Well, this is such an honor. And it's wonderful to be in the presence of an organization that is really making a difference in the world. And I'm intensely grateful for the opportunity to speak to you today.
Ovo je zaista posebna čast. I predivno je biti nazočnom pred organizacijom koja zaista čini razliku u svijetu. I krajnje sam zahvalna na prilici da mogu pred Vama danas govoriti.
And I'm also rather surprised, because when I look back on my life the last thing I ever wanted to do was write, or be in any way involved in religion. After I left my convent, I'd finished with religion, frankly. I thought that was it. And for 13 years I kept clear of it. I wanted to be an English literature professor. And I certainly didn't even want to be a writer, particularly. But then I suffered a series of career catastrophes, one after the other, and finally found myself in television. (Laughter) I said that to Bill Moyers, and he said, "Oh, we take anybody." (Laughter)
A također sam i prilično iznenađena, jer kad se osvrnem unatrag na svoj život zadnja stvar koju sam ikad željela raditi je bila pisati ili na bilo koji način biti uključena u religiju. Kad sam napustila svoj samostan, završila sam s religijom, iskreno. Mislila sam, to je to. I 13 godina sam se držala daleko od nje. Željela sam biti profesoricom engleske književnosti. A zasigurno nisam, nešto posebno, željela biti ni spisateljicom. Ali tada sam pretrpjela niz katastrofa u svojoj karijeri, jednu poslije druge, i konačno sam se našla na televiziji. (Smijeh) Rekla sam to Billu Moyersu, a on je odgovorio: „Pa, uzeli bi bilo koga.“ (Smijeh)
And I was doing some rather controversial religious programs. This went down very well in the U.K., where religion is extremely unpopular. And so, for once, for the only time in my life, I was finally in the mainstream. But I got sent to Jerusalem to make a film about early Christianity. And there, for the first time, I encountered the other religious traditions: Judaism and Islam, the sister religions of Christianity. And while I found I knew nothing about these faiths at all -- despite my own intensely religious background, I'd seen Judaism only as a kind of prelude to Christianity, and I knew nothing about Islam at all.
I radila sam neke prilično kontroverzne religiozne programe. To je sve dobro išlo u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je religija krajnje nepopularna. I tako, jednom, barem jednom u mom životu, konačno sam bila dijelom većinske struje. Ali, poslali su me u Jeruzalem da napravim film o ranom kršćanstvu. I tamo, po prvi put, susrela sam se s drugim religijskim tradicijama: judaizmom i islamom, sestrinskim religijama kršćanstva. I u međuvremenu sam shvatila da ne znam apsolutno ništa o ovim vjerama, unatoč mojoj intenzivnoj religioznoj prošlosti. Gledala sam na judaizam kao na vrstu prethodnice kršćanstvu i nisam apsolutno ništa znala o islamu.
But in that city, that tortured city, where you see the three faiths jostling so uneasily together, you also become aware of the profound connection between them. And it has been the study of other religious traditions that brought me back to a sense of what religion can be, and actually enabled me to look at my own faith in a different light.
Ali u tom gradu, u tom izmučenom gradu, gdje možete vidjeti tri vjere kako se s nelagodom međusobno naguravaju, postajete, također, i svjesni njihove duboke povezanosti. I upravo je proučavanje drugih religijskih tradicija ono što me vratilo natrag osjećanju onoga što bi religija mogla biti, i zapravo mi omogućilo da gledam na svoju vlastitu vjeru u drugom svjetlu.
And I found some astonishing things in the course of my study that had never occurred to me. Frankly, in the days when I thought I'd had it with religion, I just found the whole thing absolutely incredible. These doctrines seemed unproven, abstract. And to my astonishment, when I began seriously studying other traditions, I began to realize that belief -- which we make such a fuss about today -- is only a very recent religious enthusiasm that surfaced only in the West, in about the 17th century. The word "belief" itself originally meant to love, to prize, to hold dear. In the 17th century, it narrowed its focus, for reasons that I'm exploring in a book I'm writing at the moment, to include -- to mean an intellectual assent to a set of propositions, a credo. "I believe:" it did not mean, "I accept certain creedal articles of faith." It meant: "I commit myself. I engage myself." Indeed, some of the world traditions think very little of religious orthodoxy. In the Quran, religious opinion -- religious orthodoxy -- is dismissed as "zanna:" self-indulgent guesswork about matters that nobody can be certain of one way or the other, but which makes people quarrelsome and stupidly sectarian. (Laughter)
I pronašla sam neke začuđujuće stvari tijekom tog mojeg proučavanja, koje mi nikad ranije nisu pale na pamet. Iskreno, u danima kad sam mislila da sam završila s religijom, jednostavno sam cijelu stvar nalazila apsolutno nevjerojatnom. Te doktrine su izgledale nedokazane, apstraktne. I na moje čuđenje, kad sam počela ozbiljno proučavati druge tradicije, Počela sam shvaćati da je vjera – o kojoj danas dižemo toliku prašinu – samo vrlo nedavan religijski entuzijazam koji se raširo samo na Zapadu, okvirno u 17. stoljeću. I sama riječ „vjera“ prvotno je značila: voljeti, cijeniti, držati dragocjenim. U 17. stoljeću suzilo se njeno značenje, zbog razloga koje istražujem u knjizi koju trenutno pišem, uključiti -- intelektualno pristati na niz prijedloga, kredo. „Ja vjerujem“ – to nije značilo: „Ja prihvaćam određene uvjeravajuće članke vjere.“ To je značilo: “Obvezujem se. Angažiram se.“ Doista, neke od svjetskih tradicija vrlo se malo obaziru na religijsku pravovjernost. U Kuranu, religijsko mišljenje – religijska pravovjernost – odbacuje se kao zanna: popuštanje sebi u nagađanju o stvarima u koje nitko ne može, na ovaj ili onaj način, biti siguran, ali koje ljude čine svadljivima i priglupo sektaškima. (Smijeh)
So if religion is not about believing things, what is it about? What I've found, across the board, is that religion is about behaving differently. Instead of deciding whether or not you believe in God, first you do something. You behave in a committed way, and then you begin to understand the truths of religion. And religious doctrines are meant to be summons to action; you only understand them when you put them into practice.
Dakle, ako se religija ne odnosi na vjerovanje u stvari, na što se odnosi? Ono što sam otkrila, kad se sve uzme u obzir, jest da se religija odnosi na ponašanje na drugačiji način. Umjesto odlučivanja o tome hoćete li vjerovati ili ne u Boga, prvo učinite nešto. Ponašajte se na predan način. I zatim počnete razumijevati istine religije. Religijske doktrine se trebaju shvatiti kao pozivi na djelovanje; možete ih razumjeti samo kad ih provedete u praksi.
Now, pride of place in this practice is given to compassion. And it is an arresting fact that right across the board, in every single one of the major world faiths, compassion -- the ability to feel with the other in the way we've been thinking about this evening -- is not only the test of any true religiosity, it is also what will bring us into the presence of what Jews, Christians and Muslims call "God" or the "Divine." It is compassion, says the Buddha, which brings you to Nirvana. Why? Because in compassion, when we feel with the other, we dethrone ourselves from the center of our world and we put another person there. And once we get rid of ego, then we're ready to see the Divine.
I sad, počasno mjesto u toj praksi dano je suosjećanju. A činjenica koja privlači pozornost jest da kad se sve uzme u obzir, u svakoj pojedinoj od najvećih svjetskih vjera, suosjećanje – sposobnost suosjećanja s drugima na način na koji smo večeras o tome razmišljali -- nije samo test bilo koje istinske religioznosti, nego je također ono što će nas dovesti do prisutnosti onoga što Židovi, kršćani i muslimani zovu „Bogom“ ili „ Božanskim“. Suosjećanje je ono, kaže Buda, što te dovodi do Nirvane. Zašto? Zato, jer u suosjećanju, kad suosjećamo s drugima, detroniziramo sebe iz središta našeg svijeta i postavljamo tamo drugu osobu. I kad se jednom otarasimo ega, tada smo spremni vidjeti Božansko.
And in particular, every single one of the major world traditions has highlighted -- has said -- and put at the core of their tradition what's become known as the Golden Rule. First propounded by Confucius five centuries before Christ: "Do not do to others what you would not like them to do to you." That, he said, was the central thread which ran through all his teaching and that his disciples should put into practice all day and every day. And it was -- the Golden Rule would bring them to the transcendent value that he called "ren," human-heartedness, which was a transcendent experience in itself.
I posebice, svaka pojedina od velikih svjetskih tradicija je najviše istakla – rekla -- i postavila u srž svoje tradicije ono što je postalo poznato kao Zlatno pravilo. Prvi put izneseno od strane Konfucija pet stoljeća prije Krista: „Ne čini drugima ono što ne bi želio da drugi čine tebi.“ To je, rekao je on, središnja nit koja se provlačila kroz cijelo njegovo učenje i koju će njegovi sljedbenici morati provoditi u praksi tijekom cijeloga dana i svakog dana. I Zlatno pravilo je ono koje će ih dovesti do transcedentne vrijednosti koju je on nazivao renom, ljudskom srčanošću, koja je bila transcedentno iskustvo u samoj sebi.
And this is absolutely crucial to the monotheisms, too. There's a famous story about the great rabbi, Hillel, the older contemporary of Jesus. A pagan came to him and offered to convert to Judaism if the rabbi could recite the whole of Jewish teaching while he stood on one leg. Hillel stood on one leg and said, "That which is hateful to you, do not do to your neighbor. That is the Torah. The rest is commentary. Go and study it." (Laughter)
A to je, također, apsolutno presudno i za monoteizme. Postoji čuvena priča o velikom rabinu Hillelu, starijem suvremeniku Isusa. Jedan poganin mu je prišao i ponudio se da će preći na judaizam ukoliko rabin bude mogao izrecitirati cijelo židovsko učenje stojeći na jednoj nozi. Hillel je stajao na jednoj nozi i rekao: „Ono što ti mrziš nemoj raditi svojem susjedu. To je Tora. Ostalo su komentari. Idi i proučavaj to.“ (Smijeh)
And "go and study it" was what he meant. He said, "In your exegesis, you must make it clear that every single verse of the Torah is a commentary, a gloss upon the Golden Rule." The great Rabbi Meir said that any interpretation of Scripture which led to hatred and disdain, or contempt of other people -- any people whatsoever -- was illegitimate.
I „Idi i proučavaj to“ je bilo ono što je i mislio. Rekao je: „U svojem tumačenju, mora ti biti jasno da je svaki pojedini stih Tore komentar, bilješka uz „Zlatno pravilo.“ Veliki rabin Meir je rekao da je bilo koja interpretacija svetog spisa koja vodi prema mržnji i prijeziru ili omalovažavanju drugih ljudi -- bilo kojih ljudi -- bila nelegitimna.
Saint Augustine made exactly the same point. Scripture, he says, "teaches nothing but charity, and we must not leave an interpretation of Scripture until we have found a compassionate interpretation of it." And this struggle to find compassion in some of these rather rebarbative texts is a good dress rehearsal for doing the same in ordinary life. (Applause)
Sveti Agustin je istakao potpuno istu stvar. Sveti spis, rekao je, „podučava ništa doli dobrohotnost, i ne smijemo napustiti interpretaciju svetog spisa sve dok ne nađemo njegovu suosjećajnu interpretaciju.“ I ova borba za pronalaženjem suosjećanja u nekim od ovih prilično odbojnih tekstova je dobar trening za rad na istome u svakodnevnom životu. (Pljesak)
But now look at our world. And we are living in a world that is -- where religion has been hijacked. Where terrorists cite Quranic verses to justify their atrocities. Where instead of taking Jesus' words, "Love your enemies. Don't judge others," we have the spectacle of Christians endlessly judging other people, endlessly using Scripture as a way of arguing with other people, putting other people down. Throughout the ages, religion has been used to oppress others, and this is because of human ego, human greed. We have a talent as a species for messing up wonderful things.
Ali, pogledajmo sad naš svijet. Živimo u svijetu kojem je -- u kojem je religija oteta. Gdje teroristi recitiraju stihove iz Kurana kako bi opravdali svoja zvjerstva. Gdje, umjesto uzimanja Isusovih riječi, „Volite svoje neprijatelje. Nemojte suditi drugima“, mi imamo sliku kršćana koji beskonačno prosuđuju druge ljude, unedogled koristeći svete spise kao način svađanja s drugim ljudima, omalovažavanja drugih ljudi. Vjekovima, religije su se koristile za ugnjetavanje drugih, i to je zbog ljudskog ega, ljudske pohlepe. Kao vrsta talentirani smo za upropaštavanje predivnih stvari.
So the traditions also insisted -- and this is an important point, I think -- that you could not and must not confine your compassion to your own group: your own nation, your own co-religionists, your own fellow countrymen. You must have what one of the Chinese sages called "jian ai": concern for everybody. Love your enemies. Honor the stranger. We formed you, says the Quran, into tribes and nations so that you may know one another.
Tako su tradicije, također, zahtijevale -- i ovo je važno istaknuti, mislim -- da niste mogli niti smjeli ograničiti svoje suosjećanje na samo svoju skupinu: svoju zemlju, pripadnike svoje religije, svoje zemljake. Morate imati ono što su kineski mudraci zvaji "jian ai": brigu za svakoga. Volite svoje neprijatelje. Poštujte stranca. Organizirali smo vas, kaže Kuran, u plemena i nacije, tako da možete poznavati jedan drugog.
And this, again -- this universal outreach -- is getting subdued in the strident use of religion -- abuse of religion -- for nefarious gains. Now, I've lost count of the number of taxi drivers who, when I say to them what I do for a living, inform me that religion has been the cause of all the major world wars in history. Wrong. The causes of our present woes are political.
I ovo, opet -- ovaj univerzalni doseg -- pokoravan je u okviru prodornog korištenja religije, zlouporabi religije -- za sramotne dobiti. I sad, više ne mogu ni nabrojiti sve one vozače taksija koji mi, kad im kažem čime se bavim, govore kako je religija bila uzrokom svih velikih ratova u povijesti. Pogrešno. Uzroci naši sadašnjih zala su politički.
But, make no mistake about it, religion is a kind of fault line, and when a conflict gets ingrained in a region, religion can get sucked in and become part of the problem. Our modernity has been exceedingly violent. Between 1914 and 1945, 70 million people died in Europe alone as a result of armed conflict. And so many of our institutions, even football, which used to be a pleasant pastime, now causes riots where people even die. And it's not surprising that religion, too, has been affected by this violent ethos.
Ali, možete biti sigurni, religija nosi dio krivnje, i kad se sukob uvuče u regiju, povuče sa sobom i religiju, koja tada postaje dijelom problema. Naša suvremena povijest je bila neizmjerno nasilna. Između 1914. i 1945. sedamdeset milijuna ljudi umrlo je u Europi, samo kao rezultat oružanog sukoba. I tako mnogo naših instituicija, čak i nogomet koji je nekad bio ugodan za provod vremena sada prouzročava nemire u kojima ima čak i mrtvih. I nije iznenađenje da je i na religiju, također, utjecao ovaj nasilni etos.
There's also a great deal, I think, of religious illiteracy around. People seem to think, now equate religious faith with believing things. As though that -- we call religious people often believers, as though that were the main thing that they do. And very often, secondary goals get pushed into the first place, in place of compassion and the Golden Rule. Because the Golden Rule is difficult. I sometimes -- when I'm speaking to congregations about compassion, I sometimes see a mutinous expression crossing some of their faces because a lot of religious people prefer to be right, rather than compassionate. (Laughter)
Mislim da postoji, također, i vrlo mnogo nepismenosti oko nas. Izgleda da ljudi danas smatraju religioznu vjeru i vjerovanje u stvari istovjetnim. I mada -- mi često nazivamo religiozne ljude vjernicima, kao da je to glavna stvar koju oni rade. I vrlo često, sekundarni ciljevi bivaju gurnuti na prvo mjesto, umjesto suosjećanja i Zlatnog pravila. Zbog toga što je Zlatno pravilo teško. Ponekad, kad se obraćam kongregacijama na temu suosjećanja, ponekad vidim sumnjičave izraze na nekim od njihovih lica, jer religija, mnogo religioznih ljudi radije žele biti u pravu, nego suosjećajni. (Smijeh)
Now -- but that's not the whole story. Since September the 11th, when my work on Islam suddenly propelled me into public life, in a way that I'd never imagined, I've been able to sort of go all over the world, and finding, everywhere I go, a yearning for change. I've just come back from Pakistan, where literally thousands of people came to my lectures, because they were yearning, first of all, to hear a friendly Western voice. And especially the young people were coming. And were asking me -- the young people were saying, "What can we do? What can we do to change things?" And my hosts in Pakistan said, "Look, don't be too polite to us. Tell us where we're going wrong. Let's talk together about where religion is failing."
I sad -- to nije cijela priča. Od 11. rujna, kad me je moj rad o islamu katapultirao u javnost na način na koji nisam mogla ni zamisliti, bila sam, na neki način, u mogućnosti putovati svijetom i nalaziti, gdjegod sam išla, žudnju za promjenom. Upravo sam se vratila iz Pakistana, gdje je doslovno tisuće ljudi nazočilo mojim predavanjima, zbog toga jer su žudili, prije svega, čuti prijateljski glas sa Zapada. A posebno su dolazili mladi ljudi. I pitali su me -- mladi ljudi su pitali, "Što mi možemo napraviti? Što možemo napraviti kako bi promijenili stvari?" A moji domaćini u Pakistanu su rekli, "Vidite, ne morate biti preobzirni prema nama. Recite nam gdje griješimo. Idemo zajedno razgovarati o tome u čemu je religija neuspješna."
Because it seems to me that with -- our current situation is so serious at the moment that any ideology that doesn't promote a sense of global understanding and global appreciation of each other is failing the test of the time. And religion, with its wide following ... Here in the United States, people may be being religious in a different way, as a report has just shown -- but they still want to be religious. It's only Western Europe that has retained its secularism, which is now beginning to look rather endearingly old-fashioned.
Jer, meni se čini -- naša je sadašnja situacija tako ozbiljna u ovom trenutku da bilo koja ideologija koja ne promiče osjećaj globalnog razumijevanja i međusobnog globalnog uvažavanja neće preživjeti test vremena. A religija, s tako brojnim sljedbenicima ... Ovdje u Sjedinjenim Državama ljudi su vjerojatno religiozni na različite načine, kao što je izvješće upravo pokazalo -- ali oni još uvijek žele biti religiozni. Samo je Zapadna Europa zadržala svoj sekularizam, koji sad počinje izgledati prilično šarmantno staromodno.
But people want to be religious, and religion should be made to be a force for harmony in the world, which it can and should be -- because of the Golden Rule. "Do not do to others what you would not have them do to you": an ethos that should now be applied globally. We should not treat other nations as we would not wish to be treated ourselves.
Ali, ljudi žele biti religiozni, a religiju bi trebalo izgraditi kao snagu za postizanje sklada u svijetu, što ona može biti i treba biti -- zbog Zlatnog pravila. "Nemojte činiti drugima ono što ne biste željeli da oni čine vama": etos kojeg bi sada trebalo globalno primijeniti. Ne smijemo se ophoditi prema drugim državama onako kako ne bismo željeli da se one ophode prema nama.
And these -- whatever our wretched beliefs -- is a religious matter, it's a spiritual matter. It's a profound moral matter that engages and should engage us all. And as I say, there is a hunger for change out there. Here in the United States, I think you see it in this election campaign: a longing for change. And people in churches all over and mosques all over this continent after September the 11th, coming together locally to create networks of understanding. With the mosque, with the synagogue, saying, "We must start to speak to one another." I think it's time that we moved beyond the idea of toleration and move toward appreciation of the other.
A ovo -- bez obzira na naša žalosna vjerovanja -- je stvar religije, to je duhovno pitanje. To je duboko moralno pitanje koje uključuje i treba uključivati sve nas. I kao što sam rekla, postoji glad za promjenom tamo vani. Ovdje u Sjedinjenim Državama, mislim da se to vidi u ovoj predizbornoj kampanji: čežnja za promjenom. I ljudi u brojnim crkvama i džamijama diljem ovog kontinenta, poslije 11. rujna, okupljaju se zajedno kako bi stvorili mrežu razumijevanja. S džamijama, sa sinagogama, govoreći, "Moramo početi razgovarati jedni s drugima." Mislim da je došlo vrijeme kad s ideje tolerancije moramo prijeći na uvažavanje jedni drugih.
I'd -- there's one story I'd just like to mention. This comes from "The Iliad." But it tells you what this spirituality should be. You know the story of "The Iliad," the 10-year war between Greece and Troy. In one incident, Achilles, the famous warrior of Greece, takes his troops out of the war, and the whole war effort suffers. And in the course of the ensuing muddle, his beloved friend, Patroclus, is killed -- and killed in single combat by one of the Trojan princes, Hector. And Achilles goes mad with grief and rage and revenge, and he mutilates the body. He kills Hector, he mutilates his body and then he refuses to give the body back for burial to the family, which means that, in Greek ethos, Hector's soul will wander eternally, lost. And then one night, Priam, king of Troy, an old man, comes into the Greek camp incognito, makes his way to Achilles' tent to ask for the body of his son. And everybody is shocked when the old man takes off his head covering and shows himself. And Achilles looks at him and thinks of his father. And he starts to weep. And Priam looks at the man who has murdered so many of his sons, and he, too, starts to weep. And the sound of their weeping filled the house. The Greeks believed that weeping together created a bond between people. And then Achilles takes the body of Hector, he hands it very tenderly to the father, and the two men look at each other, and see each other as divine.
Željela bih -- ima jedna priča koju bih samo željela spomenuti. Ona potječe iz "Ilijade". A govori o tome kakva bi ova duhovnost trebala biti. Poznata Vam je priča "Ilijade": desetogodišnji rat između Grčke i Troje. U jednom trenutku, Ahil, čuveni grčki ratnik, povlači svoje postrojbe iz rata, i sav ratni napor zbog toga pati. I tijekom zbrke koja je nastala, njegov voljeni prijatelj Patroclus je ubijen -- ubijen u pojedinačnoj borbi od strane trojanskog princa Hektora. A Ahil, poludi od tuge i bijesa i osvete, i unakazi tijelo -- ubije Hektora, unakazi njegovo tijelo i potom odbije vratiti tijelo obitelji za pokop, što znači, prema grčkom etosu, da će Hektorova duša vječno lutati, izgubljena. I potom, jedne noći, Priam, kralj Troje, starac, dolazi inkognito u grčki logor, te nađe put do Ahilovog šatora kako bi zatražio tijelo svoga sina. I svi su zaprepašteni kad starac skine kapuljaču, otkrije svoje lice i pokaže im se. A Ahil ga pogleda i sjeti se svojega oca. I počne plakati. A Priam pogleda u čovjeka koji je ubio toliko mnogo njegovih sinova, i on, također, počne plakati. A zvuk njihovog plača ispuni prostoriju. Grci su vjerovali da zajedničko plakanje stvara sponu između ljudi. A zatim, Ahil podigne tijelo Hektora i preda ga vrlo pažljivo ocu, i dva muškarca pogledaju jedan drugoga, i vide jedan drugoga božanskim.
That is the ethos found, too, in all the religions. It's what is meant by overcoming the horror that we feel when we are under threat of our enemies, and beginning to appreciate the other. It's of great importance that the word for "holy" in Hebrew, applied to God, is "Kadosh": separate, other. And it is often, perhaps, the very otherness of our enemies which can give us intimations of that utterly mysterious transcendence which is God.
To je etos kojeg nalazimo, također, i u svim religijama. To je ono značenje prebrođivanja užasa kojeg osjećamo kad smo pod prijetnjom naših neprijatelja i početka uvažavanja jednan drugog. Od iznimne je važnosti da je riječ za "sveto" na hebrejskom, koja se odnosi na Boga, "Kadosh": odvojiti, drugi. I često je, možda, da je upravo drugost naših neprijatelja ona koja nam može dati nagovještaj one krajnje misteriozne transcedencije koja je Bog.
And now, here's my wish: I wish that you would help with the creation, launch and propagation of a Charter for Compassion, crafted by a group of inspirational thinkers from the three Abrahamic traditions of Judaism, Christianity and Islam, and based on the fundamental principle of the Golden Rule. We need to create a movement among all these people that I meet in my travels -- you probably meet, too -- who want to join up, in some way, and reclaim their faith, which they feel, as I say, has been hijacked. We need to empower people to remember the compassionate ethos, and to give guidelines. This Charter would not be a massive document. I'd like to see it -- to give guidelines as to how to interpret the Scriptures, these texts that are being abused. Remember what the rabbis and what Augustine said about how Scripture should be governed by the principle of charity. Let's get back to that. And the idea, too, of Jews, Christians and Muslims -- these traditions now so often at loggerheads -- working together to create a document which we hope will be signed by a thousand, at least, of major religious leaders from all the traditions of the world.
I sad, evo moje želje: želim da Vi pomognete stvaranju, pokretanju i promicanju Povelje za suosjećanje -- vješto sastavljene od strane nadahnutih mislilaca iz -- triju Abrahamskih tradicija, judaizma, kršćanstva i islama, te zasnovane na temeljnom počelu Zlatnog pravila. Trebamo stvoriti pokret među svim ovim ljudima koje susrećem tijekom svojih putovanja -- i Vi ih vjerojatno, također, susrećete -- koji se žele priključiti, na neki način, i zatražiti natrag svoju vjeru, za koju osjećaju -- kao što sam rekla -- da im je oteta. Moramo osnažiti ljude da se prisjete etosa suosjećanja, te da daju smjernice. Ova Povelja ne bi trebala biti glomazan dokument. Željela bih to vidjeti -- davanje smjernica o tome kako interpretirati svete spise, ove tekstove koji su zlouporabljani. Prisjetite se što su rabini i Augustin rekli, kako bi se sveti spisi trebali voditi principom dobrohotnosti. Vratimo se tome. Kao, također, i ideji, prema kojoj bi Židovi, kršćani i muslimani, te tradicije danas tako često neprijateljske -- radili zajedno, kako bi sastavili dokument za kojeg se nadamo da će ga potpisati tisuće, najmanje toliko, vodećih religijskih vođa iz svih svjetskih tradicija.
And you are the people. I'm just a solitary scholar. Despite the idea that I love a good time, which I was rather amazed to see coming up on me -- I actually spend a great deal of time alone, studying, and I'm not very -- you're the people with media knowledge to explain to me how we can get this to everybody, everybody on the planet. I've had some preliminary talks, and Archbishop Desmond Tutu, for example, is very happy to give his name to this, as is Imam Feisal Rauf, the Imam in New York City. Also, I would be working with the Alliance of Civilizations at the United Nations. I was part of that United Nations initiative called the Alliance of Civilizations, which was asked by Kofi Annan to diagnose the causes of extremism, and to give practical guidelines to member states about how to avoid the escalation of further extremism.
A Vi ste narod. Ja sam samo usamljena učenjakinja. Unatoč tome da se volim ugodno provoditi, a bila sam i prilično zadivljena što mi se to i događa, -- zapravo provodim veći dio vremena proučavajući i nisam baš -- Vi ste ljudi sa znanjima o medijima koji mi možete objasniti kako s ovim doprijeti do svakoga, svakoga na planeti. Imala sam neke preliminarle razgovore, a i nadbiskup Desmond Tutu, primjerice, sa zadovoljstvom se svojim imenom priklonio ovome, kao i imam Faisal Rauf, imam u gradu New Yorku. Također, radit ću sa Zajednicom civilizacija pri Ujedinjenim Narodima. Bila sam dijelom inicijative Ujedinjenih Naroda koja se zove Zajednica civilizacija, zamoljena od strane Kofia Annana da dijagnosticiram uzroke ekstremizma, te dam praktične smjernice zemljama članicama o tome kako izbjeći eskalacije daljnjih ekstremizama.
And the Alliance has told me that they are very happy to work with it. The importance of this is that this is -- I can see some of you starting to look worried, because you think it's a slow and cumbersome body -- but what the United Nations can do is give us some neutrality, so that this isn't seen as a Western or a Christian initiative, but that it's coming, as it were, from the United Nations, from the world -- who would help with the sort of bureaucracy of this.
A Zajednica mi je rekla da su vrlo sretni što mogu doprinijeti. Značaj ovoga jest u tome da je ovo -- vidim da neki od Vas počinju izgledati zabrinuto, jer mislite da je ovo sporo i tromo tijelo, ali ono što Ujedinjeni Narodi mogu učiniti jest da nam daju određenu neutralnost, tako da se na ovo ne gleda kao na zapadnjačku ili kršćansku inicijativu, već da ona dolazi, kao što i dolazi, od strane Ujedinjenih Naroda, od strane svijeta -- koji bi mogli pomoći s nekom vrstom birokracije ovoga.
And so I do urge you to join me in making -- in this charter -- to building this charter, launching it and propagating it so that it becomes -- I'd like to see it in every college, every church, every mosque, every synagogue in the world, so that people can look at their tradition, reclaim it, and make religion a source of peace in the world, which it can and should be. Thank you very much. (Applause)
I tako, pozivam Vas da mi se pridružite -- u ovoj povelji -- u izgrađivanju ove povelje, njenim pokretanjem i promicanjem, tako da postane, željela bih je vidjeti u svakom učilištu, u svakoj crkvi, svakoj džamiji, svakoj sinagogi u svijetu, tako da ljudi mogu promotriti svoju tradiciju, zatražiti je natrag, te izgraditi religiju kao izvor mira u svijetu, što ona može i treba biti. Hvala Vam na pozornosti. (Pljesak)