Amongst all the troubling deficits we struggle with today -- we think of financial and economic primarily -- the ones that concern me most is the deficit of political dialogue -- our ability to address modern conflicts as they are, to go to the source of what they're all about and to understand the key players and to deal with them. We who are diplomats, we are trained to deal with conflicts between states and issues between states. And I can tell you, our agenda is full. There is trade, there is disarmament, there is cross-border relations.
Među svim zabrinjavajućim problemima s kojima se danas susrećemo, tu prvenstveno mislimo na ekonomske i financijske, ali oni koji me najviše zabrinjavaju nedostatci su političkog dijaloga, naše sposobnosti da se nosimo s modernim sukobima kao takvima, da doprijemo do njihove biti i da shvatimo ključne igrače te da se s njima obračunamo. Mi, diplomati, obučeni smo nositi se s problemima i sukobima između država. I moram vam reći, naš raspored je pun. Tu su trgovina, razoružanje, prekogranični odnosi.
But the picture is changing, and we are seeing that there are new key players coming onto the scene. We loosely call them "groups." They may represent social, religious, political, economic, military realities. And we struggle with how to deal with them. The rules of engagement: how to talk, when to talk, and how to deal with them.
Ali slika se mijenja, i sada primjećujemo da novi ključni igrači dolaze na pozornicu. Kolokvijalno ih zovemo "skupine". One mogu predstavljati društvene, religiozne, političke, gospodarske, vojne entitete. I mučimo se s načinom kako postupati s njima. Pravila angažmana su: kako pregovarati, kada pregovarati, i kako se suočiti s njima.
Let me show you a slide here which illustrates the character of conflicts since 1946 until today. You see the green is a traditional interstate conflict, the ones we used to read about. The red is modern conflict, conflicts within states. These are quite different, and they are outside the grasp of modern diplomacy. And the core of these key actors are groups who represent different interests inside countries. And the way they deal with their conflicts rapidly spreads to other countries. So in a way, it is everybody's business.
Dopustite da vam pokažam slajd koji prikazuje narav sukoba od 1946. do danas. Uočite da su zeleno tradicionalni međudržavni sukobi, oni o kojima smo obično čitali. Crveno je moderan sukob, sukob unutar države. Oni su dosta različiti, i izvan su dosega moderne diplomacije. A srž ovih glavnih igrača čine skupine koje predstavljuju različite interese unutar država. A način na koji se oni nose sa svojim sukobima vrlo se brzo širi u druge države. Zbog toga se oni, na neki način, tiču svih nas.
Another acknowledgment we've seen during these years, recent years, is that very few of these domestic interstate, intrastate conflicts can be solved militarily. They may have to be dealt with with military means, but they cannot be solved by military means. They need political solutions. And we, therefore, have a problem, because they escape traditional diplomacy. And we have among states a reluctance in dealing with them. Plus, during the last decade, we've been in the mode where dealing with groups was conceptually and politically dangerous. After 9/11, either you were with us or against us. It was black or white. And groups are very often immediately label terrorists. And who would talk to terrorists? The West, as I would see it, comes out of that decade weakened, because we didn't understand the group. So we've spent more time on focusing on why we should not talk to others than finding out how we talk to others.
Druga spoznaja koju smo uvidjeli tijekom ovih godina, posljednjih godina, je ta da se vrlo malo ovih regionalnih i unutardržavnih sukoba može riješiti vojnim putem. Njima se možda može pristupiti vojno, ali ih se ne može riješiti vojnim putem. Oni trebaju politička rješenja. I mi, dakle, imamo problem, budući da oni izmiču tradicionalnoj diplomaciji. A između država postoji nevoljkost u njihovu rješavanju. Također, tijekom proteklog desetljeća bili smo u načinu rada gdje je obračunavanje sa skupinama bilo pojmovno i politički opasno. Nakon 11. rujna, ili ste bili za nama, ili protiv nas. Bilo je crno ili bijelo. A skupine su vrlo često odmah etiketirane kao terorističke. A tko bi pregovarao s teroristima? Zapad, kako ga ja vidim, iz tog desetljeća izlazi oslabljen zato što nismo razumijeli skupinu. I tako smo potrošili više vremena fokusirajući se na to zašto ne bismo trebali razgovarati s drugima, umjesto pronalaženja načina kako razgovarati s njima.
Now I'm not naive. You cannot talk to everybody all the time. And there are times you should walk. And sometimes military intervention is necessary. I happen to believe that Libya was necessary and that military intervention in Afghanistan was also necessary. And my country relies on its security through military alliance, that's clear. But still we have a large deficit in dealing with and understanding modern conflict.
Ovako, ja nisam naivan. Ne možete razgovarati sa svima cijelo vrijeme. A postoje i situacije kada trebate odšetati. A katkada je potrebna i vojna intervencija. Ja vjerujem da je intervencija u Libiji bila potrebna kao i vojna intervencija u Afganistanu. I moja država se oslanja na svoju sigurnost preko vojnog saveza, to je jasno. Ali mi još uvijek imamo velik nedostatak u razumijevanju i suočavanju s modernim sukobom.
Let us turn to Afghanistan. 10 years after that military intervention, that country is far from secure. The situation, to be honest, is very serious. Now again, the military is necessary, but the military is no problem-solver. When I first came to Afghanistan in 2005 as a foreign minister, I met the commander of ISAF, the international troops. And he told me that, "This can be won militarily, minister. We just have to persevere." Now four COM ISAF's later, we hear a different message: "This cannot be won militarily. We need military presence, but we need to move to politics. We can only solve this through a political solution. And it is not us who will solve it; Afghans have to solve it." But then they need a different political process than the one they were given in 2001, 2002. They need an inclusive process where the real fabric of this very complicated society can deal with their issues.
Razmotrimo Afganistan. 10 godina nakon vojne intervencije ta je država daleko od sigurne. Situacija je, iskreno, vrlo ozbiljna. Ponavljam, vojska je potrebna, ali vojska ne rješava probleme. Kada sam prvi put došao u Afganistan 2005. kao ministar vanjskih poslova, upoznao sam zapovjednika ISAF-a - međunarodnih snaga. I on mi je rekao: "Ministre, moguća je vojna pobjeda. Samo moramo biti uporni." I sada, nakon četiri nova zapovjednika, čujemo drukčiju poruku: "Ovaj sukob ne može riješiti vojska." Potrebna nam je prisutnost vojske, ali moramo se okrenuti politici. Ovo možemo riješiti samo kroz politčko rješenje. I nismo mi ti koji će to riješiti, već Afganistanci. Ali oni trebaju drukčiji politički pristup od onoga koji im je dan 2001., 2002. Oni trebaju biti uključeni u taj proces tamo gdje se vođe ovoga komplicranog društva mogu suočiti sa svojim problemima.
Everybody seems to agree with that. It was very controversial to say three, four, five years ago. Now everybody agrees. But now, as we prepare to talk, we understand how little we know. Because we didn't talk. We didn't grasp what was going on. The International Committee of the Red Cross, the ICRC, is talking to everyone, and it is doing so because it is neutral. And that's one reason why that organization probably is the best informed key player to understand modern conflict -- because they talk.
Izgleda da se svi slažu s tim. No, to je bilo vrlo kontroverzno govoriti prije tri, četiri ili pet godina. Sada se svi slažu oko toga. Ali sada, dok se pripremamo za pregovore, shvaćamo koliko malo znamo. I to zato što nismo razgovarali. NIsmo spoznali ono što se događalo. Međunarodni odbor Crvenoga križa (ICRC), razgovara sa svima, i čini to jer je neutralan. I to je jedan razlog zašto je ta organizacija vjerojatno najinformiraniji ključni igrač u razumijevanju modernog sukoba - zato što razgovaraju.
My point is that you don't have to be neutral to talk. And you don't have to agree when you sit down with the other side. And you can always walk. But if you don't talk, you can't engage the other side. And the other side which you're going to engage is the one with whom you profoundly disagree. Prime Minister Rabin said when he engaged the Oslo process, "You don't make peace with your friends, you make peace with your enemies." It's hard, but it is necessary.
Moj zaključak je da ne trebate biti neutralni kako biste razgovarali. I ne trebate se složiti kada sjednete za stol s drugom stranom. I uvijek možete odšetati. Ali ako ne razgovarate, ne možete napasti drugu stranu. A ta druga strana koju ćete napasti je ona s kojom se apsolutno ne slažete. Premijer Rabin je u vrijeme pokretanja Sporazuma u Oslu rekao: "Ne sklapate mir sa svojim prijateljima, već sa svojim neprijateljima." To je teško, ali je potrebno.
Let me go one step further. This is Tahrir Square. There's a revolution going on. The Arab Spring is heading into fall and is moving into winter. It will last for a long, long time. And who knows what it will be called in the end. That's not the point. The point is that we are probably seeing, for the first time in the history of the Arab world, a revolution bottom-up -- people's revolution. Social groups are taking to the streets. And we find out in the West that we know very little about what's happening. Because we never talk to the people in these countries. Most governments followed the dictate of the authoritarian leaders to stay away from these different groups, because they were terrorists. So now that they are emerging in the street and we salute the democratic revolution, we find out how little we know.
Dopustite da odem jedan korak dalje. Ovo je Trg Tahrir u Kairu. Tamo se odvija revolucija. Arapsko proljeće zalazi u jesen i kreće se prema zimi. Trajat će dugo, dugo vremena. I tko zna kako će se zvati kada završi. No, to nije poanta. Poanta je da vjerojatno svjedočimo, po prvi put u povijesti arapskog svijeta, revoluciju odozdo prema gore - revoluciju naroda. Društvene skupine izlaze na ulice. A mi na Zapadu shvaćamo da vrlo malo znamo o tome što se događa. Zato što nikada ne vodimo razgovore s ljudima tih država. Većina vlada je slijedila diktaturu autoritativnih vođa kako bi ostali podalje od različitih skupina, zato što su ih smatrali teroristima. I sada kada oni izlaze na ulice, mi, pozdravljajući demokratsku revoluciju, shvaćamo koliko malo znamo.
Right now, the discussion goes, "Should we talk to the Muslim Brotherhood? Should we talk to Hamas? If we talk to them, we may legitimize them." I think that is wrong. If you talk in the right way, you make it very clear that talking is not agreeing. And how can we tell the Muslim Brotherhood, as we should, that they must respect minority rights, if we don't accept majority rights? Because they may turn out to be a majority. How can we escape [having] a double-standard, if we at the same time preach democracy and at the same time don't want to deal with the groups that are representative? How will we ever be interlocutors? Now my diplomats are instructed to talk to all these groups. But talking can be done in different ways. We make a distinction between talking from a diplomatic level and talking at the political level. Now talking can be accompanied with aid or not with aid. Talking can be accompanied with inclusion or not inclusion.
Upravo sada, održava se rasprava, "Trebamo li razgovarati s Muslimanskim bratstvom? Trebamo li razgovarati s Hamasom? Ako budemo razgovarali s njima, možda ćemo ih učiniti zakonitima." Mislim da je to pogrešno. Ako razgovarate na pravi način, dajete do znanja da razgovaranje nije i slaganje. A kako mi možemo reći Muslimanskom bratstvu, a trebali bismo, da moraju poštovati prava manjina ako mi ne prihvaćamo prava većine. Zato što baš oni mogu postati većina. Kako možemo izbjeći korištenje dvostrukog standarda ako u isto vrijeme propovijedamo demokraciju i u isto vrijeme ne želimo imati ikakve veze sa značajnim skupinama? Kako ćemo ikada postati sugovornicima? Mojim diplomatima je naloženo da razgovaraju sa svim ovim skupinama. Ali razgovarati se može na različite načine. Mi razlikujemo razgovore na diplomatskoj razini od onih na političkoj. Pomoć može, a i ne mora pratiti razgovore. Razgovori mogu biti popraćeni s uključivanjem ostalih ili ne.
There's a big array of the ways of dealing with this. So if we refuse to talk to these new groups that are going to be dominating the news in years to come, we will further radicalization, I believe. We will make the road from violent activities into politics harder to travel. And if we cannot demonstrate to these groups that if you move towards democracy, if you move towards taking part in civilized and normal standards among states, there are some rewards on the other side. The paradox here is that the last decade probably was a lost decade for making progress on this.
Veliko je mnoštvo načina kako pristupiti ovome. Pa tako ako odbijemo razgovarati s tim novim skupinama koje će dominirati vijestima u narednim godinama, zapravo ćemo promicati radikalizaciju, tako ja mislim. Prijelaz iz nasilnih aktivnosti u politiku ćemo učinit težim. A ako ne možemo prezentirati ovim grupama da ako odluče krenuti prema demokraciji, ako se usmjere prema sudjelovanju u civiliziranim i normalnim standardima između država, da ipak postoje neke nagrade na drugoj strani. Paradoks je taj da je prošlo desetljeće bilo izgubljeno desetljeće u nastojanju da to uspije.
And the paradox is that the decade before the last decade was so promising -- and for one reason primarily. And the reason is what happened in South Africa: Nelson Mandela. When Mandela came out of prison after 27 years of captivity, if he had told his people, "It's time to take up the arms, it's time to fight," he would have been followed. And I think the international community would have said, "Fair enough. It's their right to fight." Now as you know, Mandela didn't do that. In his memoirs, "Long Road to Freedom," he wrote that he survived during those years of captivity because he always decided to look upon his oppressor as also being a human being, also being a human being. So he engaged a political process of dialogue, not as a strategy of the weak, but as a strategy of the strong. And he engaged talking profoundly by settling some of the most tricky issues through a truth and reconciliation process where people came and talked. Now South African friends will know that was very painful.
A paradoks je taj da je desetljeće prije prošloga bilo jako obećavajuće i to primarno zbog jednog razloga. A razlog je ono što se dogodilo u Južnoafričkoj Republici - Nelson Mandela. Kada je Mandela izašao iz zatvora nakon 27 godina zatočeništva, da je bio rekao svojim ljudima: "Vrijeme je da uzmemo oružje u ruke, vrijeme je za borbu", oni bi ga poslušali. A mislim da bi međunarodna zajednica na to odgovorila: "Dobro. Njihovo je pravo da se bore." No, kao što znate, Mandela to nije učinio. U njegovim memoarima, "Dugi put do slobode", napisao je da je preživio te godine zatočeništva zato što je na svoga ugnjetača gledao kao na ljudsko biće, još jedno ljudsko biće. Pa je tako on započeo politički proces dijaloga, ne kao strategiju slabih, nego kao strategiju koju koriste snažni. I započeo je smišljene pregovore tako što je izgladio neke od najkompliciranijih problema kroz istinu i proces pomirenja tijekom kojeg su se ljudi sastajali i pričali. Sada Južnoafrikanci znaju da je to bilo vrlo bolno.
So what can we learn from all of this? Dialogue is not easy -- not between individuals, not between groups, not between governments -- but it is very necessary. If we're going to deal with political conflict-solving of conflicts, if we're going to understand these new groups which are coming from bottom-up, supported by technology, which is available to all, we diplomats cannot be sitting back in the banquets believing that we are doing interstate relations. We have to connect with these profound changes.
I, što mi sada možemo naučiti iz svega toga? Dijalog nije lagan - ni između pojedinaca, ni između skupina, ni između vlada - ali je jako potreban. Ako se planiramo suočiti s političkim načinom rješavanja sukoba, ako namjeravamo razumijeti te nove skupine koje nastaju u donjim slojevima društva i koje koriste tehnologiju, koja je svima dostupna, mi diplomati ne smijemo uživati na gozbama misleći da tako radimo na međudržavnim odnosima. Moramo se povezati s ovim velikim promjenama.
And what is dialogue really about? When I enter into dialogue, I really hope that the other side would pick up my points of view, that I would impress upon them my opinions and my values. I cannot do that unless I send the signals that I will be open to listen to the other side's signals. We need a lot more training on how to do that and a lot more practice on how that can take problem-solving forward. We know from our personal experiences that it's easy sometimes just to walk, and sometimes you may need to fight. And I wouldn't say that is the wrong thing in all circumstances. Sometimes you have to. But that strategy seldom takes you very far. The alternative is a strategy of engagement and principled dialogue. And I believe we need to strengthen this approach in modern diplomacy, not only between states, but also within states.
I što je uopće definicija dijaloga? Kada započinjem dijalog, nadam se da će druga strana shvatiti moja stajališta i da ću im uvjerljivo prikazati svoja mišljenja i svoje vrijednosti. Ne mogu to učiniti ukoliko ne pošaljem signale da ću otvoreno poslušati signale druge strane. Moramo još više trenirati kako to činiti i često vježbati način na koji to može poboljšati rješavanje problema. Iz svojiih osobnih iskustava znamo da je ponekad lagano samo odšetati, a katkad se možda morate i boriti. Ne mogu reći da je to pogrešno u svim situacijama. Ali ponekad jednostavno morate. Ali ta vas strategija rijetko odvede jako daleko. Alternativa je strategija angažmana i moralnog dijaloga. I vjerujem da moramo osnažiti ovaj pristup u modernoj diplomaciji, i to ne samo između država, već i unutar njih.
We are seeing some new signs. We could never have done the convention against anti-personnel landmines and the convention that is banning cluster munitions unless we had done diplomacy differently, by engaging with civil society. All of a sudden, NGOs were not only standing in the streets, crying their slogans, but they were taking [them] into the negotiations, partly because they represented the victims of these weapons. And they brought their knowledge. And there was an interaction between diplomacy and the power coming bottom-up. This is perhaps a first element of a change. In the future, I believe, we should draw examples from these different illustrations, not to have diplomacy which is disconnected from people and civil society.
Primjećujemo neke nove znakove. Nikada ne bismo donijeli konvenciju protiv pješačkih mina i konvenciju koja zabranjuje kazetno streljivo ukoliko nismo drukčije pristupili diplomaciji, i to uključivši civilno društvo. Odjednom, NVO-e nisu hodale ulicama, uzvikujući svoje slogane, nego su ih koristili u pregovorima, dijelom zato što su predstavljale žrtve ovog oružja. I u pregovore su donijeli svoje znanje. I postojala je interakcija između diplomacije i moći koja dolazi odzodo. To je možda prvi element nekakve promjene. Vjerujem da u budućnosti trebamo učiti iz ovih različitih primjera kako ne bismo imali diplomaciju koja je otuđena od svojih ljudi i civilnog društva.
And we have to go also beyond traditional diplomacy to the survival issue of our times, climate change. How are we going to solve climate change through negotiations, unless we are able to make civil society and people, not part of the problem, but part of the solution? It is going to demand an inclusive process of diplomacy very different from the one we are practicing today as we are heading to new rounds of difficult climate negotiations, but when we move toward something which has to be much more along a broad mobilization. It's crucial to understand, I believe, because of technology and because of globalization, societies from bottom-up.
Također moramo zakoračiti iza tradicionalne diplomacije do pitanja koje danas znači preživljavanje - klimatskih promjena. Kako ćemo pregovorima uspjeti riješiti klimatske promjene ukoliko nismo u mogućnosti učiniti civilno društvo i ljude, ne dijelom problema, nego dijelom rješenja? On će zahtijevati diplomatski proces u kojem su mnogi uključeni, vrlo različit od onoga kojega trenutačno prakticiramo dok se krećemo prema novim rundama teških klimatskih pregovora, ali i prema nečemu što mora biti puno više od puke opće mobilizacije. Vjerujem da je ključno razumjeti, zbog tehnologije i zbog globalizacije, društva od donjih slojeva prema gore.
We as diplomats need to know the social capital of communities. What is it that makes people trust each other, not only between states, but also within states? What is the legitimacy of diplomacy, of the the solution we devise as diplomats if they cannot be reflected and understood by also these broader forces of societies that we now very loosely call groups?
Mi, diplomati, moramo razumijeti društveni kapital kojeg imaju zajednice. Što je to što nam omogućava da si ljudi međusobno vjeruju, ne samo između država, nego i unutar njih? Koji je legimitet diplomacije, rješenje kojeg mi diplomati smišljamo ako o njemu ne mogu razmišljati i njega razumijeti ovi širi i utjecajniji dijelovi društva koje sada vrlo neformalno zovemo grupama?
The good thing is that we are not powerless. We have never had as many means of communication, means of being connected, means of reaching out, means of including. The diplomatic toolbox is actually full of different tools we can use to strengthen our communication. But the problem is that we are coming out of a decade where we had a fear of touching it. Now, I hope, in the coming years, that we are able to demonstrate through some concrete examples that fear is receding and that we can take courage from that alliance with civil society in different countries to support their problem-solving, among the Afghans, inside the Palestinian population, between the peoples of Palestine and Israel.
Dobra stvar je ta što nismo bespomoćni. Nikada do sada nismo imali toliko različitih načina komunikacije, sredstava povezanosti, dosezanja, i uključivanja drugih. Diplomatska kutija za alate je zapravo prepuna različitih alata koje možemo koristiti kako bismo ojačali svoju komunikaciju. Ali problem je taj što izlazimo iz desetljeća u kojem smo imali strah od njezinog korištenja. Sada se nadam da ćemo u nadolazećim godinama moći, kroz neke konkretne poteze, demonstrirati da se taj strah povlači i da se možemo ohrabriti formiranjem tog saveza s civilnim društvom u različitim državama kako bismo podržali njihovo rješavanje problema - i to između Afganistanaca, unutar palestinske populacije, između naroda Palestine i Izraela.
And as we try to understand this broad movement across the Arab world, we are not powerless. We need to improve the necessary skills, and we need the courage to use them. In my country, I have seen how the council of Islamist groups and Christian groups came together, not as a government initiative, but they came together on their own initiative to establish contact and dialogue in times where things were pretty low-key tension. And when tension increased, they already had that dialogue, and that was a strength to deal with different issues.
Dok pokušavamo razumjeti ovaj veliki pokret širom arapskog svijeta, nismo bespomoćni. Moramo poboljšati potrebne vještine, i moramo imati hrabrosti koristiti ih. U mojoj državi, svjedočio sam kako vijeće islamističkih skupina i kršćanske skupine surađuju, ali ne preko vladine inicijative, već preko vlastite i to kako bi uspostavili kontakt i dijalog u vremenima kada odnosi nisu bili zategnuti. A kada se napetost povećala, oni su već imali taj dijalog, i u njemu je bila snaga za rješavanje različitih problema.
Our modern Western societies are more complex than before, in this time of migration. How are we going to settle and build a bigger "We" to deal with our issues if we don't improve our skills of communication? So there are many reasons, and for all of these reasons, this is time and this is why we must talk.
Naša su moderna zapadnjačka društva kompleksnija nego prije, u ovom vremenu migracija. Kako ćemo se dogovoriti i izgraditi veće "Mi" kako bismo se obračunali sa svojim problemima ako ne poboljšamo svoje vještine komunikacije? Dakle, puno je razloga i svog svih tih razloga, ovo je vrijeme i to su razlozi zašto moramo razgovarati.
Thank you for your attention.
Hvala vam na vašoj pažnji.
(Applause)
(Pljesak)