priča. Priča me čini besnom, međutim, mnogo više nego stvarnost ove situacije.
As a journalist, I really care about how we relate to each other through language, and the way we tell that story, with all the gory, violent detail, the salacious aspects -- I call that "look at her scars" journalism. We use that story to convince ourselves that human trafficking is a bad man doing a bad thing to an innocent girl. That story lets us off the hook. It takes away all the societal context that we might be indicted for, for the structural inequality, or the poverty, or the barriers to migration. We let ourselves think that human trafficking is only about forced prostitution, when in reality, human trafficking is embedded in our everyday lives.
Kao novinarka, stvarno obraćam pažnju na to kako se odnosimo jedni prema drugima kroz jezik, a način na koji pričamo priču zajedno sa krvavim, nasilnim detaljima, razvratnim aspektima - to zovem "pogledajte-njene-ožiljke" novinarstvo. Koristimo tu priču da ubedimo sebe da je trgovina ljudima loš čovek koji radi loše stvari nevinoj devojci. Ta nas priča oslobađa odgovornosti. Oduzima sav društveni kontekst za koji možemo biti optuženi, za strukturnu nejednakost, siromaštvo ili prepreke za migraciju. Dozvoljavamo sebi misao da trgovina ljudima uključuje samo prisilnu prostituciju, dok je realnost da je trgovina ljudima utkana u naše svakodnevne živote.
Let me show you what I mean. Forced prostitution accounts for 22 percent of human trafficking. Ten percent is in state- imposed forced labor. but a whopping 68 percent is for the purpose of creating the goods and delivering the services that most of us rely on every day, in sectors like agricultural work, domestic work and construction. That is food and care and shelter. And somehow, these most essential workers are also among the world's most underpaid and exploited today. Human trafficking is the use of force, fraud or coercion to compel another person's labor. And it's found in cotton fields, and coltan mines, and even car washes in Norway and England. It's found in U.S. military bases in Iraq and Afghanistan.
Dozvolite mi da vam pokažem šta podrazumevam pod tim. Prisilna prostitucija čini 22 procenta trgovine ljudima. Deset procenata je prisilan rad koji nameće država, ali je ogromnih 68 posto u svrhu stvaranja robe i pružanja usluga na koje se većina nas oslanja svaki dan, u sektorima kao što su poljoprivredni rad, kućni poslovi i građevina. To su hrana, briga i smeštaj, a nekako su ovi najbitniji radnici i među najmanje plaćenim i eksploatisanim u svetu danas. Trgovina ljudima je upotreba sile, prevare i prinude da bi se druga osoba prisilila na rad. Može se naći u pamučnim poljima, rudnicima koltana, čak i u auto-perionicama u Norveškoj i Engleskoj. Dešava se u američkim bazama u Iraku i Avganistanu.
It's found in Thailand's fishing industry. That country has become the largest exporter of shrimp in the world. But what are the circumstances behind all that cheap and plentiful shrimp? Thai military were caught selling Burmese and Cambodian migrants onto fishing boats. Those fishing boats were taken out, the men put to work, and they were thrown overboard if they made the mistake of falling sick, or trying to resist their treatment. Those fish were then used to feed shrimp, The shrimp were then sold to four major global retailers: Costco, Tesco, Walmart and Carrefour.
Dešava se u tajlandskoj ribarskoj industriji. Ta zemlja je postala najveći izvoznik škampa na svetu. Kakve se okolnosti kriju iza tih jeftinih škampa kojih ima u izobilju? Tajlandska vojska je uhvaćena u prodaji burmanskih i kambodžanskih migranata na ribarskim čamcima. Ovi ribarski čamci su pokupljeni, ljudima je dat posao i bacani su u more ako bi napravili grešku da se razbole ili da se odupru načinu na koji su se ophodili prema njima. Riba se zatim koristila da bi se škampi nahranili. Škampi su zatim prodavani četvorici glavnih globalnih prodavaca: "Kostkou", "Tesku", "Volmartu" i "Karforu".
Human trafficking is found on a smaller scale than just that, and in places you would never even imagine. Traffickers have forced young people to drive ice cream trucks, or to sing in touring boys' choirs. Trafficking has even been found in a hair braiding salon in New Jersey.
Trgovina ljudima otkrivena je u mnogo manjem obimu, na mestima koja ne možete ni zamisliti. Trgovci ljudima su terali ljude da voze kamione sa sladoledima ili da pevaju u turističkim horovima dečaka. Trgovina ljudima može se naći u salonima za pletenice u Nju Džerziju.
The scheme in that case was incredible. The traffickers found young families who were from Ghana and Togo, and they told these families that "your daughters are going to get a fine education in the United States." They then located winners of the green card lottery, and they told them, "We'll help you out. We'll get you a plane ticket. We'll pay your fees. All you have to do is take this young girl with you, say that she's your sister or your spouse. Once everyone arrived in New Jersey, the young girls were taken away, and put to work for 14-hour days, seven days a week, for five years. They made their traffickers nearly four million dollars.
Prevara u tom slučaju bila je neverovatna. Trgovci ljudima su našli mlade porodice koje su bile iz Gane ili Togoa i rekli im da će "ćerke dobiti dobro obrazovanje u Sjedinjenim Državama". Onda bi pronašli dobitnike zelene karte na lutriji i rekli im: "Pomoći ćemo vam. Uzećemo vam avionsku kartu. Platićemo vam troškove. Sve što treba da uradite je da povedete ovu devojku sa sobom. Recite da vam je to sestra ili supruga." Kada bi svi stigli u Nju Džerzi, devojke su odvedene i dat im je posao od 14 radnih sati, sedam dana u nedelji, pet godina. Stvorile su trgovcima ljudima blizu četiri miliona dolara.
This is a huge problem. So what have we done about it? We've mostly turned to the criminal justice system. But keep in mind, most victims of human trafficking are poor and marginalized. They're migrants, people of color. Sometimes they're in the sex trade. And for populations like these, the criminal justice system is too often part of the problem, rather than the solution. In study after study, in countries ranging from Bangladesh to the United States, between 20 and 60 percent of the people in the sex trade who were surveyed said that they had been raped or assaulted by the police in the past year alone. People in prostitution, including people who have been trafficked into it, regularly receive multiple convictions for prostitution. Having that criminal record makes it so much more difficult to leave poverty, leave abuse, or leave prostitution, if that person so desires. Workers outside of the sex sector -- if they try and resist their treatment, they risk deportation. In case after case I've studied, employers have no problem calling on law enforcement to try and threaten or deport their striking trafficked workers. If those workers run away, they risk becoming part of the great mass of undocumented workers who are also subject to the whims of law enforcement if they're caught.
Ovo je ogroman problem. A šta smo uradili povodom toga? Uglavnom smo se obraćali sistemu krivičnog pravosuđa. Imajte na umu, međutim, da je većina žrtava siromašna i marginalizovana. Oni su migranti, obojeni ljudi. Nekada su u trgovini seksom. Za populaciju kao što je ova, krivični pravosudni sistem je prečesto deo problema, a ne rešenje. U studiji za studijom, u zemljama od Bangladeša do Sjedinjenih Država, između 20 i 60 posto ljudi iz trgovine seksom koji su ispitani reklo je da su bili silovani ili napadnuti od strane policije samo tokom prethodne godine. Ljudi u prostituciji, uključujući ljude kojima se trgovalo, redovno dobijaju brojne presude za prostituciju. Posedovanje kriminalnog dosijea čini da im je još teže da ostave siromaštvo, zlostavljanje ili prostituciju, ako ta osoba to želi. Radnici van seksualnog sektora - ako se odupiru ovakvom postupanju, rizikuju da budu deportovani. U slučajevima koje sam proučavala, poslodavci nemaju problem sa pozivanjem policije da pokušaju da zaprete deportacijom radnicima koji štrajkuju. Ako ovi radnici pobegnu, rizikuju da postanu deo ogromne mase radnika koji nisu zavedeni, a koji su takođe predmet policijskih hirova ako ih uhvate.
Law enforcement is supposed to identify victims and prosecute traffickers. But out of an estimated 21 million victims of human trafficking in the world, they have helped and identified fewer than 50,000 people. That's like comparing the population of the world to the population of Los Angeles, proportionally speaking. As for convictions, out of an estimated 5,700 convictions in 2013, fewer than 500 were for labor trafficking. Keep in mind that labor trafficking accounts for 68 percent of all trafficking, but fewer than 10 percent of the convictions.
Policija bi trebalo da pronađe žrtve i goni trgovce ljudima, ali od procenjenog 21 miliona žrtava trgovine ljudima u svetu, pomogli su i pronašli manje od 50 000 ljudi. To je kao upoređivanje svetske populacije sa populacijom Los Anđelesa, proporcionalno govoreći. Što se presuda tiče, od otprilike 5700 presuda iz 2013. godine, manje od 500 bilo je za trgovinu radnicima. Imajte na umu da trgovina radnicima čini 68 procenata ukupne trgovine ljudima, ali manje od 10 procenata presuda.
I've heard one expert say that trafficking happens where need meets greed. I'd like to add one more element to that. Trafficking happens in sectors where workers are excluded from protections, and denied the right to organize. Trafficking doesn't happen in a vacuum. It happens in systematically degraded work environments. You might be thinking, oh, she's talking about failed states, or war-torn states, or -- I'm actually talking about the United States. Let me tell you what that looks like.
Čula sam jednog eksperta kako kaže da se trgovina dešava kada se potreba susretne sa pohlepom. Želela bih da dodam još jedan element. Trgovina ljudima se dešava u sektorima gde ljudi nisu uključeni u zaštitu i gde im nije dozvoljeno da se organizuju. Ona se ne dešava u vakuumu. Dešava se u sistematično degradiranim radnim okruženjima. Možda mislite: "Oh, ona priča o neuspešnim državama, ili državama pogođenim ratom, ili..." U stvari, pričam o Sjedinjenim Državama. Dozvolite mi da vam kažem kako to izgleda.
I spent many months researching a trafficking case called Global Horizons, involving hundreds of Thai farm workers. They were sent all over the States, to work in Hawaii pineapple plantations, and Washington apple orchards, and anywhere the work was needed. They were promised three years of solid agricultural work. So they made a calculated risk. They sold their land, they sold their wives' jewelry, to make thousands in recruitment fees for this company, Global Horizons. But once they were brought over, their passports were confiscated. Some of the men were beaten and held at gunpoint. They worked so hard they fainted in the fields. This case hit me so hard.
Mnogo meseci sam istraživala slučaj trgovine ljudima pod nazivom "Globalni horizonti", koji uključuje na stotine tajlandskih radnika na farmama. Poslati su širom SAD, da rade na havajskim plantažama ananasa, vašingtonskim voćnjacima sa jabukama i gde god da je rad potreban. Obećano im je da će tri godine raditi solidan poljoprivredni posao. Tako su proračunato rizikovali. Prodali su svoju zemlju, nakit svojih supruga, kako bi isplatili hiljade kao naknadu za posao kompaniji "Globalni horizonti". Međutim, kada su dovedeni, pasoši su im konfiskovani. Neke od ljudi su tukli i držali na nišanu. Radili su toliko puno da su se onesvešćivali u poljima. Ovaj slučaj me je jako pogodio.
After I came back home, I was wandering through the grocery store, and I froze in the produce department. I was remembering the over-the-top meals the Global Horizons survivors would make for me every time I showed up to interview them. They finished one meal with this plate of perfect, long-stemmed strawberries, and as they handed them to me, they said, "Aren't these the kind of strawberries you eat with somebody special in the States? And don't they taste so much better when you know the people whose hands picked them for you?"
Pošto sam se vratila kući, lutala sam kroz radnju i zamrzla se u odeljenju za namirnice. Setila sam se preobilnih obroka koje su mi pravili oni koji su preživeli "Globalne Horizonte" svaki put kada bi se pojavila da ih intervjuišem. Završili su sa obrokom koji se sastojao od savršenih jagoda sa dugim peteljkama, a dok su mi ih dodavali, rekli su: "Zar ove jagode nisu ukusnije ako ih jedete sa nekim posebnim u Sjedninjenim Državama? Zar nemaju mnogo bolji ukus kada znate ljude čija ih je ruka ubrala za vas?"
As I stood in that grocery store weeks later, I realized I had no idea of who to thank for this plenty, and no idea of how they were being treated. So, like the journalist I am, I started digging into the agricultural sector. And I found there are too many fields, and too few labor inspectors. I found multiple layers of plausible deniability between grower and distributor and processor, and God knows who else. The Global Horizons survivors had been brought to the States on a temporary guest worker program. That guest worker program ties a person's legal status to his or her employer, and denies that worker the right to organize. Mind you, none of what I am describing about this agricultural sector or the guest worker program is actually human trafficking. It is merely what we find legally tolerable. And I would argue this is fertile ground for exploitation. And all of this had been hidden to me, before I had tried to understand it.
Nedeljama nakon toga, dok sam stajala u prodavnici, shvatila sam da nemam predstavu kome da se zahvalim za ovo obilje, niti kako su se prema njima odnosili. Tako sam, kao novinarka, počela da kopam po poljoprivrednom sektoru i otkrila da postoji previše polja, a premalo inspektora za rad. Pronašla sam brojne nivoe verodostojnih poricanja između uzgajivača, distributera, obrađivača i ko zna koga još. Oni koji su preživeli "Globalne horizonte" dovedeni su u SAD preko privremenog programa radnika posetilaca. Taj program radnika posetilaca vezuje legalni status osobe za njegovog ili njenog poslodavca i ne dozvoljava radniku da se organizuje. Pazite, ništa od ovoga što opisujem u poljoprivrednom sektoru ili programu radnika posetilaca nije u stvari trgovina ljudima. To je ono što se jedva može zakonski tolerisati, a rekla bih da je ovo plodno tle za zloupotrebu. Sve je ovo bilo skriveno od mene pre nego što sam pokušala da ga razumem.
I wasn't the only person grappling with these issues. Pierre Omidyar, founder of eBay, is one of the biggest anti-trafficking philanthropists in the world. And even he wound up accidentally investing nearly 10 million dollars in the pineapple plantation cited as having the worst working conditions in that Global Horizons case. When he found out, he and his wife were shocked and horrified, and they wound up writing an op-ed for a newspaper, saying that it was up to all of us to learn everything we can about the labor and supply chains of the products that we support. I totally agree.
Nisam bila jedina koja se uhvatila u koštac sa ovim pitanjima. Pjer Omidijar, osnivač Ibeja, jedan je od najvećih svetskih filantropa koji su protiv trgovine ljudima. Čak je i on slučajno završio investirajući skoro 10 miliona dolara u plantažu ananasa koja se navodila kao plantaža koja je imala najgore uslove rada u slučaju "Globalnih horizonata". Kada je otkrio, on i njegova žena bili su šokirani i užasnuti i na kraju su napisali članak za novine, govoreći da zavisi od svih nas da naučimo sve što možemo o radu i lancima snabdevanja proizvodima koje podržavamo. Potpuno se slažem.
What would happen if each one of us decided that we are no longer going to support companies if they don't eliminate exploitation from their labor and supply chains? If we demanded laws calling for the same? If all the CEOs out there decided that they were going to go through their businesses and say, "no more"? If we ended recruitment fees for migrant workers? If we decided that guest workers should have the right to organize without fear of retaliation? These would be decisions heard around the world. This isn't a matter of buying a fair-trade peach and calling it a day, buying a guilt-free zone with your money. That's not how it works. This is the decision to change a system that is broken, and that we have unwittingly but willingly allowed ourselves to profit from and benefit from for too long.
Šta bi se desilo ako bi svako od nas odlučio da više neće podržavati kompanije ako ne eliminišu eksploataciju iz svog rada i lanaca snabdevanja? Ako bismo zahtevali da zakoni pozivaju na isto? Ako bi svi direktori odlučili da će pročešljati svoje poslove i reći "ne više"? Ako bismo okončali davanje nadoknada za zapošljavanje migranata? Ako bismo odlučili da bi radnici posetioci trebalo da imaju pravo da se organizuju bez straha od odmazde? Ove bi odluke odjeknule širom sveta. To nije pitanje kupovine breskve iz poštene trgovine, a zatim to nazvati završenim, kroz kupovinu zone bez krivice. To tako ne funkcioniše. Ovo je odluka da se promeni sistem koji ne valja i da smo nenamerno, ali voljno dozvolili sebi da profitiramo i imamo koristi iz toga predugo.
We often dwell on human trafficking survivors' victimization. But that is not my experience of them. Over all the years that I've been talking to them, they have taught me that we are more than our worst days. Each one of us is more than what we have lived through. Especially trafficking survivors. These people were the most resourceful and resilient and responsible in their communities. They were the people that you would take a gamble on. You'd say, I'm gong to sell my rings, because I have the chance to send you off to a better future. They were the emissaries of hope.
Često se zadržavamo kod viktimizacije onih koji su preživeli trgovinu ljudima, ali ja ih tako ne doživljavam. Tokom svih ovih godina kada sam pričala sa njima, naučili su me da smo nešto više od naših najgorih dana. Svako od nas je više od onoga što je preživeo, a posebno oni koji su preživeli trgovinu ljudima. Ovi ljudi bili su najsnalažljiviji, najotporniji i najodgovorniji u svojim zajednicama. Bili su to ljudi na koje biste se kladili. Rekli biste; "prodaću svoje prstenje zato što mi se pružila prilika da vas ispratim u bolju budućnost." Bili su izaslanici nade.
These survivors don't need saving. They need solidarity, because they're behind some of the most exciting social justice movements out there today. The nannies and housekeepers who marched with their families and their employers' families -- their activism got us an international treaty on domestic workers' rights. The Nepali women who were trafficked into the sex trade -- they came together, and they decided that they were going to make the world's first anti-trafficking organization actually headed and run by trafficking survivors themselves. These Indian shipyard workers were trafficked to do post-Hurricane Katrina reconstruction. They were threatened with deportation, but they broke out of their work compound and they marched from New Orleans to Washington, D.C., to protest labor exploitation. They cofounded an organization called the National Guest Worker Alliance, and through this organization, they have wound up helping other workers bring to light exploitation and abuses in supply chains in Walmart and Hershey's factories. And although the Department of Justice declined to take their case, a team of civil rights lawyers won the first of a dozen civil suits this February, and got their clients 14 million dollars.
Ovim preživelima ne treba spašavanje. Treba im solidarnost, jer stoje iza nekih od današnjih najuzbudljivijih pokreta za društvenu pravdu. Dadilje i domaćice koje su marširale sa svojim porodicama i porodicama svojih poslodavaca - njihov aktivizam nam je doneo internacionalni sporazum o pravima radnika koji se bave kućnim poslovima. Žene iz Nepala kojoma se trgovalo u seksualnoj trgovini - udružile su se i odlučile da će stvoriti prvu svetsku organizaciju protiv trgovine ljudima koju će u stvari predvoditi i voditi sami preživeli. Ovim indijskim radnicima sa brodogradilišta trgovalo se da bi radili na rekonstrukciji posle uragana Katrina. Pretili su im deportacijom, ali su izašli iz svojih radnih postrojenja i hodali od Nju Orleansa do Vašingtona da bi protestovali zbog zloupotrebe na radu. Učestvovali su u osnivanju "Alijanse nacionalnih radnika posetilaca", a kroz ovu organizaciju nastavili su da pomažu drugim radnicima, razotkrivajući eksploataciju i zloupotrebe u lancima snabdevanja u "Volmartovim" i "Heršijevim" fabrikama. Iako je Ministarstvo pravde odbilo da preuzme njihov slučaj, tim advokata za građanska prava dobio je prvu od desetak građanskih parnica februara ove godine i dobio je za svoje klijente 14 miliona dolara.
These survivors are fighting for people they don't even know yet, other workers, and for the possibility of a just world for all of us. This is our chance to do the same. This is our chance to make the decision that tells us who we are, as a people and as a society; that our prosperity is no longer prosperity, as long as it is pinned to other people's pain; that our lives are inextricably woven together; and that we have the power to make a different choice.
Ovi preživeli se bore za ljude koje još uvek ne poznaju. druge radnike, kao i za mogućnost pravednog sveta za sve nas. Ovo je naša šansa da učinimo isto. Ovo je naša šansa da donesemo odluku koja nam govori ko smo, kao ljudi i kao zajednica; da naš napredak nije više napredak dokle god je vezan za bol drugih ljudi; da su naši životi nerazmrsivo utkani jedni u druge i da imamo snage da napravimo drugačiji izbor.
I was so reluctant to share my story of my auntie with you. Before I started this TED process and climbed up on this stage, I had told literally a handful of people about it, because, like many a journalist, I am far more interested in learning about your stories than sharing much, if anything, about my own. I also haven't done my journalistic due diligence on this. I haven't issued my mountains of document requests, and interviewed everyone and their mother, and I haven't found my auntie yet. I don't know her story of what happened, and of her life now. The story as I've told it to you is messy and unfinished. But I think it mirrors the messy and unfinished situation we're all in, when it comes to human trafficking. We are all implicated in this problem. But that means we are all also part of its solution. Figuring out how to build a more just world is our work to do, and our story to tell. So let us tell it the way we should have done, from the very beginning. Let us tell this story together.
Toliko sam oklevala da podelim priču o svojoj teti sa vama. Pre nego što sam započela ovaj TED proces i popela se na ovu binu, bukvalno sam samo šačici ljudi pričala o tome jer, kao mnogi novinari, mnogo sam više zainteresovana da saznam vaše priče nego da mnogo podelim, ako i uopšte, o sebi. Takođe, nisam uradila ni novinarsku savesnu procenu ovoga. Nisam još uvek podnela svoje bezbrojne zahteve, intervjuisala svakoga, a zatim i njihovu majku i nisam našla svoju tetu još uvek. N znam njenu priču o tome šta se desilo, kao ni o njenom životu. Priča koju sam vam ispričala je u haosu i nedovršena, ali mislim da odražava nedovršenu situaciju i haos u kom smo svi mi, a kada se radi o trgovini ljudima. Umešani smo u ovaj problem, ali to znači i da smo deo rešenja. Otkrivanje kako da izgradimo pravedniji svet je naš posao i priča koju treba da ispričamo. Hajde da to uradimo na način na koji je to trebalo da uradimo od samog početka. Hajde da zajedno ispričamo ovu priču.
Thank you so much.
Hvala vam.
(Applause)
(Aplauz)