You're looking at a woman who was publicly silent for a decade. Obviously, that's changed, but only recently.
Gledate ženu koja cijelo desetljeće nije progovorila javnosti. To se, očigledno, promijenilo, no tek nedavno.
It was several months ago that I gave my very first major public talk, at the Forbes "30 Under 30 Summit" -- 1,500 brilliant people, all under the age of 30. That meant that in 1998, the oldest among the group were only 14, and the youngest, just four. I joked with them that some might only have heard of me from rap songs. Yes, I'm in rap songs.
Prije nekoliko mjeseci iznijela sam svoj prvi veliki javni govor na summitu Forbesovih 30 mlađih od 30: 1,500 genijalnih ljudi, svi mlađi od 30 godina. To je značilo da su 1998. godine najstariji u toj grupi imali 14 godina, a najmlađi samo četiri godine. Šalila sam se s njima da su neki možda samo čuli za mene u rap pjesmama.
(Laughter)
Da, spominje me se u rap pjesmama.
Almost 40 rap songs.
Skoro 40 rap pjesama. (Smijeh)
(Laughter)
But the night of my speech, a surprising thing happened. At the age of 41, I was hit on by a 27-year-old guy.
No, dogodilo se nešto neobično one večeri kada sam iznijela svoj govor. Meni koja imam 41 godinu, upucavao se 27-godišnjak.
(Laughter)
I know, right? He was charming, and I was flattered, and I declined. You know what his unsuccessful pickup line was? He could make me feel 22 again.
Znam. Bio je šarmantan, a ja polaskana, i odbila sam ga. Znate li kako me pokušao osvojiti? Mogao bi učiniti da se osjećam kao da su mi opet 22 godine.
(Laughter)
(Smijeh) (Pljesak)
(Applause)
I realized, later that night, I'm probably the only person over 40 who does not want to be 22 again.
Kasnije te večeri shvatila sam da sam vjerojatno jedina osoba preko 40 koja ne želi opet imati 22.
(Laughter)
(Smijeh)
(Applause)
(Pljesak)
At the age of 22, I fell in love with my boss. And at the age of 24, I learned the devastating consequences.
U dobi od 22 godine, zaljubila sam se u svog šefa, a s 24 godine, upoznala sam katastrofalne posljedice.
Can I see a show of hands of anyone here who didn't make a mistake or do something they regretted at 22? Yep. That's what I thought. So like me, at 22, a few of you may have also taken wrong turns and fallen in love with the wrong person, maybe even your boss. Unlike me, though, your boss probably wasn't the president of the United States of America.
Mogu li podignuti ruku svi oni koji s 22 godine nisu pogriješili ili napravili nešto radi čega su požalili? Da. Tako sam i mislila. Poput mene, s 22 godine dosta vas isto je možda pogriješilo i zaljubilo se u pogrešnu osobu, možda čak i vašeg šefa. Međutim, za razliku od mene, vaš šef vjerojatno nije bio predsjednik SAD-a.
(Laughter)
Of course, life is full of surprises.
Život je prepun iznenađenja.
Not a day goes by that I'm not reminded of my mistake, and I regret that mistake deeply.
Ne prođe dan da me se ne podsjeti na moju pogrešku, i duboko žalim zbog te pogreške.
In 1998, after having been swept up into an improbable romance, I was then swept up into the eye of a political, legal and media maelstrom like we had never seen before. Remember, just a few years earlier, news was consumed from just three places: reading a newspaper or magazine, listening to the radio or watching television. That was it. But that wasn't my fate. Instead, this scandal was brought to you by the digital revolution. That meant we could access all the information we wanted, when we wanted it, anytime, anywhere. And when the story broke in January 1998, it broke online. It was the first time the traditional news was usurped by the internet for a major news story -- a click that reverberated around the world.
Godine 1998., nakon što sam bila uvučena u neperspektivnu romansu, bila sam uvučena u središte političkog, pravnog i medijskog vrtloga kakvog dotad nismo vidjeli. Sjetite se da su samo nekoliko godina prije toga, vijesti bile dostupne na samo tri mjesta: novine ili časopisi, radio, ili televizija. To je bilo to. No to nije bilo namijenjeno meni. Umjesto toga, taj skandal vam je donijela digitalna revolucija. To je značilo da smo mogli pristupiti svim željenim informacijama, kada smo to htjeli, bilo kad, bilo gdje. Kad je priča izašla u siječnju 1998. izašla je u javnost na Internetu. Po prvi puta tradicionalne vijesti preoteo je internet kao ogromnu vijest, klikom koji je odjeknuo diljem svijeta.
What that meant for me personally was that overnight, I went from being a completely private figure to a publicly humiliated one, worldwide. I was patient zero of losing a personal reputation on a global scale almost instantaneously.
Za mene osobno to je značilo da sam preko noći od potpuno privatne osobe postala diljem svijeta javno osramoćena osoba. Bila sam prva osoba koja je izgubila osobnu reputaciju gotovo trenutno na globalnoj razini.
This rush to judgment, enabled by technology, led to mobs of virtual stone-throwers. Granted, it was before social media, but people could still comment online, e-mail stories, and, of course, e-mail cruel jokes. News sources plastered photos of me all over to sell newspapers, banner ads online, and to keep people tuned to the TV. Do you recall a particular image of me, say, wearing a beret?
Ta žurba u osuđivanju, potpomognuta tehnologijom, proizvela je gomilu virtulanih bacača kamenja. Istina, to je bilo prije društvenih medija ali ljudi su ipak mogli ostavljati komentare na Internetu, emailom slati priče i okrutne šale. Razni izvori razbacivali su se mojim fotografijama kako bi prodavali novine, postavljali online reklame, i kako bi ljudi i dalje pratili televiziju. Sjećate li se točno jedne moje slike, na kojoj, recimo, nosim beretku?
Now, I admit I made mistakes -- especially wearing that beret.
Priznajem da sam griješila, posebno kada sam nosila tu beretku.
(Laughter)
But the attention and judgment that I received -- not the story, but that I personally received -- was unprecedented. I was branded as a tramp, tart, slut, whore, bimbo, and, of course, "that woman." I was seen by many, but actually known by few. And I get it: it was easy to forget that that woman was dimensional, had a soul and was once unbroken.
No, pozornost i osuda koju nije primala sama ta priča, već ja osobno, bila je nečuvena. Žigosali su me kao drolju, kurvu, bludnicu, fuficu, i, naravno, tu ženu. Mnogi su me vidjeli no samo rijetki uistinu poznavali. Jasno mi je: bilo je lako zaboraviti da ta žena ima više dimenzija, ima dušu i da nekoć nije bila slomljena.
When this happened to me 17 years ago, there was no name for it. Now we call it "cyberbullying" and "online harassment." Today, I want to share some of my experience with you, talk about how that experience has helped shape my cultural observations, and how I hope my past experience can lead to a change that results in less suffering for others.
Prije 17 godina nije bilo naziva za to što mi se dogodilo. Sada to zovemo virtualno zlostavljanje i nasilje preko Interneta. Danas želim podijeliti s vama neka svoja iskustva, govoriti o tome kako mi je to iskustvo pomoglo oblikovati moja kulturna opažanja, i kako se nadam da moje iskustvo može dovesti do promjene tako da drugi ljudi ne moraju toliko patiti.
In 1998, I lost my reputation and my dignity. I lost almost everything. And I almost lost my life.
Godine 1998. izgubila sam svoju reputaciju i dostojanstvo. Izgubila sam gotovo sve, a skoro i svoj život.
Let me paint a picture for you. It is September of 1998. I'm sitting in a windowless office room inside the Office of the Independent Counsel, underneath humming fluorescent lights. I'm listening to the sound of my voice, my voice on surreptitiously taped phone calls that a supposed friend had made the year before. I'm here because I've been legally required to personally authenticate all 20 hours of taped conversation. For the past eight months, the mysterious content of these tapes has hung like the sword of Damocles over my head. I mean, who can remember what they said a year ago? Scared and mortified, I listen, listen as I prattle on about the flotsam and jetsam of the day; listen as I confess my love for the president, and, of course, my heartbreak; listen to my sometimes catty, sometimes churlish, sometimes silly self being cruel, unforgiving, uncouth; listen, deeply, deeply ashamed, to the worst version of myself, a self I don't even recognize.
Dopustite da vam opišem. Vrijeme radnje je rujan 1998. Sjedim u uredu bez prozora u Uredu nezavisnog vijeća podno zujećih flourescentnih svjetilji. Slušam svoj vlastiti glas, svoj glas na potajno snimljenim telefonskim razgovorima koji je moj navodni prijatelj snimio prethodne godine. Tamo sam jer sam pravno primorana osobno dokazati autentičnost svih 20 sati snimljenog razgovora. Prethodnih osam mjeseci, tajnoviti sadržaj tih snimki visio je nad mojoj glavom poput Damoklova mača. Tko se može sjetiti što je rekao prije godinu dana? Uplašena i ponižena, slušam slušam kako naklapam o nebitnim stvarima; slušam kako priznajem da volim predsjednika, i naravno, kako mi se slama srce; slušam kako sam katkad zlobna, katkad neotesana, katkad budalasta, okrutna, nepopustljiva, surova; slušam, duboko duboko posramljena, najgoru verziju sebe, koju uopće ne prepoznajem.
A few days later, the Starr Report is released to Congress, and all of those tapes and transcripts, those stolen words, form a part of it. That people can read the transcripts is horrific enough. But a few weeks later, the audiotapes are aired on TV, and significant portions made available online. The public humiliation was excruciating. Life was almost unbearable.
Nekoliko dana poslije, Starrov izvještaj iznesen je u Kongresu, i sve one snimke, transkripti i ukradene riječi čine dio tog izvještaja. Užasno je već to što ljudi mogu čitati te transkripte, no par tjedana kasnije, audio snimke pojavile su se na televiziji, a značajan udio postao je dostupan i na Internetu. Javna sramota bila je užasna. Život je bio neizdrživ.
This was not something that happened with regularity back then in 1998, and by "this," I mean the stealing of people's private words, actions, conversations or photos, and then making them public -- public without consent, public without context and public without compassion.
To nije bilo nešto što se u to vrijeme događalo opetovano, pritom mislim na krađu nečijih privatnih riječi, djela, razgovora ili fotografija, i njihovo javno objavljivanje - objavljivanje bez pristanka, objavljivanje bez konteksta, i objavljivanje bez suosjećanja.
Fast-forward 12 years, to 2010, and now social media has been born. The landscape has sadly become much more populated with instances like mine, whether or not someone actually made a mistake, and now, it's for both public and private people. The consequences for some have become dire, very dire.
Brzo odvrtimo 12 godina do 2010., kada su nastale društvene mreže. Nažalost, scena je puna slučajeva poput mog, bez obzira je li netko zaista pogriješio ili nije, i sada to vrijedi i za javne i za privatne osobe. Za neke su posljedice postale strašne.
I was on the phone with my mom in September of 2010, and we were talking about the news of a young college freshman from Rutgers University, named Tyler Clementi. Sweet, sensitive, creative Tyler was secretly webcammed by his roommate while being intimate with another man. When the online world learned of this incident, the ridicule and cyberbullying ignited. A few days later, Tyler jumped from the George Washington Bridge to his death. He was 18.
Razgovarala sam s mamom preko telefona u rujnu 2010. razgovarale smo o vijestima o mladom brucošu Sveučilišta Rutgers koji se zvao Tyler Clementi. Milog, osjećajnog, kreativnog Tylera tajno je snimio web kamerom njegov cimer dok je bio intiman s drugim muškarcem. Kada je online svijet saznao za to, rasplamsalo se ismijavanje i virtualno zlostavljanje. Nekoliko dana nakon toga Tyler je skočio s mosta George Washington u svoju smrt. Imao je 18 godina.
My mom was beside herself about what happened to Tyler and his family, and she was gutted with pain in a way that I just couldn't quite understand. And then eventually, I realized she was reliving 1998, reliving a time when she sat by my bed every night, reliving -- (Chokes up)
Moja majka je bila izvan sebe zbog toga što se dogodilo Tyleru i njegovoj obitelji, bila je duboko pogođena boli na način koji nisam mogla posve razumjeti, i naposljetku sam shvatila da proživljava 1998., ono vrijeme dok je sjedila uz moj krevet svake noći, vrijeme kada me je tjerala da se tuširam s otvorenim vratima kupaonice,
sorry -- reliving a time when she made me shower with the bathroom door open, and reliving a time when both of my parents feared that I would be humiliated to death, literally.
vrijeme kada su oba moja roditelja strahovala da će me sramota otjerati u smrt, doslovno.
Today, too many parents haven't had the chance to step in and rescue their loved ones. Too many have learned of their child's suffering and humiliation after it was too late. Tyler's tragic, senseless death was a turning point for me. It served to recontextualize my experiences, and I then began to look at the world of humiliation and bullying around me and see something different.
Danas je previše roditelja koji nisu imali priliku intervenirati i spasiti svoje voljene. Previše ih je otkrilo patnje i poniženje svoje djece kada je već bilo prekasno. Tylerova tragična, besmislena smrt za mene je bila prekretnica. Pomogla mi je ponovo kontekstualizirati moja iskustva, i potom sam počela promatrati svijet ponižavanja i zlostavljanja oko sebe i vidjela sam nešto drukčije.
In 1998, we had no way of knowing where this brave new technology called the internet would take us. Since then, it has connected people in unimaginable ways -- joining lost siblings, saving lives, launching revolutions ... But the darkness, cyberbullying, and slut-shaming that I experienced had mushroomed. Every day online, people -- especially young people, who are not developmentally equipped to handle this -- are so abused and humiliated that they can't imagine living to the next day. And some, tragically, don't. And there's nothing virtual about that.
Godine 1998. nismo mogli znati kamo će nas ta nova tehnologija zvana Internet, odvesti. Od tada povezuje ljude na nezamislive načine, povezuje izgubljenu braću i sestre, spašava živote, pokreće revolucije, no tamna strana, virtualno zlostavljanje i posramljivanje žena koje sam ja iskusila brzo se razvilo. Svaki dan na Internetu ljudi, posebice mladi koji nisu dovoljno sazreli da se mogu nositi s time, toliko su zlostavljani i ponižavani da ne mogu zamisliti kako će preživjeti do idućeg dana, a neki, tragično, ni ne prežive, i u tome nema ničeg virtualnog.
Childline, a UK nonprofit that's focused on helping young people on various issues, released a staggering statistic late last year: from 2012 to 2013, there was an 87 percent increase in calls and e-mails related to cyberbullying. A meta-analysis done out of the Netherlands showed that for the first time, cyberbullying was leading to suicidal ideations more significantly than offline bullying. And you know, what shocked me -- although it shouldn't have -- was other research last year that determined humiliation was a more intensely felt emotion than either happiness or even anger.
ChildLine, britanska neprofitna udruga koja pomaže mladima s raznim problemima, lani je iznijela šokantne podatke: od 2012. do 2013. godine, zabilježen je rast od 87 posto za pozive i emailove vezane za virtualno zlostavljanje. Meta analiza provedena u Nizozemskoj pokazala je da po prvi puta, virtualno zlostavljanje dovodi do suicidalnih misli mnogo značajnije nego zlostavljanje izvan Interneta. Iako nije trebalo, šokiralo me drugo istraživanje provedeno lani koje je utvrdilo da je poniženje osjećaj koji je intenzivniji od sreće, pa i ljutnje.
Cruelty to others is nothing new. But online, technologically enhanced shaming is amplified, uncontained and permanently accessible. The echo of embarrassment used to extend only as far as your family, village, school or community. But now, it's the online community too. Millions of people, often anonymously, can stab you with their words, and that's a lot of pain. And there are no perimeters around how many people can publicly observe you and put you in a public stockade. There is a very personal price to public humiliation, and the growth of the internet has jacked up that price.
Okrutnost prema drugima nije ništa novo, no online, tehnološki potpomognuto sramoćenje je pojačano, nekontrolirano i trajno dostupno. Nekoć je za vašu sramotu znala samo vaša obitelj, selo, škola ili zajednica, no sada je ovdje i online zajednica. Milijuni ljudi, često anonimno, mogu vas ranjavati svojim riječim, a to jako boli, a ne postoje ograničenje u broju ljudi koji vas mogu javno promatrati i staviti u javnu arenu. Postoji vrlo osobna cijena javnog poniženja, a rast Interneta podigla je tu cijenu.
For nearly two decades now, we have slowly been sowing the seeds of shame and public humiliation in our cultural soil, both on- and offline. Gossip websites, paparazzi, reality programming, politics, news outlets and sometimes hackers all traffic in shame. It's led to desensitization and a permissive environment online, which lends itself to trolling, invasion of privacy and cyberbullying. This shift has created what Professor Nicolaus Mills calls "a culture of humiliation." Consider a few prominent examples just from the past six months alone. Snapchat, the service which is used mainly by younger generations and claims that its messages only have the life span of a few seconds. You can imagine the range of content that that gets. A third-party app which Snapchatters use to preserve the life span of the messages was hacked, and 100,000 personal conversations, photos and videos were leaked online, to now have a life span of forever. Jennifer Lawrence and several other actors had their iCloud accounts hacked, and private, intimate, nude photos were plastered across the internet without their permission. One gossip website had over five million hits for this one story. And what about the Sony Pictures cyberhacking? The documents which received the most attention were private e-mails that had maximum public embarrassment value.
U gotovo dva desetljeća, polako smo sijali sjeme sramote i javnog sramoćenja u naše kulturno tlo, i na Internetu i izvan njega. Tračerske stranice, paparazziji, reality programi, politika, mediji i ponekad hakeri, svi trguju sramotom. To je dovelo do smanjene osjećajnosti i pretjerano tolerantne klime na internetu koje pridonose trollanju, kršenju privatnosti i virtualnom nasilju. Ova promjena je stvorila ono što profesor Nicolaus Mills naziva kultura poniženja. Pomotrite nekoliko istaknutih primjera iz samo proteklih šest mjeseci. Snapchat, usluga koju uglavnom koriste mlađe generacije i koja tvrdi da poruke na njoj traju samo nekoliko sekundi. Možete zamisliti količinu sadržaja koju prima. Jedna druga aplikacija koju korisnici Snapchata koriste kako bi sačuvali svoje poruke, bila je hakirana, i 100,000 osobnih razgovora, fotografija i videa procurilo je na internetu gdje trajno ostaju. Jennifer Lawrence i nekim drugim glumcima hakirali su njihove račune iClouda, i privatne, intimne, gole fotografije bile su objavljene diljem interneta bez njihove dozvole. Jedna tračerska stranica imala je preko pet milijuna pregleda ove jedne priče. A što je s hakiranjem kompanije Sony Pictures? Dokumenti koji su privukli najviše pažnje bili su privatni emailovi koji nisu mogli biti više izvrgnuti sramoti.
But in this culture of humiliation, there is another kind of price tag attached to public shaming. The price does not measure the cost to the victim, which Tyler and too many others -- notably, women, minorities and members of the LGBTQ community -- have paid, but the price measures the profit of those who prey on them. This invasion of others is a raw material, efficiently and ruthlessly mined, packaged and sold at a profit. A marketplace has emerged where public humiliation is a commodity, and shame is an industry. How is the money made? Clicks. The more shame, the more clicks. The more clicks, the more advertising dollars. We're in a dangerous cycle. The more we click on this kind of gossip, the more numb we get to the human lives behind it. And the more numb we get, the more we click. All the while, someone is making money off of the back of someone else's suffering. With every click, we make a choice. The more we saturate our culture with public shaming, the more accepted it is, the more we will see behavior like cyberbullying, trolling, some forms of hacking and online harassment. Why? Because they all have humiliation at their cores. This behavior is a symptom of the culture we've created. Just think about it.
No, u ovoj kulturi sramoćenja, postoji i druga cijena javnog sramoćenja. Ta cijena ne mjeri vrijednost žrtve, koju su Tyler i previše drugih, najviše žene, pripadnici manjina, i članovi LGBTQ zajednice platili, već ta cijena mjeri profit onih koji ih vrebaju. Ovaj napad na druge je sirovi materijal, efikasno i nemilosrdno iskopan, pakiran i prodan za profit. Nastalo je tržište na kojem je javna sramota roba, a sram je industrija. Kako se novac zarađuje? Klikovima. Što je veća sramota, više je klikova. Što je više klikova, to je više novca za reklame. Nalazimo se u opasnom krugu. Što više klikamo na takvu vrstu trača, to više postajemo tupi spram ljudskih života na drugoj strani, a što smo više tupi, to više klikamo. Svo to vrijeme netko zarađuje novac na račun tuđe patnje. Svakim klikom donosimo odluku. Što više gušimo svoju kulturu javnom sramotom, to je ona prihvaćenija, to će više biti virtualnog zlostavljanja, trollanja, nekih vrsta hakiranja i nasilja na Internetu. Zašto? Zato što u srži svega toga leži ponižavanje. Takvo ponašanje je simptom kulture koju smo stvorili. Razmislite malo o tome.
Changing behavior begins with evolving beliefs. We've seen that to be true with racism, homophobia and plenty of other biases, today and in the past. As we've changed beliefs about same-sex marriage, more people have been offered equal freedoms. When we began valuing sustainability, more people began to recycle. So as far as our culture of humiliation goes, what we need is a cultural revolution. Public shaming as a blood sport has to stop, and it's time for an intervention on the internet and in our culture.
Mijenjanje ponašanja započinje s razvojem uvjerenja. Vidjeli smo da je to tako kod rasizma, homofobije, i mnogih drugih pristranosti, i u današnje vrijeme i u prošlosti. Kako smo mijenjali uvjerenja o istospolnim brakovima, više je ljudi dobilo jednake slobode. Kada smo počeli cijeniti održivost, više je ljudi počelo reciklirati. Što ste tiče naše kulture poniženja, potrebna nam je kulturna revolucija. Javno sramoćenje kao krvavi sport mora prestati, i vrijeme je za intervenciju na Internetu i u našoj kulturi.
The shift begins with something simple, but it's not easy. We need to return to a long-held value of compassion, compassion and empathy. Online, we've got a compassion deficit, an empathy crisis.
Pomak započinje nečim jednostavnim, ali to nije lako. Moramo se vratiti dugo održanoj vrijednosti suosjećanja i empatije. Na Internetu postoji manjak suosjećanja, kriza empatije.
Researcher Brené Brown said, and I quote, "Shame can't survive empathy." Shame cannot survive empathy. I've seen some very dark days in my life. It was the compassion and empathy from my family, friends, professionals and sometimes even strangers that saved me. Even empathy from one person can make a difference. The theory of minority influence, proposed by social psychologist Serge Moscovici, says that even in small numbers, when there's consistency over time, change can happen. In the online world, we can foster minority influence by becoming upstanders. To become an upstander means instead of bystander apathy, we can post a positive comment for someone or report a bullying situation. Trust me, compassionate comments help abate the negativity. We can also counteract the culture by supporting organizations that deal with these kinds of issues, like the Tyler Clementi Foundation in the US; in the UK, there's Anti-Bullying Pro; and in Australia, there's PROJECT ROCKIT.
Istraživačica Brené Brown izjavila je da sramota ne može nadživjeti empatiju. Sramota ne može nadživjeti empatiju. Imala sam stvarno teške dane u životu, a suosjećanje i empatija moje obitelji, prijatelja, stručnjaka, a ponekad i stranaca, bilo je to što me spasilo. Čak empatija jedne osobe može činiti razliku. Teorija utjecaja manjine, koju je predložio psiholog Serge Moscovici, kaže da čak i u malim brojkama, kada postoji dosljednost tijekom vremena, moguća je promjena. U svijetu Interneta možemo poticati utjecaj manjine tako što ćemo ustati protiv nasilja. Kako bismo to mogli, umjesto da smo apatični promatrači, možemo napisati pozitivni komentar o nekome ili prijaviti nasilje. Vjerujte mi, suosjećajni komentari pomažu ublažiti negativnost. Također se možemo suprotstaviti toj kulturi tako da podupiremo udruge koje se bave takvim problemima, poput Zaklade Tyler Clementi u SAD-u, u Ujedinjenom Kraljevstvu postoji program Anti-Bullying Pro, a u Australiji Projekt Rockit.
We talk a lot about our right to freedom of expression. But we need to talk more about our responsibility to freedom of expression. We all want to be heard, but let's acknowledge the difference between speaking up with intention and speaking up for attention. The internet is the superhighway for the id. But online, showing empathy to others benefits us all and helps create a safer and better world. We need to communicate online with compassion, consume news with compassion and click with compassion. Just imagine walking a mile in someone else's headline.
Puno govorimo o našem pravu na slobodu izražavanja, ali moramo više govoriti o našoj odgovornosti za slobodu izražavanja. Svi želimo da nas se čuje, no moramo priznati razliku između govora s namjerom, i govora za pozornost. Internet je poput veleprometnice za id, no online, iskazivanje empatije drugima dobro utječe na sve nas i pomaže u izgradnji sigurnijeg i boljeg svijeta. Na Internetu moramo komunicirati sa suosjećanjem, čitati vijesti sa suosjećanjem, i klikati sa suosjećanjem. Zamislite da ste na mjestu osobe o kojoj čitate članak.
I'd like to end on a personal note. In the past nine months, the question I've been asked the most is "Why?" Why now? Why was I sticking my head above the parapet? You can read between the lines in those questions, and the answer has nothing to do with politics. The top-note answer was and is "Because it's time." Time to stop tiptoeing around my past, time to stop living a life of opprobrium and time to take back my narrative.
Završit ću s osobnom opaskom. U proteklih devet mjeseci, najčešće pitanje koje mi je bilo upućeno je - zašto? Zašto sada? Zašto istupam sa svojim mišljenjem koje bi moglo nekoga uzrujati. Možete u tim pitanjima čitati između redaka, a odgovor nema veze s politikom. Najčešći odgovor jest da je napokon došlo vrijeme za to: vrijeme da prestanem okolišati oko moje prošlosti; vrijeme da prestanem živjeti život sramote; i vrijeme da vratim svoju priču.
It's also not just about saving myself. Anyone who is suffering from shame and public humiliation needs to know one thing: You can survive it. I know it's hard. It may not be painless, quick or easy, but you can insist on a different ending to your story. Have compassion for yourself. We all deserve compassion and to live both online and off in a more compassionate world.
Ne radi se samo o mojem spašavanju. Svatko tko pati zbog srama i javnog poniženja mora znati jednu stvar: Možete to preživjeti. Znam da je teško. Možda nije bezbolno, brzo niti lako, no možete inzistirati na drukčijem završetku vaše priče. Imajte suosjećanja za sebe same. Svi mi zaslužujemo suosjećanje, i život na i izvan Interneta u suosjećajnijem svijetu.
Thank you for listening.
Hvala vam na pozornosti.
(Applause and cheers)
(Pljesak)