To many, one of the coolest things about "Game of Thrones" is that the inhabitants of the Dothraki Sea have their own real language. And Dothraki came hot on the heels of the real language that the Na'vi speak in "Avatar," which, surely, the Na'vi needed when the Klingons in "Star Trek" have had their own whole language since 1979. And let's not forget the Elvish languages in J.R.R. Tolkien's "Lord of the Rings" trilogy, especially since that was the official grandfather of the fantasy conlangs. "Conlang" is short for "constructed language." They're more than codes like Pig Latin, and they're not just collections of fabricated slang like the Nadsat lingo that the teen hoodlums in "A Clockwork Orange" speak, where "droog" from Russian happens to mean "friend." What makes conlangs real languages isn't the number of words they have. It helps, of course, to have a lot of words. Dothraki has thousands of words. Na'vi started with 1,500 words. Fans on websites have steadily created more. But we can see the difference between vocabulary alone and what makes a real language from a look at how Tolkien put together grand old Elvish, a conlang with several thousands words. After all, you could memorize 5,000 words of Russian and still be barely able to construct a sentence. A four-year-old would talk rings around you. That's because you have to know how to put the words together. That is, a real language has grammar. Elvish does. In English, to make a verb past, you add an "-ed." Wash, washed. In Elvish, "wash" is "allu" and "washed" is "allune." Real languages also change over time. There's no such thing as a language that's the same today as it was a thousand years ago. As people speak, they drift into new habits, shed old ones, make mistakes, and get creative. Today, one says, "Give us today our daily bread." In Old English, they said, "Urne gedaeghwamlican hlaf syle us todaeg." Things change in conlangs, too. Tolkien charted out ancient and newer versions of Elvish. When the first Elves awoke at Cuiviénen, in their new language, the word for "people" was "kwendi," but in the language of one of the groups that moved away, Teleri, over time, "kwendi" became "pendi," with the "k" turning into a "p." And just like real languages, conlangs like Elvish split off into many. When the Romans transplanted Latin across Europe, French, Spanish, and Italian were born. When groups move to different places, over time, their ways of speaking grow apart, just like everything else about them. Thus, Latin's word for hand was "manus," but in French, it became "main," while in Spain it became "mano." Tolkien made sure Elvish did the same kind of thing. While that original word "kwendi" became "pendi" among the Teleri, among the Avari, who spread throughout Middle Earth, it became "kindi" when the "w" dropped out. The Elvish varieties Tolkien fleshed out the most are Quenya and Sindarin, and their words are different in the same way French and Spanish are. Quenya has "suc" for "drink," Sindarin has "sog." And as you know, real languages are messy. That's because they change, and change has a way of working against order, just like in a living room or on a bookshelf. Real languages are never perfectly logical. That's why Tolkien made sure that Elvish had plenty of exceptions. Lots of verbs are conjugated in ways you just have to know. Take even the word "know." In the past, it's "knew," which isn't explained by any of the rules in English. Oh well. In Elvish, "know" is "ista," but "knew" is "sinte." Oh well. The truth is, though, that Elvish is more a sketch for a real language than a whole one. For Tolkien, Elvish was a hobby rather than an attempt to create something people could actually speak. Much of the Elvish the characters in the "Lord of the Rings" movies speak has been made up since Tolkien by dedicated fans of Elvish based on guesses as to what Tolkien would have constructed. That's the best we can do for Elvish because there are no actual Elves around to speak it for us. But the modern conlangs go further. Dothraki, Na'vi, and Klingon are developed enough that you can actually speak them. Here's a translation of "Hamlet" into Klingon, although performing it would mean getting used to pronouncing "k" with your uvula, that weird, cartoony thing hanging in the back of your throat. Believe it or not, you actually do that in plenty of languages around the world, like Eskimo ones. Pronouncing Elvish is much easier, though. So, let's take our leave for now from this introduction to conlangs in Elvish and the other three conlangs discussed with a heartfelt quad-conlangual valedictory: "A Na Marie!" "Hajas!" Na'vi's "Kiyevame!" "Qapla!" and "Goodbye!"
Za mnoge, jedna od najboljih stvari u „Igri prestola" je to što stanovnici Dotračkog mora imaju svoj sopstveni pravi jezik, a dotrački je došao ubrzo nakon pravog jezika koji Na'vi govore u „Avataru” koji je, naravno, Na'vima trebao nakon što su Klingonci ranije u „Zvezdanim stazama” imali čitav svoj jezik još 1979. godine. Ne zaboravimo i vilenjačke jezike iz Dž. R. R. Tolkinove trilogije „Gospodar prstenova”, posebno zbog toga što je on prvi zvanični predak fantazije konjezika. Konjezik je skraćenica za konstruisani jezik. Oni se ne sastoje samo od kodova, kao npr. šatrovački i nisu samo zbirka izmišljenog slenga kao što je nadsatski žargon koji bitange tinejdžeri iz „Paklene pomorandže” koriste, gde „drug” iz ruskog slučajno znači „prijatelj”. Ono što konjezike čini pravim jezicima nije samo broj reči koje imaju. Posedovanje mnogo reči, naravno, pomaže. Dotrački ima na hiljade reči. Na'vi je započeo sa 1500 reči. Obožavaoci su na vebsajtovima postepeno stvarali još reči. Međutim, možemo videti razliku između samog vokabulara i onoga što čini pravi jezik samo na osnovu pogleda na to kako Tolkin sastavlja stari, dobri vilenjački, konjezik od nekoliko hiljada reči. Na kraju krajeva, mogli biste da zapamtite 5000 reči iz ruskog i da i dalje jedva možete da sastavite rečenicu. Četvorogodišnjak bi mogao ispasti pametniji od vas. To je zbog toga što morate znati kako da spojite reči, to jest, pravi jezik ima gramatiku. Vilenjački ima. U engleskom, da prebacite glagol u prošlo vreme, dodajete nastavak „-ed”; „oprati” - „oprao”. Na vilenjačkom, „oprati” je „alu”, a „oprao” je „alune”. Pravi jezici se, takođe, menjaju tokom vremena. Ne postoji stvar kao što je jezik koji je isti danas kao i pre hiljadu godina. Dok pričaju, ljudi uplovljavaju u nove navike, odbacuju stare, prave greške i postaju kreativni. Danas se kaže: „Hleb naš nasušni daj nam danas.” U staroengleskom bi rekli: „Urne gedaeghwamlican hlaf syle us todaeg.” Stvari se menjaju i u konjezicima. Tolkin je napravio tabelu drevnog vilenjačkog i njegove novije verzije. Kada su se prvi vilenjaci probudili na Kujvijenenu, u njihovom novom jeziku, reč za ljude bila je „kvendi”, ali u jeziku jedne od grupa koja se odselila, Teleri, „kvendi” je vremenom postalo „pendi”, gde se „k” pretvorilo u „p”. Kao i kod pravih jezika, konjezici kao što je vilenjački, razgranali su se na mnoge jezike. Kada su Rimljani preneli latinski širom Evrope, rodili su se francuski, španski i italijanski. Kada se grupe presele na različita mesta, vremenom se njihov način govora razdvaja, kao i sve ostalo u vezi sa njima. Tako je latinska reč za ruku bila „manus”, ali je na francuskom postala „main”, dok je na španskom postala „mano”. Tolkin je osigurao da i vilenjački uradi isto. Dok je izvorna reč „kvendi” postala „pendi” među Telerima, među Avarijima, koji su se raširili po Srednjoj zemlji, postala je „kindi” kada je „v” izostavljeno. Vilenjačke podvrste koje je Tolkin najviše razvio su kvenjanski i sindarinski, a njihove reči se razlikuju kao kod francuskog i španskog. Kvenjanski koristi „sak” za „piti”, a sindarinski „sog”. Kao što i sami znate, stvarni jezici su haotični. To je zato što se menjaju, a promena pronalazi načine da podriva red, na isti način kao što to radi u dnevnoj sobi ili polici za knjige. Pravi jezici nikada nisu savršeno logični. Zato je Tolkin osigurao da vilenjački ima obilje izuzetaka. Mnogo glagola se menja po vremenima na načine koje jednostavno morate da znate. Uzmite, na primer, reč na engleskom „znati”. U prošlom vremenu je „znao”, a to ne objašnjava nijedno pravilo engleskog. Pa, dobro. Na vilenjačkom je „znati” - „ista”, ali je „znao” - „sinte”. Pa, dobro. Istina je, ipak, da je vilenjački više nacrt pravog jezika nego sveobuhvatni jezik. Za Tolkina je vilenjački bio hobi, a ne pokušaj da stvori nešto što će ljudi koristiti kao jezik. Veći deo vilenjačkog koji govore likovi u filmu „Gospodari prstenova” izmislili su posle Tolkina predani obožavaoci vilenjačkog zasnovano na nagađanju šta bi Tolkin napravio. To je najbolje što možemo učiniti za vilenjački jer ne postoje pravi vilenjaci u našoj okolini da ga govore za nas. Moderni konjezici idu još dalje. Dotrački, na'vijski i klingonski dovoljno su se razvili da ih zapravo možete govoriti. Evo prevoda „Hamleta” na klingonski, iako bi njegova izvedba značila razvijanje navike da izgovarate „k” pomoću resice, te čudne, smešne stvari koja visi na zadnjem delu našeg grla. Verovali ili ne, to se dešava kod mnogo jezika širom sveta, kao što su eskimski. Izgovaranje vilenjačkog je ipak mnogo lakše. Hajde da za sada završimo ovaj uvod u konjezike na vilenjačkom i ostala tri konjezika o kojima smo diskutovali sa iskrenim konjezičkim pozdravima na četiri jezika: „A Na Marie!”, „hađas!”, na'vijskim „kijevam!”, „kapla” i „do viđenja!”