A shabby man named Estragon, sits near a tree at dusk and struggles to remove his boot. He’s soon joined by his friend Vladimir, who reminds his anxious companion that they must wait here for someone called Godot. So begins a vexing cycle in which the two debate when Godot will come, why they’re waiting, and whether they’re even at the right tree.
Čovek u ritama, po imenu Estragon, sedi blizu drveta u sumrak i muči se da skine čizmu. Uskoro mu se pridružuje prijatelj Vladimir koji podseća svog unezverenog prijatelja da moraju da tu sačekaju nekoga po imenu Godo. Time započinje uznemirujući ciklus u kome dvojica raspravljaju kada će Godo da stigne, zašto čekaju i da li su uopšte kod pravog drveta.
From here, Waiting for Godot only gets stranger - but it’s considered a play that changed the face of modern drama. Written by Samuel Beckett between 1949 and 1955, it offers a simple but stirring question - what should the characters do?
Drama „Čekajući Godoa“ nadalje postaje sve čudnija - međutim, smatra se predstavom koja je izmenila naličje savremene drame. Napisao ju je Semjuel Beket između 1949. i 1955. godine, a ona postavlja prosto, ali uzbudljivo pitanje: šta bi likovi trebalo da urade?
Estragon: Don’t let's do anything. It's safer.
Estragon: Ne radimo ništa. Bezbednije je.
Vladimir: Let’s wait and see what he says.
Vladimir: Sačekajmo i vidimo šta će on da kaže.
Estragon: Who?
Estragon: Ko?
Vladimir: Godot.
Vladimir: Godo.
Estragon: Good idea.
Estragon: Dobra ideja.
Such cryptic dialogue and circular reasoning are key features of the Theatre of the Absurd, a movement which emerged after the Second World War and found artists struggling to find meaning in devastation. The absurdists deconstructed plot, character and language to question their meaning and share their profound uncertainty on stage.
Slični šifrovani dijalozi i rasprave koje se vrte u krug su glavne karakteristike pozorišta apsurda, pokreta koji se pojavio nakon Drugog svetskog rata i u kom su se zatekli umetnici koji su se borili da nađu smisao u uništenju. Pisci apsurda su dekonstruisali radnju, likove i jezik kako bi doveli u pitanje njihovo značenje i da bi podelili svoju duboku nesigurnost na sceni.
While this may sound grim, the absurd blends its hopelessness with humor. This is reflected in Beckett’s unique approach to genre in Waiting for Godot, which he branded “a tragicomedy in two acts." Tragically, the characters are locked in an existential conundrum: they wait in vain for an unknown figure to give them a sense of purpose, but their only sense of purpose comes from the act of waiting, While they wait, they sink into boredom, express religious dread and contemplate suicide.
Iako ovo može da zvuči turobno, apsurd stapa bespomoćnost sa humorom. Ovo se odražava u Beketovom jedinstvenom pristupu žanru u knjizi „Čekajući Godoa“, koju je označio kao „tragikomediju u dva čina“. Likovi su tragično zarobljeni u egzistencijalnoj zagoneci: čekaju uzalud na nepoznatu ličnost da im da smisao postojanja, ali njihov jedini smisao postojanja potiče iz samog čina čekanja. Dok čekaju, padaju u dosadu, izražavaju religijsku bojazan i razmatraju samoubistvo. Međutim, komično je da njihov usud sadrži britak humor,
But comically, there is a jagged humor to their predicament, which comes across in their language and movements. Their interactions are filled with bizarre wordplay, repetition and double entendres, as well as physical clowning, singing and dancing, and frantically swapping their hats. It’s often unclear whether the audience is supposed to laugh or cry - or whether Beckett saw any difference between the two.
koji se ispoljava u njihovom jeziku i pokretima. Njihove interakcije su ispunjene bizarnim igrama reči, ponavljanjima i dvostrukim značenjima, kao i klovnovskim ponašanjem, pevanjem, plesanjem i mahnitim razmenama šešira. Često je nejasno da li bi publika trebalo da se smeje ili plače - i da li je Beket uopšte razlikovao ta dva.
Born in Dublin, Beckett studied English, French and Italian before moving to Paris, where he spent most of his life writing theatre, poetry and prose. While Beckett had a lifelong love of language, he also made space for silence by incorporating gaps, pauses and moments of emptiness into his work. This was a key feature of his trademark uneven tempo and black humor, which became popular throughout the Theatre of the Absurd. He also cultivated a mysterious persona, and refused to confirm or deny any speculations about the meaning of his work. This kept audiences guessing, increasing their fascination with his surreal worlds and enigmatic characters.
Rođen u Dablinu, Beket je studirao engleski, francuski i italijanski jezik pre nego što se preselio u Pariz, gde je proveo veći deo života pišući pozorišne komade, kao i poeziju i prozu. Iako je Beket celog života bio zaljubljen u jezik, ostavljao je i prostora za tišinu, uvršćavajući prekide, pauze i trenutke praznine u svoja dela. Ključne osobine njegovog stila su neujednačen tempo i crni humor, koji su postali popularni u pozorištu apsurda. Takođe je negovao tajanstvenost u pojavi i odbijao je da potvrdi ili opovrgne bilo kakva nagađanja o značenju svojih dela. Zbog ovoga je publika nagađala i time povećavala svoju opčinjenost njegovim nadrealnim svetovima i zagonetnim likovima.
The lack of any clear meaning makes Godot endlessly open to interpretation. Critics have offered countless readings of the play, resulting in a cycle of ambiguity and speculation that mirrors the plot of the drama itself. It's been read as an allegory of the Cold War, the French Resistance, and Britain’s colonization of Ireland.
Zbog odsustva bilo kakvog jasnog značenja, Godo je beskrajno otvoren za tumačenja. Kritičari su ponudili bezbrojna čitanja drame, što je kao rezultat imalo ciklus dvosmislenosti i spekulacija koje odražavaju i zaplet same drame. Drama je tumačena kao alegorija na Hladni rat, francuski pokret otpora i britansku kolonizaciju Irske.
The dynamic of the two protagonists has also sparked intense debate. They’ve been read as survivors of the apocalypse, an aging couple, two impotent friends, and even as personifications of Freud’s ego and id. Famously, Beckett said the only thing he could be sure of was that Vladimir and Estragon were "wearing bowler hats." Like the critical speculation and maddening plot, their language often goes in circles as the two bicker and banter, lose their train of thought, and pick up right where they left off:
Dinamika između dvojice protagonista je takođe pokrenula intenzivne debate. Tumačeni su kao preživeli iz apokalipse, ostareli par, dva impotentna prijatelja, pa čak i kao personifikacije Frojdovog ega i ida. Čuvena je Beketova izjava da jedino u šta može da bude siguran je da Vladimir i Estragon „nose polucilindre“. Baš kao nagađanja kritike i sumanuta radnja drame, jezik likova se često vrti u krug dok se njih dvojica prepiru i šegače, gube tok misli i nastavljaju tačno gde su stali.
Vladimir: We could start all over again perhaps
Vladimir: Možda bismo mogli početi ispočetka.
Estragon: That should be easy
Estragon: To bi trebalo da je lako.
Vladimir: It’s the start that’s difficult
Vladimir: Početak je težak.
Estragon: You can start from anything
Estragon: Možeš da počneš odakle god.
Vladimir: Yes, but you have to decide.
Vladimir: Da, ali moraš da odlučiš.
Beckett reminds us that just like our daily lives, the world onstage doesn’t always make sense. It can explore both reality and illusion, the familiar and the strange. And although a tidy narrative still appeals, the best theatre keeps us thinking – and waiting.
Beket nas podseća da, baš kao i naši svakidašnji životi, život na sceni nema uvek smisla. On može da istražuje i stvarnost i iluzije, poznato i neobično. I iako je uredno pripovedanje i dalje privlačno, najbolje pozorište nas navodi na razmišljanje - i čekanje.