Ovo su dvije slike kuće. Postoji jedna očigledna razlika, ali ovoj pacijentkinji, P.S., one izgledaju potpuno isto.
Here are two images of a house. There’s one obvious difference, but to this patient, P.S., they looked completely identical.
P.S. je preživjela moždani udar koji joj je oštetio desnu stranu mozga, pri čemu je postala nesvjesna bilo čega sa svoje lijeve strane. Iako nije mogla da uoči razliku između kuća, kada su je istraživači pitali u kojoj bi radije živjela, izabrala je kuću koja nije gorjela, i to ne jednom, nego svaki put iznova.
P.S. had suffered a stroke that damaged the right side of her brain, leaving her unaware of everything on her left side. But though she could discern no difference between the houses, when researchers asked her which she would prefer to live in, she chose the house that wasn’t burning— not once, but again and again.
Mozak P.S. je i dalje obrađivao informacije iz njenog cijelog vidnog polja. Mogla je vidjeti obe slike, i prepoznati razliku između njih, samo što to nije znala. Kada bi neko bacio loptu na nju sa njene lijeve strane, možda bi se sagnula, ali uopšte ne bi bila svjesna lopte, niti bi uopšte znala zbog čega se sagnula.
P.S.’s brain was still processing information from her whole field of vision. She could see both images and tell the difference between them, she just didn’t know it. If someone threw a ball at her left side, she might duck. But she wouldn’t have any awareness of the ball, or any idea why she ducked.
Stanje P.S., poznato kao hemispacijalno zanemarivanje, otkriva važnu razliku između obrade informacija u mozgu i našeg doživljaja te obrade. Taj doživljaj je ono što nazivamo svijest. Ujedno smo svjesni vanjskog svijeta i svog unutrašnjeg bića - svjesni smo slike gotovo isto kao što smo svjesni sami sebe dok gledamo sliku, ili svojih unutrašnjih misli i osjećanja. Ali odakle proizilazi svijest? Naučnici, teolozi i filozofi pokušavali su vijekovima da nađu odgovor na ovo pitanje, ali nisu se mogli usaglasiti.
P.S.’s condition, known as hemispatial neglect, reveals an important distinction between the brain’s processing of information and our experience of that processing. That experience is what we call consciousness. We are conscious of both the external world and our internal selves— we are aware of an image in much the same way we are aware of ourselves looking at an image, or our inner thoughts and emotions. But where does consciousness come from? Scientists, theologians, and philosophers have been trying to get to the bottom of this question for centuries— without reaching any consensus.
Jedna novija teorija je da je svijest nesavršena slika mozga o sopstvenim aktivnostima.
One recent theory is that consciousness is the brain’s imperfect picture of its own activity.
Da bismo razumjeli ovu teoriju, korisno je da imamo jasnu predstavu o jednom važnom načinu na koji mozak obrađuje informacije iz naših čula. Na osnovu ulaznih čulnih informacija, on pravi modele koji se neprekidno nadograđuju, pojednostavljene opise predmeta i dešavanja u svijetu. Sve što znamo je zasnovano na ovim modelima. Oni nikada ne zabilježe sve detalje stvari koje opisuju, već tek toliko da bi mozak odredio odgovarajuće reakcije. Na primjer, jedan model koji je duboko ugrađen u vizuelni sistem kodira bijelu svjetlost kao osvjetljenje bez boje. U stvarnosti, bijela svjetlost obuhvata talasne dužine koje odgovaraju svim različitim bojama koje možemo vidjeti. Naše opažanje bijele svjetlosti je pogrešno i previše pojednostavljeno, ali dovoljno dobro da bismo funkcionisali. Isto tako, model fizičkog tijela u mozgu vodi evidenciju o konfiguraciji naših udova, ali ne i pojedinačnih ćelija, pa čak ni mišića, zato što taj nivo informacija nije neophodan za planiranje kretanja. Kad ne bismo imali model koji nadgleda veličinu i oblik tijela i kako se tijelo kreće u svakom trenutku, brzo bismo se povrijedili.
To understand this theory, it helps to have a clear idea of one important way the brain processes information from our senses. Based on sensory input, it builds models, which are continuously updating, simplified descriptions of objects and events in the world. Everything we know is based on these models. They never capture every detail of the things they describe, just enough for the brain to determine appropriate responses. For instance, one model built deep into the visual system codes white light as brightness without color. In reality, white light includes wavelengths that correspond to all the different colors we can see. Our perception of white light is wrong and oversimplified, but good enough for us to function. Likewise, the brain’s model of the physical body keeps track of the configuration of our limbs, but not of individual cells or even muscles, because that level of information isn’t needed to plan movement. If it didn’t have the model keeping track of the body’s size, shape, and how it is moving at any moment, we would quickly injure ourselves.
Mozgu su takođe potrebni modeli samoga sebe. Na primjer, mozak ima sposobnost da obrati pažnju na određene objekte i događaje. On također i kontroliše taj fokus, premještajući ga s jedne na drugu stvar, unutra i izvana, u skladu sa našim potrebama. Bez sposobnosti da upravljamo fokusom, ne bismo mogli da procjenjujemo prijetnje, završimo obrok, niti da uopšte funkcionišemo. Da bi efikasno kontrolisao fokus, mozak mora ga izgradi model vlastite pažnje. Sa 86 milijardi neurona koji stalno međusobno komuniciraju, ne postoji šansa da moždani model vlastite obrade informacija savršeno opisuje sebe. Ali kao i u slučaju modela tijela, ili naše predstave o bijeloj svjetlosti, ni ne mora da bude savršen. Naša sigurnost da imamo metafizičko, subjektivno iskustvo možda proističe iz jednog od modela mozga, kratkog opisa toga šta znači obrađivati informacije
The brain also needs models of itself. For example, the brain has the ability to pay attention to specific objects and events. It also controls that focus, shifting it from one thing to another, internal and external, according to our needs. Without the ability to direct our focus, we wouldn’t be able to assess threats, finish a meal, or function at all. To control focus effectively, the brain has to construct a model of its own attention. With 86 billion neurons constantly interacting with each other, there’s no way the brain’s model of its own information processing can be perfectly self-descriptive. But like the model of the body, or our conception of white light, it doesn’t have to be. Our certainty that we have a metaphysical, subjective experience may come from one of the brain’s models, a cut-corner description of what it means to process information
na fokusiran i dubinski način. Naučnici su već počeli sa nastojanjima da razumiju kako mozak stvara taj model o sebi. Studije magnetne rezonance su obećavajući pristup za pronalaženje obuhvaćenih mreža. Ove studije upoređuju obrasce neuronske aktivacije kada neko jeste i kada nije svestan senzornog stimulusa kao što je slika. Rezultati pokazuju da su oblasti potrebne za vizuelnu obradu aktivirane bilo da je ispitanik svjestan slike ili ne, ali čitava druga mreža zasvijetli samo kada su svjesni da vide sliku. Pacijeti sa hemispacijalnim zanemarivanjem kao što je P.S obično imaju oštećenje jednog određenog dijela te mreže. Veće oštećenje mreže ponekad može dovesti do vegetativnog stanja,
in a focused and deep manner. Scientists have already begun trying to figure out how the brain creates that self model. MRI studies are a promising avenue for pinpointing the networks involved. These studies compare patterns of neural activation when someone is and isn’t conscious of a sensory stimulus, like an image. The results show that the areas needed for visual processing are activated whether or not the participant is aware of the image, but a whole additional network lights up only when they are conscious of seeing the image. Patients with hemispatial neglect, like P.S., typically have damage to one particular part of this network. More extensive damage to the network can sometimes lead to a vegetative state,
bez znakova svjesnosti. Ovakvi dokazi nas približavaju razumjevanju kako je svijest ugrađena u mozak, ali ima još toliko toga što treba saznati. Na primjer, način na koji neuroni u mrežama koje su u vezi sa svjesnošću uklapaju određene dijelove informacija je van dometa naše sadašnje tehnologije. Kako pristupamo pitanjima o svijesti uz pomoć nauke, otvorićemo nova preispitivanja ljudskog identiteta.
with no sign of consciousness. Evidence like this brings us closer to understanding how consciousness is built into the brain, but there’s still much more to learn. For instance, the way neurons in the networks related to consciousness compute specific pieces of information is outside the scope of our current technology. As we approach questions of consciousness with science, we’ll open new lines of inquiry into human identity.