You're looking at a woman who was publicly silent for a decade. Obviously, that's changed, but only recently.
Gledate u ženu koja se deceniju nije javno obraćala. Očigledno, to se promenilo, ali tek nedavno.
It was several months ago that I gave my very first major public talk, at the Forbes "30 Under 30 Summit" -- 1,500 brilliant people, all under the age of 30. That meant that in 1998, the oldest among the group were only 14, and the youngest, just four. I joked with them that some might only have heard of me from rap songs. Yes, I'm in rap songs.
Pre nekoliko meseci sam održala svoj prvi značajniji javni govor na samitu Forbsovih 30, mlađih od 30: 1500 briljantnih ljudi, svi ispod 30 godina. Što će reći da su 1998, najstariji iz grupe, imali tek 14 godina, a najmlađi tek četiri. Šalila sam se s njima da su možda neki od njih čuli za mene iz rep pesama.
(Laughter)
Da, ja sam u rep pesmama.
Almost 40 rap songs.
U skoro 40 rep pesama. (Smeh)
(Laughter)
But the night of my speech, a surprising thing happened. At the age of 41, I was hit on by a 27-year-old guy.
Ali te noći, kad sam držala govor, nešto zanimljivo se desilo. U 41. godini, udvarao mi se dvadesetsedmogodišnjak.
(Laughter)
I know, right? He was charming, and I was flattered, and I declined. You know what his unsuccessful pickup line was? He could make me feel 22 again.
Znam, je l' da? Bio je šarmantan i laskalo mi je i odbila sam ga. Znate kojom me je neuspešnom žvakom odbio? Zbog njega bih mogla da se osećam kao da su mi ponovo 22 godine.
(Laughter)
(Smeh) (Aplauz)
(Applause)
I realized, later that night, I'm probably the only person over 40 who does not want to be 22 again.
Shvatila sam kasnije iste noći, da sam verovatno jedina osoba starija od 40 koja ne želi da ima 22 godine ponovo.
(Laughter)
(Smeh)
(Applause)
(Aplauz)
At the age of 22, I fell in love with my boss. And at the age of 24, I learned the devastating consequences.
S 22 godine sam se zaljubila u svog šefa, a sa 24 godine sam spoznala poražavajuće posledice toga.
Can I see a show of hands of anyone here who didn't make a mistake or do something they regretted at 22? Yep. That's what I thought. So like me, at 22, a few of you may have also taken wrong turns and fallen in love with the wrong person, maybe even your boss. Unlike me, though, your boss probably wasn't the president of the United States of America.
Možete li da podignete ruke, bilo ko od vas ko nije grešio ili uradio nešto s 22 godine zbog čega se kaje? Da. Tako sam i mislila. Poput mene, s 22 godine, neki od vas su verovatno krenuli pogrešnim putem i zaljubili se u pogrešnu osobu, možda čak u svog šefa. Za razliku od mog, pak, vaš šef verovatno nije bio predsednik SAD-a.
(Laughter)
Of course, life is full of surprises.
Naravno, život je pun iznenađenja.
Not a day goes by that I'm not reminded of my mistake, and I regret that mistake deeply.
Ne prođe dan, a da me ne podsete na moju grešku i ja se iskreno kajem zbog te greške.
In 1998, after having been swept up into an improbable romance, I was then swept up into the eye of a political, legal and media maelstrom like we had never seen before. Remember, just a few years earlier, news was consumed from just three places: reading a newspaper or magazine, listening to the radio or watching television. That was it. But that wasn't my fate. Instead, this scandal was brought to you by the digital revolution. That meant we could access all the information we wanted, when we wanted it, anytime, anywhere. And when the story broke in January 1998, it broke online. It was the first time the traditional news was usurped by the internet for a major news story -- a click that reverberated around the world.
Godine 1998, nakon što sam upala u vrtlog nemoguće romanse, potom sam upala u samo srce političkog, pravnog i medijskog vrtloga kakav nikad ranije nismo videli. Ne zaboravite, samo nekoliko godina ranije, vesti ste dobijali na samo tri mesta: čitajući novine i časopise, slušajući radio ili gledajući televiziju. To je bilo to. No to meni nije bilo suđeno. Umesto toga, ovaj skandal vam je obezbedila digitalna revolucija. To je značilo da smo imali pristup svim informacijama koje smo želeli, kada smo ih želeli, bilo kad, bilo gde, i kada je priča obelodanjena u januaru 1998, obelodanjena je preko interneta. Prvi put se desilo da tradicionalne vesti ustupe mesto internetu zbog velike priče, klik koji je odjeknuo svetom.
What that meant for me personally was that overnight, I went from being a completely private figure to a publicly humiliated one, worldwide. I was patient zero of losing a personal reputation on a global scale almost instantaneously.
To je za mene lično značilo da sam preko noći prešla put od potpuno nepoznate osobe do one javno ponižavane širom sveta. Ja sam bila nulti pacijent u gubljenju ličnog ugleda na globalnom nivou, skoro momentalno.
This rush to judgment, enabled by technology, led to mobs of virtual stone-throwers. Granted, it was before social media, but people could still comment online, e-mail stories, and, of course, e-mail cruel jokes. News sources plastered photos of me all over to sell newspapers, banner ads online, and to keep people tuned to the TV. Do you recall a particular image of me, say, wearing a beret?
Tehnologija je omogućila da ishitrene osude dovedu do kamenovanja od strane virtuelne rulje. Jasno, bilo je to pre društvenih mreža, ali ljudi su i dalje mogli da ostavljaju komentare, prosleđuju mejlovima priče i, naravno, okrutne viceve. Medijski izvori su lepili moje slike svuda kako bi prodavali novine, oglasne banere na sajtovima i da bi zadržali gledaoce ispred ekrana. Da li se naročito sećate neke moje slike, recimo s beretkom?
Now, I admit I made mistakes -- especially wearing that beret.
E sad, priznajem, grešila sam, naročito zbog toga što sam nosila tu beretku.
(Laughter)
But the attention and judgment that I received -- not the story, but that I personally received -- was unprecedented. I was branded as a tramp, tart, slut, whore, bimbo, and, of course, "that woman." I was seen by many, but actually known by few. And I get it: it was easy to forget that that woman was dimensional, had a soul and was once unbroken.
Ali pažnja i osude koje sam dobila ja, ne sama priča, već one koje su bile upućene lično meni, bile su bez premca. Žigosali su me kao laku ženu, bludnicu, drolju, kurvu, lujku i naravno kao "onu ženu". Znali su za mene mnogi, poznavali su me samo retki. I razumem, bilo je lako zaboraviti da se radi o kompleksnoj ličnosti, koja ima dušu i nije oduvek bila slomljena.
When this happened to me 17 years ago, there was no name for it. Now we call it "cyberbullying" and "online harassment." Today, I want to share some of my experience with you, talk about how that experience has helped shape my cultural observations, and how I hope my past experience can lead to a change that results in less suffering for others.
Kada mi se to desilo, pre 17 godina, nije postojao naziv za to. Danas to zovemo sajber maltretiranje i uznemiravanje na internetu. Danas želim da podelim sa vama neka svoja iskustva, da govorim o tome kako je to iskustvo oblikovalo moja kulturološka zapažanja i nadam se da će moje iskustvo dovesti do promene koja će rezultirati manjom patnjom kod drugih.
In 1998, I lost my reputation and my dignity. I lost almost everything. And I almost lost my life.
Godine 1998. sam izgubila ugled i dostojanstvo. Izgubila sam gotovo sve, umalo čak i život.
Let me paint a picture for you. It is September of 1998. I'm sitting in a windowless office room inside the Office of the Independent Counsel, underneath humming fluorescent lights. I'm listening to the sound of my voice, my voice on surreptitiously taped phone calls that a supposed friend had made the year before. I'm here because I've been legally required to personally authenticate all 20 hours of taped conversation. For the past eight months, the mysterious content of these tapes has hung like the sword of Damocles over my head. I mean, who can remember what they said a year ago? Scared and mortified, I listen, listen as I prattle on about the flotsam and jetsam of the day; listen as I confess my love for the president, and, of course, my heartbreak; listen to my sometimes catty, sometimes churlish, sometimes silly self being cruel, unforgiving, uncouth; listen, deeply, deeply ashamed, to the worst version of myself, a self I don't even recognize.
Dozvolite da vam opišem situaciju. Septembar je 1998. Sedim u kancelariji bez prozora, unutar Kancelarije za nezavisno savetovanje, ispod treperavih fluorescentnih svetala. Slušam zvuk svog glasa, svog glasa na krišom snimljenim telefonskim pozivima koje je moj, navodno, prijatelj snimio prethodne godine. Tu sam jer je zakonski od mene traženo da lično utvrdim verodostojnost svih 20 sati snimljenog razgovora. U prethodnih osam meseci, misteriozni sadržaj tih snimaka visio mi je nad glavom, poput Damoklovog mača. Mislim, ko bi se setio šta je sve rekao pre godinu dana? Uplašena na smrt, slušala sam, slušala sam kako brbljam o svakidašnjim tricama i kučinama, slušala sam kako priznajem svoju ljubav prema predsedniku, i naravno o svom slomljenom srcu; slušala sam sebe, čas malicioznu, čas nevaspitanu, čas luckastu, kako postajem okrutna, zlopamtilo, neotesana; slušala sam duboko, duboko posramljena, najgoru verziju sebe, sebe koju čak ni ne prepoznajem.
A few days later, the Starr Report is released to Congress, and all of those tapes and transcripts, those stolen words, form a part of it. That people can read the transcripts is horrific enough. But a few weeks later, the audiotapes are aired on TV, and significant portions made available online. The public humiliation was excruciating. Life was almost unbearable.
Nekoliko dana kasnije, izveštaj Star je objavljen u kongresu, i svi ti snimci i transkripti, te ukradene reči, bili su deo njega. To da ljudi mogu da čitaju transkripte je bilo dovoljno strašno, ali nekoliko sedmica kasnije, audio snimci su emitovani na TV-u, a značajan deo je bio dostupan na internetu. Javno poniženje je bolelo. Život skoro da je bio nepodnošljiv.
This was not something that happened with regularity back then in 1998, and by "this," I mean the stealing of people's private words, actions, conversations or photos, and then making them public -- public without consent, public without context and public without compassion.
Ovo se nije često dešavalo te 1998, pod ovim, mislim na krađu privatnih reči, dela, razgovora ili fotografija i na njihovo objavljivanje - objavljivanje bez dozvole, objavljivanje mimo konteksta i objavljivanje bez saosećanja.
Fast-forward 12 years, to 2010, and now social media has been born. The landscape has sadly become much more populated with instances like mine, whether or not someone actually made a mistake, and now, it's for both public and private people. The consequences for some have become dire, very dire.
Preskočićemo 12 godina do 2010. i sada imamo društvene mreže. Pejzaž je sada, nažalost, ispunjen slučajevima poput mog, bez obzira na to da li je neko zapravo zgrešio i sada su tu i javna i privatna lica. Za neke su posledice bile kobne, uistinu kobne.
I was on the phone with my mom in September of 2010, and we were talking about the news of a young college freshman from Rutgers University, named Tyler Clementi. Sweet, sensitive, creative Tyler was secretly webcammed by his roommate while being intimate with another man. When the online world learned of this incident, the ridicule and cyberbullying ignited. A few days later, Tyler jumped from the George Washington Bridge to his death. He was 18.
Razgovarala sam preko telefona sa mamom, septembra 2010, pričali smo o vesti o mladom brucošu s univerziteta Ratgers koji se zvao Tajler Klementi. Slatkog, nežnog, kreativnog Tajlera je tajno snimao njegov cimer u momentu intimnosti s drugim muškarcem. Kada je svet interneta saznao za ovaj incident, ismevanje i sajber maltretiranje je eksplodiralo. Nekoliko dana kasnije, Tajler je skočio s mosta Džordža Vašingtona u smrt. Imao je 18 godina.
My mom was beside herself about what happened to Tyler and his family, and she was gutted with pain in a way that I just couldn't quite understand. And then eventually, I realized she was reliving 1998, reliving a time when she sat by my bed every night, reliving -- (Chokes up)
Moja majka je bila izbezumljena zbog Tajlera i njegove porodice, bol ju je razdirao onako kako nisam mogla u potpunosti da shvatim, a onda sam konačno shvatila, proživljavala je 1998, proživljavala je vreme kada je sedela pored mog kreveta svake noći, proživljavala je vreme kada me je terala da se tuširam s otvorenim vratima
sorry -- reliving a time when she made me shower with the bathroom door open, and reliving a time when both of my parents feared that I would be humiliated to death, literally.
i proživljavala je vreme kada su se oba moja roditelja plašila da će me na smrt poniziti, bukvalno.
Today, too many parents haven't had the chance to step in and rescue their loved ones. Too many have learned of their child's suffering and humiliation after it was too late. Tyler's tragic, senseless death was a turning point for me. It served to recontextualize my experiences, and I then began to look at the world of humiliation and bullying around me and see something different.
Danas, isuviše roditelja nije imalo šansu da interveniše i spasi svoje voljene. Isuviše njih je saznalo za dečje patnje i poniženja kada je već bilo kasno. Tajlerova tragična, brutalna smrt je bila prekretnica za mene. Poslužila mi je da stavim svoja iskustva u novi kontekst i onda sam počela da zapažam svet ponižavanja i maltretiranja oko sebe i da vidim nešto drugo.
In 1998, we had no way of knowing where this brave new technology called the internet would take us. Since then, it has connected people in unimaginable ways -- joining lost siblings, saving lives, launching revolutions ... But the darkness, cyberbullying, and slut-shaming that I experienced had mushroomed. Every day online, people -- especially young people, who are not developmentally equipped to handle this -- are so abused and humiliated that they can't imagine living to the next day. And some, tragically, don't. And there's nothing virtual about that.
Te 1998. nismo mogli da znamo kuda će nas ova vrla nova tehnologija, zvana internet, odvesti. Od tada je povezala ljude na nezamislive načine, spajajući izgubljenu braću i sestre, spašavajući živote, pokrećući revolucije, no mrak, sajber maltretiranje i opsceno vređanje, koje sam ja iskusila se namnožilo. Svakoga dana na internetu, ljude, naročito mlade ljude koji nemaju dovoljno iskustva da se izbore s tim, toliko zlostavljaju i ponižavaju da oni ne mogu ni da zamisle da će doživeti sutra i neki, tragično, i ne dožive, i ništa tu nije virtuelno.
Childline, a UK nonprofit that's focused on helping young people on various issues, released a staggering statistic late last year: from 2012 to 2013, there was an 87 percent increase in calls and e-mails related to cyberbullying. A meta-analysis done out of the Netherlands showed that for the first time, cyberbullying was leading to suicidal ideations more significantly than offline bullying. And you know, what shocked me -- although it shouldn't have -- was other research last year that determined humiliation was a more intensely felt emotion than either happiness or even anger.
ChildLine, Britanska neprofitna organizacija, koja pomaže mladima objavila je prošle godine zapanjujuću statistiku: Od 2012. do 2013. došlo je do porasta od 87% u pozivima i mejlovima zbog sajber maltretiranja. Metaanaliza urađena u Holandiji prvi put je pokazala da sajber maltretiranje dovodi do začetka ideje o samoubistvu, znatno češće nego maltretiranje van interneta. I znate šta me je zapanjilo, iako ne bi trebalo, jedno drugo prošlogodišnje istraživanje koje je utvrdilo da je poniženje emocija jačeg intenziteta i od sreće, pa čak i od besa.
Cruelty to others is nothing new. But online, technologically enhanced shaming is amplified, uncontained and permanently accessible. The echo of embarrassment used to extend only as far as your family, village, school or community. But now, it's the online community too. Millions of people, often anonymously, can stab you with their words, and that's a lot of pain. And there are no perimeters around how many people can publicly observe you and put you in a public stockade. There is a very personal price to public humiliation, and the growth of the internet has jacked up that price.
Okrutnost prema drugima nije novina, ali na internetu, tehnološki potpomognuto posramljivanje je naglašenije, neobuzdano i trajno dostupno. Eho sramote se nekad prostirao samo do vaše porodice, sela, škole ili zajednice, ali danas je tu i internet zajednica. Milioni ljudi, često anonimno, mogu da vas povrede svojim rečima, a to je mnogo bolno, i ne postoje parametri koliko ljudi može javno da vas promatra i da vas smesti u javni tor. Prilično je lična cena javnog poniženja, a rast interneta ju je uvećao.
For nearly two decades now, we have slowly been sowing the seeds of shame and public humiliation in our cultural soil, both on- and offline. Gossip websites, paparazzi, reality programming, politics, news outlets and sometimes hackers all traffic in shame. It's led to desensitization and a permissive environment online, which lends itself to trolling, invasion of privacy and cyberbullying. This shift has created what Professor Nicolaus Mills calls "a culture of humiliation." Consider a few prominent examples just from the past six months alone. Snapchat, the service which is used mainly by younger generations and claims that its messages only have the life span of a few seconds. You can imagine the range of content that that gets. A third-party app which Snapchatters use to preserve the life span of the messages was hacked, and 100,000 personal conversations, photos and videos were leaked online, to now have a life span of forever. Jennifer Lawrence and several other actors had their iCloud accounts hacked, and private, intimate, nude photos were plastered across the internet without their permission. One gossip website had over five million hits for this one story. And what about the Sony Pictures cyberhacking? The documents which received the most attention were private e-mails that had maximum public embarrassment value.
Već skoro dve decenije, mi polako sejemo seme srama i javnog poniženja u naše kulturno tlo, kako van interneta, tako i na njemu. Tračerski sajtovi, paparaci, rijalitiji, politika, sadržaj vesti, a ponekad i hakeri, svi trguju sramotom. To je dovelo do bezosećajnosti i popustljivosti u internet okruženju koje sebi dopušta trolovanja, narušavanje privatnosti i sajber maltretiranje. Ovaj preokret je stvorio, ono što profesor Nikolas Mils zove kulturom ponižavanja. Razmotrite nekoliko reprezentativnih uzoraka samo u proteklih šest meseci. Snepčat, servis koji koriste uglavnom mlađe generacije i koji tvrdi da njihove poruke imaju rok trajanja svega nekoliko sekundi. Možete da zamislite opseg sadržaja koji tu stiže. Spoljna aplikacija koju korisnici Snepčata koriste da sačuvaju poruke je hakovana i 100.000 ličnih prepiski, fotografija i snimaka je procurelo i time dobilo neograničen rok trajanja. Hakovani su iCloud nalozi Dženifer Lorens i nekih drugih glumaca, te su privatne, intimne, golišave slike polepljene svuda po internetu bez njihove dozvole. Jedna tračerska internet stranica je imala preko pet miliona pregleda samo za ovu priču. Šta je sa hakovanjem Soni pikčersa? Dokumenta koja su dobila najviše pažnje bili su privatni mejlovi čija se bruka najviše cenila u javnosti.
But in this culture of humiliation, there is another kind of price tag attached to public shaming. The price does not measure the cost to the victim, which Tyler and too many others -- notably, women, minorities and members of the LGBTQ community -- have paid, but the price measures the profit of those who prey on them. This invasion of others is a raw material, efficiently and ruthlessly mined, packaged and sold at a profit. A marketplace has emerged where public humiliation is a commodity, and shame is an industry. How is the money made? Clicks. The more shame, the more clicks. The more clicks, the more advertising dollars. We're in a dangerous cycle. The more we click on this kind of gossip, the more numb we get to the human lives behind it. And the more numb we get, the more we click. All the while, someone is making money off of the back of someone else's suffering. With every click, we make a choice. The more we saturate our culture with public shaming, the more accepted it is, the more we will see behavior like cyberbullying, trolling, some forms of hacking and online harassment. Why? Because they all have humiliation at their cores. This behavior is a symptom of the culture we've created. Just think about it.
Ali u ovoj kulturi posramljivanja, postoji i druga cena koja ide uz javno posramljivanje. Cena koja se ne meri time koliko je žrtva platila, koju su Tajler i mnogi drugi, naročito žene, pripadnici manjina, i pripadnici LGBTK zajednice platili, već cena koja meri profit onima koji su se okoristili njima. Ovaj upad u tuđe živote je sirovina efikasno i nemilosrdno iskopana, upakovana i prodata zbog zarade. Pojavilo se tržište na kome je javno poniženje roba a sramota je industrija. Kako se novac zarađuje? Klikovima. Što više srama, to više klikova. Što više klikova, više novca od reklama. U opasnom smo krugu. Što više klikćemo na ovakve tračeve, sve smo bezosećajniji prema ljudskim životima iza njih, a što smo bezosećajniji, to više klikćemo. Sve vreme, neko zarađuje novac na grbači tuđe patnje. Svakim klikom pravimo izbor. Što više zasitimo našu kulturu javnim posramljivanjem, to nam je ono prihvatljivije, i sve češće ćemo da gledamo ponašanja, poput sajber maltretiranja, trolovanja, nekih oblika hakovanja i uznemiravanja na internetu. Zašto? Jer je u srži svega toga poniženje. Ovo ponašanje je posledica kulture koju smo stvorili. Razmislite malo o tome.
Changing behavior begins with evolving beliefs. We've seen that to be true with racism, homophobia and plenty of other biases, today and in the past. As we've changed beliefs about same-sex marriage, more people have been offered equal freedoms. When we began valuing sustainability, more people began to recycle. So as far as our culture of humiliation goes, what we need is a cultural revolution. Public shaming as a blood sport has to stop, and it's time for an intervention on the internet and in our culture.
Promena ponašanja nastaje razvojem stavova. Videli smo da je tako u slučaju rasizma, homofobije i kod drugih predrasuda, prošlih i sadašnjih. Kako smo menjali stavove o istopolnim brakovima, jednaka sloboda izbora je ponuđena sve većem broju ljudi. Kada smo počeli da cenimo održivost, sve više ljudi je počelo da reciklira. Što se tiče naše kulture posramljivanja, potrebna nam je kulturna revolucija. Javno posramljivanje kao krvavi sport, mora da prestane. Vreme je za posredovanje, na internetu i u našoj kulturi.
The shift begins with something simple, but it's not easy. We need to return to a long-held value of compassion, compassion and empathy. Online, we've got a compassion deficit, an empathy crisis.
Preokret počinje nečim jednostavnim, ali nije to lako. Moramo se vratiti starim vrednostima, saosećanju i empatiji. Na internetu imamo deficit u saosećanju, krizu empatije.
Researcher Brené Brown said, and I quote, "Shame can't survive empathy." Shame cannot survive empathy. I've seen some very dark days in my life. It was the compassion and empathy from my family, friends, professionals and sometimes even strangers that saved me. Even empathy from one person can make a difference. The theory of minority influence, proposed by social psychologist Serge Moscovici, says that even in small numbers, when there's consistency over time, change can happen. In the online world, we can foster minority influence by becoming upstanders. To become an upstander means instead of bystander apathy, we can post a positive comment for someone or report a bullying situation. Trust me, compassionate comments help abate the negativity. We can also counteract the culture by supporting organizations that deal with these kinds of issues, like the Tyler Clementi Foundation in the US; in the UK, there's Anti-Bullying Pro; and in Australia, there's PROJECT ROCKIT.
Naučnica Brene Braun je rekla, citiram: "Sram ne može da preživi empatiju." Sram ne može da preživi empatiju. Imala sam prilično mračne periode u mom životu, a saosećanje i empatija moje porodice, prijatelja, profesionalaca, a ponekad čak i stranaca su me spasili. Čak i empatija jedne osobe može mnogo da znači. Teorija uticaja manjine, koju je predložio socio-psiholog Serž Moskovici, tvrdi da čak i izražena u malom broju, ukoliko postoji istrajnost tokom vremena, promena je moguća. U internet svetu, možemo da gajimo uticaj manjine i postanemo pravdoljubivi. Postati pravdoljubiv znači odbaciti apatiju posmatrača, možemo da postavimo pozitivan komentar o nekome i da prijavimo maltretiranje. Verujte mi, saosećajni komentari pomažu umanjenju negativnosti. Možemo se takođe suprotstaviti kulturi, podržavajući organizacije koje se bave ovim pitanjima, poput fondacije Tajlera Klementija u SAD-u, u Britaniji imamo organizaciju Anti-Bulling Pro, a u Australiji imamo projekat Rockit.
We talk a lot about our right to freedom of expression. But we need to talk more about our responsibility to freedom of expression. We all want to be heard, but let's acknowledge the difference between speaking up with intention and speaking up for attention. The internet is the superhighway for the id. But online, showing empathy to others benefits us all and helps create a safer and better world. We need to communicate online with compassion, consume news with compassion and click with compassion. Just imagine walking a mile in someone else's headline.
Govorimo mnogo o našem pravu na slobodu izražavanja, ali moramo da govorimo više o odgovornosti zbog slobode izražavanja. Svi želimo da nas čuju, ali hajde da prepoznamo razliku između isticanja s razlogom i isticanja radi pažnje. Internet je super auto-put ida, ali pokazivanje empatije za druge na internetu koristi svima nama i pomaže nam da stvorimo sigurniji i bolji svet. Moramo da komuniciramo na internetu sa saosećanjem, da prihvatamo vesti sa saosećanjem i da klikćemo saosećajno. Samo se zamislite na kratko u tuđem naslovu.
I'd like to end on a personal note. In the past nine months, the question I've been asked the most is "Why?" Why now? Why was I sticking my head above the parapet? You can read between the lines in those questions, and the answer has nothing to do with politics. The top-note answer was and is "Because it's time." Time to stop tiptoeing around my past, time to stop living a life of opprobrium and time to take back my narrative.
Volela bih da završim u ličnom tonu. U proteklih devet meseci, pitanje koje mi često postavljaju je: zašto. Zašto sada? Zašto virim iza naslona? Možete da čitate između redova ova pitanja, a odgovor nema nikakve veze s politikom. Glavni odgovor je bio, i jeste, zato što je vreme: vreme je da prestanem da se šunjam po prošlosti; vreme da prestanem da živim u beščašću; i vreme je da preuzmem svoj narativ.
It's also not just about saving myself. Anyone who is suffering from shame and public humiliation needs to know one thing: You can survive it. I know it's hard. It may not be painless, quick or easy, but you can insist on a different ending to your story. Have compassion for yourself. We all deserve compassion and to live both online and off in a more compassionate world.
Takođe se ne radi samo o mom spasenju. Svi koji proživljavate sram i javno ponižavanje morate jedno da znate: možete preživeti. Znam da je teško. Možda nije bezbolno, brzo, ni lako, ali možete da zahtevate drugačiji kraj svoje priče. Imajte samilosti prema sebi. Svi zaslužujemo samilost, kao i da živimo, i na internetu i van njega, u saosećajnijem svetu.
Thank you for listening.
Hvala na pažnji.
(Applause and cheers)
(Aplauz)