If I could reveal anything that is hidden from us, at least in modern cultures, it would be to reveal something that we've forgotten, that we used to know as well as we knew our own names. And that is that we live in a competent universe, that we are part of a brilliant planet, and that we are surrounded by genius.
Kad bih mogla otkriti bilošto što je skriveno od nas, barem u modernim kulturama, otkrila bih nešto što smo zaboravili, što smo nekada znali tako dobro kao što smo znali vlastita imena. A to je da živimo u sposobnom svemiru, da smo dio briljantnog planeta. I da smo okruženi genijem.
Biomimicry is a new discipline that tries to learn from those geniuses, and take advice from them, design advice. That's where I live, and it's my university as well. I'm surrounded by genius. I cannot help but remember the organisms and the ecosystems that know how to live here gracefully on this planet. This is what I would tell you to remember if you ever forget this again. Remember this. This is what happens every year. This is what keeps its promise. While we're doing bailouts, this is what happened. Spring.
Biomimikrija je nova disciplina koja pokušava učiti od tih genija, i uzimati savjete od njih, savjete vezane za dizajn. Ovdje ja živim. A to je ujedno i moje sveučilište. Okružena sam genijem. Ne mogu si pomoći prisjećati se organizama i ekosustava koji znaju kako živjeti dostojanstveno ovdje na ovom planetu. To je ono što bih vam rekla da upamtite ukoliko ikad ponovno ovo zaboravite. Upamtite to. To je ono što se događa svake godine. To je ono što drži svoje obećanje. Dok smo mi izbavljali institucije iz financijske krize, ovo se dogodilo. Proljeće.
Imagine designing spring. Imagine that orchestration. You think TED is hard to organize. (Laughter) Right? Imagine, and if you haven't done this in a while, do. Imagine the timing, the coordination, all without top-down laws, or policies, or climate change protocols. This happens every year. There is lots of showing off. There is lots of love in the air. There's lots of grand openings. And the organisms, I promise you, have all of their priorities in order.
Zamislite dizajniranje proljeća. Zamislite tu orkestraciju. Mislite da je TED teško organizirati. (Smijeh) Točno? Zamislite, i ako niste činili to neko vrijeme, učinite. Zamislite tempiranje vremena, koordinaciju, sve bez zakona koji su kontrolirani na vrhu, ili politika, ili protokola o promjeni klime. To se događa svake godine. Ima puno ponosnog prikazivanja. Ima puno ljubavi u zraku. Ima puno velikih otvorenja. A organizmi su, obećajem vam, posložili sve svoje prioritete.
I have this neighbor that keeps me in touch with this, because he's living, usually on his back, looking up at those grasses. And one time he came up to me -- he was about seven or eight years old -- he came up to me. And there was a wasp's nest that I had let grow in my yard, right outside my door. And most people knock them down when they're small. But it was fascinating to me, because I was looking at this sort of fine Italian end papers. And he came up to me and he knocked. He would come every day with something to show me. And like, knock like a woodpecker on my door until I opened it up. And he asked me how I had made the house for those wasps, because he had never seen one this big. And I told him, "You know, Cody, the wasps actually made that." And we looked at it together. And I could see why he thought, you know -- it was so beautifully done. It was so architectural. It was so precise.
Imam tog susjeda koji me obavještava o tome. Jer on živi, obično na svojim leđima, gledajući gore prema tim travama. I jednom je došao do mene, bilo mu je otprilike, sedam ili osam godina, došao je do mene. I tamo je bilo osinje gnijezdo koje sam pustila da izraste u mom dvorištu, baš ispred mojih vrata. A većina ljudi ih sruši kada su još mala. Ali meni je bilo fascinatno. Jer sam gledala u tu vrstu finog talijanskog papira za završnu obradu. I došao je do mene i pokucao. Došao bi svaki dan sa nečim da mi pokaže. I poput, kucao bi poput djetlića na moja vrata sve dok ih ne bi otvorila. I pitao me kako sam napravila kuću za te ose. Jer nikada nije vidio tako veliku. I rekla sam mu, "Znaš, Cody, ose su zapravo to napravile." I zajedno smo je promatrali. I vidim zašto je mislio, znate, bila je prekrasno izrađena. Bila je tako arhitekturalna. Bila je tako precizna.
But it occurred to me, how in his small life had he already believed the myth that if something was that well done, that we must have done it. How did he not know -- it's what we've all forgotten -- that we're not the first ones to build. We're not the first ones to process cellulose. We're not the first ones to make paper. We're not the first ones to try to optimize packing space, or to waterproof, or to try to heat and cool a structure. We're not the first ones to build houses for our young.
Ali sinulo mi je, kako je, u svom malom životu, on već vjerovao mitu da ako je nešto dobro izrađeno, mora da smo mi to napravili. Kako to da nije znao, to je ono što smo svi mi zaboravili, da mi nismo prvi koji su gradili. Nismo prvi koji su procesuirali celulozu. Nismo prvi napravili papir. Nismo prvi koji su pokušali optimizirati prostor za pakiranje, ili učiniti strukturu vodootpornom, ili je pokušati zagrijati ili ohladiti. Nismo prvi koji su gradili kuće za svoje mlade.
What's happening now, in this field called biomimicry, is that people are beginning to remember that organisms, other organisms, the rest of the natural world, are doing things very similar to what we need to do. But in fact they are doing them in a way that have allowed them to live gracefully on this planet for billions of years. So these people, biomimics, are nature's apprentices. And they're focusing on function. What I'd like to do is show you a few of the things that they're learning. They have asked themselves, "What if, every time I started to invent something, I asked, 'How would nature solve this?'"
Ono što se događa sada, u tom polju zvanom biomimikrija, jest da se ljudi počinju prisjećati kako organizmi, drugi organizmi, ostatak prirodnog svijeta, rade stvari vrlo slične onima koje bi mi trebali raditi. Ali u biti, oni ih rade na način koji im dozvoljava da žive dostojanstveno na ovom planetu već milijardama godina. Dakle, ti ljudi, biomimici, su učenici prirode. I oni se fokusiraju na funkciju. Ono što bih Vam željela pokazati su neke od stvari koje oni uče. Oni su se upitali, "Što, kad bih svaki put kada počinjem izumljivati nešto, pitao, 'Kako bi priroda to riješila?'"
And here is what they're learning. This is an amazing picture from a Czech photographer named Jack Hedley. This is a story about an engineer at J.R. West. They're the people who make the bullet train. It was called the bullet train because it was rounded in front, but every time it went into a tunnel it would build up a pressure wave, and then it would create like a sonic boom when it exited. So the engineer's boss said, "Find a way to quiet this train."
A ovo je ono što uče. Ovo je nevjerojatna slika češkog fotografa zvanog Jack Hedley. Ovo je priča o inžinjeru na JR West-u. To su ljudi koji proizvode vlak metak. Nazvan je vlak metak jer je bio zaobljen sprijeda. Ali svaki put kada bi ušao u tunel, proizveo bi val pritiska. A zatim bi proizveo zvučni prasak kada bi izašao. Stoga je šef rekao inžinjeru, "Pronađi način da utišaš taj vlak."
He happened to be a birder. He went to the equivalent of an Audubon Society meeting. And he studied -- there was a film about king fishers. And he thought to himself, "They go from one density of medium, the air, into another density of medium, water, without a splash. Look at this picture. Without a splash, so they can see the fish. And he thought, "What if we do this?" Quieted the train. Made it go 10 percent faster on 15 percent less electricity.
Ispostavilo se da on proučava ptice. Otišao je na sastanak ekvivalentan sastanku Društva Audubon-a. I proučavao je, postojao je film o vodomaru. I pomislio je, "Oni idu iz gustoće jednog medija, zraka, u gustoću drugog medija, vode, bez prskanja. Pogledajte ovu sliku. Bez prskanja, tako da mogu vidjeti ribu. I pomislio je, "Što kad bi napravili to?" Stišali vlak. Omogućiti da ide 10 posto brže s 15 posto manje struje.
How does nature repel bacteria? We're not the first ones to have to protect ourselves from some bacteria. Turns out that -- this is a Galapagos Shark. It has no bacteria on its surface, no fouling on its surface, no barnacles. And it's not because it goes fast. It actually basks. It's a slow-moving shark. So how does it keep its body free of bacteria build-up? It doesn't do it with a chemical. It does it, it turns out, with the same denticles that you had on Speedo bathing suits, that broke all those records in the Olympics,
Kako priroda tjera bakterije? Nismo prvi koji su se zaštitili od nekih bakterija. Ispostavlja se da -- ovo je morski pas Galapagosa. Nema bakterija na svojoj površini, nema obraštaja na svojoj površini, nema školjki. A to nije zato jer se brzo kreće. On zapravo uživa. To je morski pas koji se sporo kreće. Kako, dakle, štiti svoje tijelo od nakupina bakterija? Ne radi to sa kemikalijom. Radi to, ispostavilo se, s istim malim zubićima koje ste imali na Speedo kupaćim odijelima, a koji su srušili sve te rekorde na Olimpijadi.
but it's a particular kind of pattern. And that pattern, the architecture of that pattern on its skin denticles keep bacteria from being able to land and adhere. There is a company called Sharklet Technologies that's now putting this on the surfaces in hospitals to keep bacteria from landing, which is better than dousing it with anti-bacterials or harsh cleansers that many, many organisms are now becoming drug resistant. Hospital-acquired infections are now killing more people every year in the United States than die from AIDS or cancer or car accidents combined -- about 100,000.
Ali to je poseban oblik uzorka. A taj uzorak, arhitektura tog uzorka na njegovoj koži malih zubića sprječava bakterije da se spuste na njega i pričvrste. Postoji kompanija zvana Sharklet Technologies koja stavlja to na površine u bolnicama kako bi spriječili bakterije da se nastane. Što je bolje od polijevanja s antibakterijskim ili jakim sredstvima za čišćenje na čije kemikalije sada mnogi, mnogi organizmi postaju otporni. Infekcije zadobivene u bolnici sada ubijaju više ljudi svake godine, u Sjedinjenim Državama nego što ih umre svake godine od SIDE ili raka ili automobilskih nesreća zajedno, oko 100 tisuća.
This is a little critter that's in the Namibian desert. It has no fresh water that it's able to drink, but it drinks water out of fog. It's got bumps on the back of its wing covers. And those bumps act like a magnet for water. They have water-loving tips, and waxy sides. And the fog comes in and it builds up on the tips. And it goes down the sides and goes into the critter's mouth. There is actually a scientist here at Oxford who studied this, Andrew Parker. And now kinetic and architectural firms like Grimshaw are starting to look at this as a way of coating buildings so that they gather water from the fog. 10 times better than our fog-catching nets.
Ovo je malo stvorenje koje se nalazi u Namibijskoj pustinji. Nema svježe vode koju bi mogao popiti. Ali pije vodu iz magle. Ima ispupčenja na stražnjem dijelu pokrivala za krila. I ta ispupčenja djeluju poput magneta za vodu. Imaju vrhove koji su ugodni za vodu, i voštane strane. I magla dođe i taloži se na vrhovima. I spušta se postrance i odlazi u usta tog stvorenja. Postoji zapravo znanstvenik ovdje u Oxfordu koji je proučavao to, Andrew Parker. I sada kinetičke i arhitekturalne kompanije poput Grimshaw-a počinju promatrati to kao način premazivanja zgrada kako bi skupili vodu iz magle. 10 puta bolje nego naše mreže za hvatanje magle.
CO2 as a building block. Organisms don't think of CO2 as a poison. Plants and organisms that make shells, coral, think of it as a building block. There is now a cement manufacturing company starting in the United States called Calera. They've borrowed the recipe from the coral reef, and they're using CO2 as a building block in cement, in concrete. Instead of -- cement usually emits a ton of CO2 for every ton of cement. Now it's reversing that equation, and actually sequestering half a ton of CO2 thanks to the recipe from the coral.
CO2 kao gradbeni blok. Organizmi ne razmišljaju o CO2 kao o otrovu. Biljke i organizmi koji tvore školjke, koralje, razmišljaju o njemu kao o gradbenom bloku. Sada postoji kompanija za proizvodnju cementa koja započinje u Sjedinjenim Državama zvana Clara. Posudili su recept od koraljnog grebena. I upotrebljavaju CO2 kao gradbeni blok u cementu, u betonu. Umjesto, cement obično emitira tonu CO2 za svaku tonu cementa. Sada okreće tu jednadžbu, i zapravo sekvestrira pola tone CO2 zahvaljujući receptu koraljnog grebena.
None of these are using the organisms. They're really only using the blueprints or the recipes from the organisms. How does nature gather the sun's energy? This is a new kind of solar cell that's based on how a leaf works. It's self-assembling. It can be put down on any substrate whatsoever. It's extremely inexpensive and rechargeable every five years. It's actually a company a company that I'm involved in called OneSun, with Paul Hawken.
Nijedna od tih ne koristi organizme. One zapravo koriste samo nacrte ili recepte od organizama. Kako priroda sakuplja sunčevu energiju? Ovo je nova vrsta solarne ćelije koja se bazira na principu funkcioniranja lista. Sama se sastavlja. Može se staviti na bilo koju podlogu. Ekstremno je jeftina i puni se svakih pet godina. To je zapravo kompanija u koju sam ja uključena zvana OneSun, s Paulom Hawkenom.
There are many many ways that nature filters water that takes salt out of water. We take water and push it against a membrane. And then we wonder why the membrane clogs and why it takes so much electricity. Nature does something much more elegant. And it's in every cell. Every red blood cell of your body right now has these hourglass-shaped pores called aquaporins. They actually export water molecules through. It's kind of a forward osmosis. They export water molecules through, and leave solutes on the other side. A company called Aquaporin is starting to make desalination membranes mimicking this technology.
Postoji mnogo, mnogo načina na koji priroda filtrira vodu da uzima sol iz vode. Mi uzmemo vodu i pritisnemo je uz membranu. I zatim se pitamo zašto se membrana začepi i zašto je potrebno toliko struje. Priroda radi nešto puno elegantnije. I postoji u svakoj stanici. Svaka crvena krvna stanica u vašem tijelu upravo sada sadrži te pore koje imaju oblik pješćanog sata zvane aquaporini. One zapravo prenose molekule vode preko. To je neka vrsta osmoze koja se odvija unaprijed. One prenose molekule vode preko, i ostavljaju topive substance na drugoj strani. Kompanija zvana Aquaporin počinje prozvoditi desalinacijske membrane oponašajući tu tehnologiju.
Trees and bones are constantly reforming themselves along lines of stress. This algorithm has been put into a software program that's now being used to make bridges lightweight, to make building beams lightweight. Actually G.M. Opel used it to create that skeleton you see, in what's called their bionic car. It lightweighted that skeleton using a minimum amount of material, as an organism must, for the maximum amount of strength.
Drveća i kosti se neprestano reformiraju uzduž linija naprezanja. Taj algoritam je pretočen u softverski program koji se sada koristi kako bi se smanjila težina mostova, kako bi se grede zgrada olakšale. Zapravo, G.M. Opel je to iskoristio kako bi kreirao kostur koji vidite, u ono što je nazvano njihovom bioničkom automobilom. Olakšao je taj kostur koristeći minimalnu količinu materijala, kako to organizam i mora, za maksimalnu količinu snage.
This beetle, unlike this chip bag here, this beetle uses one material, chitin. And it finds many many ways to put many functions into it. It's waterproof. It's strong and resilient. It's breathable. It creates color through structure. Whereas that chip bag has about seven layers to do all of those things. One of our major inventions that we need to be able to do to come even close to what these organisms can do is to find a way to minimize the amount of material, the kind of material we use, and to add design to it. We use five polymers in the natural world to do everything that you see. In our world we use about 350 polymers to make all this.
Ova buba, za razliku od ove torbe za čips ovdje, ova buba koristi jedan materijal, hitin. I pronalazi mnogo, mnogo načina da stavi što više funkcija u njega. Vodootporan je. Snažan je i elastičan. Prozračan je. Kreira boju kroz strukturu. Dok ova torba za čips ima oko sedam slojeva da napravi sve te stvari. Jedan od naših velikih izuma koje moramo moći napraviti kako bismo se mogli približiti onome što ti organizmi mogu napraviti jest pronaći način da minimiziramo količinu materijala, vrstu materijala koju koristimo, i da mu dodamo dizajn. U prirodnom svijetu koristimo pet polimera kako bismo napravili sve što vidite. U našem svijetu mi koristimo oko 350 polimera kako bismo napravili sve ovo.
Nature is nano. Nanotechnology, nanoparticles, you hear a lot of worry about this. Loose nanoparticles. What is really interesting to me is that not many people have been asking, "How can we consult nature about how to make nanotechnology safe?" Nature has been doing that for a long time. Embedding nanoparticles in a material for instance, always. In fact, sulfur-reducing bacteria, as part of their synthesis, they will emit, as a byproduct, nanoparticles into the water. But then right after that, they emit a protein that actually gathers and aggregates those nanoparticles so that they fall out of solution.
Priroda je nano. Nanotehnologija, nanočestice, čujete mnogo briga oko toga. Labave nanočestice. Ono što mi je doista interesantno je da nema puno ljudi koji su pitali, "Kako možemo konzultirati prirodu da učinimo nanotehnologiju sigurnom?" Priroda to radi već dugo vremena. Omotavanje nanočestica u materijale, primjerice, uvijek. Zapravo, bakterije koje smanjuju sumpor, kao dio svoje sinteze, će emitirati, kao nusproizvod, nanočestice u vodu. Ali odmah nakon toga, emitirat će protein koji sakuplja i agregira te nanočestice tako da se izluče iz otopine.
Energy use. Organisms sip energy, because they have to work or barter for every single bit that they get. And one of the largest fields right now, in the world of energy grids, you hear about the smart grid. One of the largest consultants are the social insects. Swarm technology. There is a company called Regen. They are looking at how ants and bees find their food and their flowers in the most effective way as a whole hive. And they're having appliances in your home talk to one another through that algorithm, and determine how to minimize peak power use.
Korištenje energije. Organizmi gutaju energiju. Zato jer moraju raditi za ili razmjenjivati svaki dio koji dobiju. A jedno od najvećih polja upravo sada, u svijetu energetskih mreža, slušate o pametnim mrežama. Jedni od najvećih konzultanata su društveni insekti. Tehnologija jata. Postoji kompanija zvana Regen. Promatraju način na koji mravi i pčele pronalaze svoju hranu i svoje cvijeće na najučinkovitiji način kao cijela košnica. I oni imaju u vašem domu uređaje pričaju jedan s drugim pomoću tog algoritma, i pronalaze načine kako minimizirati potrošnju na vrhuncu.
There's a group of scientists in Cornell that are making what they call a synthetic tree, because they are saying, "There is no pump at the bottom of a tree." It's capillary action and transpiration pulls water up, a drop at a time, pulling it, releasing it from a leaf and pulling it up through the roots. And they're creating -- you can think of it as a kind of wallpaper. They're thinking about putting it on the insides of buildings to move water up without pumps.
Postoji grupa znanstvenika na Cornell-u koji izrađuju nešto što zovu sintetičko drvo. Jer kažu, "Nema crpke u podnožju drveta." Njegovo kapilarno djelovanje i transpiracija vuku vodu gore, kap po kap, povlačeći je, ispuštajući je kroz list i povlačeći je gore kroz korijenje. I stvaraju -- možete zamisliti to kao vrstu zidne obloge. Razmišljaju o tome da je stave s unutrašnje strane zgrada kako bi nosili vodu gore bez crpki.
Amazon electric eel -- incredibly endangered, some of these species -- create 600 volts of electricity with the chemicals that are in your body. Even more interesting to me is that 600 volts doesn't fry it. You know we use PVC, and we sheath wires with PVC for insulation. These organisms, how are they insulating against their own electric charge? These are some questions that we've yet to ask.
Amazonska električna jegulja. Iznimno ugrožena, neke od tih vrsta, proizvode 600 volti struje s kemikalijama koje su u vašim tijelima. Meni je čak zanimljivije da je 600 volti ne sprži. Znate kako koristimo PVC. I oblažemo žice s PVC-om radi izolacije. Ti organizmi, kako se oni izoliraju protiv svog vlastitog električnog napona? Ovo su samo neka pitanja koja se tek moramo zapitati.
Here's a wind turbine manufacturer that went to a whale. Humpback whale has scalloped edges on its flippers. And those scalloped edges play with flow in such a way that is reduces drag by 32 percent. These wind turbines can rotate in incredibly slow windspeeds, as a result.
Ovo je proizvođač turbina na vjetar koji je otišao do kita. Kit grbavac ima zapečene rubove na svojim perajama. A ti zapečeni rubovi se poigravaju sa tokom na način da smanjuje vuču za 32 posto. Kao rezultat, te turbine na vjetar mogu rotirati na nevjerojatno malim brzinama vjetra.
MIT just has a new radio chip that uses far less power than our chips. And it's based on the cochlear of your ear, able to pick up internet, wireless, television signals and radio signals, in the same chip. Finally, on an ecosystem scale.
MIT ima novi radio čip koji koristi mnogo manje energije nego naši čipovi. I baziran je na kohlearu vašeg uha, i može uhvatiti Internet, bežićni Internet, televizijske signale i radio signale, u istom čipu. Napokon, na skali ekosustava.
At Biomimicry Guild, which is my consulting company, we work with HOK Architects. We're looking at building whole cities in their planning department. And what we're saying is that, shouldn't our cities do at least as well, in terms of ecosystem services, as the native systems that they replace? So we're creating something called Ecological Performance Standards that hold cities to this higher bar.
U Biomimicry Guild-u, koja je moja konzultantska kompanija, radimo sa HOK Arhitektima, promatramo gradnju cijelih gradova, u njihovom odjelu planiranja. I ono što kažemo jest to da, ne bi li naši gradovi trebali biti jednako dobri, u terminima usluga ekosustava, poput prirodnih sustava koje zamjenjuju? Stvaramo, dakle, nešto što se zove ekološki standardi učinkovitosti, koji drže gradove na toj višoj ljestvici.
The question is -- biomimicry is an incredibly powerful way to innovate. The question I would ask is, "What's worth solving?" If you haven't seen this, it's pretty amazing. Dr. Adam Neiman. This is a depiction of all of the water on Earth in relation to the volume of the Earth -- all the ice, all the fresh water, all the sea water -- and all the atmosphere that we can breathe, in relation to the volume of the Earth. And inside those balls life, over 3.8 billion years, has made a lush, livable place for us.
Pitanje je -- biomimikrija je nevjerojatno moćan način inoviranja. Pitanje koje bih ja postavila je, "Što je vrijedno rješiti?" Ukoliko niste vidjeli ovo, prilično je nevjerojatno. Dr. Adam Neiman. Ovo je prikaz sve vode na Zemlji u odnosu na volumen Zemlje, sav led, sva svježa voda, sva morska voda, i sva atmosfera koju možemo disati, u odnosu na volumen Zemlje. I unutar tih kuglica život, preko 3,8 milijardi godina, je proizveo bujno, podnošljivo mjesto za nas.
And we are in a long, long line of organisms to come to this planet and ask ourselves, "How can we live here gracefully over the long haul?" How can we do what life has learned to do? Which is to create conditions conducive to life. Now in order to do this, the design challenge of our century, I think, we need a way to remind ourselves of those geniuses, and to somehow meet them again.
A mi se nalazimo u dugačkom, dugačkom redu organizama koji su došli na ovaj planet i koji se moraju zapitati, "Kako dugoročno možemo živjeti dostojanstveno?" Kako možemo učiniti ono što je život naučio raditi? A to je stvoriti uvjete pogodne za život. Kako bismo postigli to, izazov dizajna našeg stoljeća, mislim, potreban nam je način da se prisjetimo tih genija, i da ih na neki način ponovno sretnemo.
One of the big ideas, one of the big projects I've been honored to work on is a new website. And I would encourage you all to please go to it. It's called AskNature.org. And what we're trying to do, in a TEDesque way, is to organize all biological information by design and engineering function.
Jedna od velikih ideja, jedan od velikih projekata na kojemu sam imala čast raditi je nova web stranica. I sve bih Vas potaknula da odete na nju. Zove se AskNature.org. I ono što pokušavamo učiniti, na TED-ovski način, jest organizirati sve biološke informacije prema funkcijama dizajna i inžinjeringa.
And we're working with EOL, Encyclopedia of Life, Ed Wilson's TED wish. And he's gathering all biological information on one website. And the scientists who are contributing to EOL are answering a question, "What can we learn from this organism?" And that information will go into AskNature.org. And hopefully, any inventor, anywhere in the world, will be able, in the moment of creation, to type in, "How does nature remove salt from water?" And up will come mangroves, and sea turtles and your own kidneys.
I surađujemo s EOL, Enciklopedijom života, TED želja Eda Wilsona. I on sakuplja sve biološke informacije na jednoj stranici. A znanstvenici koji doprinose EOL-u odgovaraju na pitanje. "Što možemo naučiti od tog organizma?" I ta informacija će ići na AskNature.org. I nadamo se, svaki izumitelj, bilogdje u svijetu, će moći, u trenutku stvaranja, utipkati, "Kako priroda otklanja sol iz vode?" I prikazati će se mangrove i morske kornjače, i vaši vlastiti bubrezi.
And we'll begin to be able to do as Cody does, and actually be in touch with these incredible models, these elders that have been here far, far longer than we have. And hopefully, with their help, we'll learn how to live on this Earth, and on this home that is ours, but not ours alone. Thank you very much. (Applause)
I počet ćemo biti sposobni raditi ono što Cody radi, i zapravo biti u doticaju sa svim tim nevjerojatnim modelima, tim starješinama koji su bili ovdje mnogo, mnogo duže od nas. I nadam se, s njihovom pomoći, naučit ćemo kako živjeti na ovoj Zemlji, i na ovom domu koji je naš, ali ne samo naš. Puno Vam hvala. (Pljesak)