I want to share some personal friends and stories with you that I've actually never talked about in public before to help illustrate the idea and the need and the hope for us to reinvent our health care system around the world. Twenty-four years ago, I had -- a sophomore in college, I had a series of fainting spells. No alcohol was involved. And I ended up in student health, and they ran some labwork and came back right away, and said, "Kidney problems." And before I knew it, I was involved and thrown into this six months of tests and trials and tribulations with six doctors across two hospitals in this clash of medical titans to figure out which one of them was right about what was wrong with me. And I'm sitting in a waiting room some time later for an ultrasound, and all six of these doctors actually show up in the room at once, and I'm like, "Uh oh, this is bad news." And their diagnosis was this: They said, "You have two rare kidney diseases that are going to actually destroy your kidneys eventually, you have cancer-like cells in your immune system that we need to start treatment right away, and you'll never be eligible for a kidney transplant, and you're not likely to live more than two or three years."
Želim da podelim sa vama nekoliko ličnih prijatelja i priča o kojima nikada nisam pre pričao u javnosti da pomogne da ilustrujem ideju i potrebu i nadu da ponovo osmislimo sistem zdravstvene zaštite širom sveta. Pre dvadeset četiri godine, bio sam student druge godine fakulteta, imao sam čitav niz nesvestica. Alkohol nije bio uključen. Završio sam u studentskoj ambulanti, uradili su nekoliko analiza i odmah sam dobio rezultate, i rekli su: "Problemi sa bubrezima." Pre nego što sam i shvatio, bio sam uključen i bačen u testiranja i ispitivanja i teškoće u trajanju od šest meseci sa šest doktora u dve bolnice, u tom sudaru medicinskih titana da ustanove koji od njih je u pravu o tome šta nije u redu sa mnom. Nešto kasnije, sedim u čekaonici za ultrazvuk i svih šest doktora se pojave u sobi odjednom, a ja mislim: "O-o, to su loše vesti." A njihova dijagnoza je bila: rekli su: "Imaš dve retke bolesti bubrega koje je će ti uništiti bubrege s vremenom, imaš ćelije slične raku u svom imunom sistemu i potrebno je početi odmah sa lečenjem, i nikad nećeš biti podložan za transplantaciju bubrega, nije verovatno da ćeš živeti više od dve ili tri godine."
Now, with the gravity of this doomsday diagnosis, it just sucked me in immediately, as if I began preparing myself as a patient to die according to the schedule that they had just given to me, until I met a patient named Verna in a waiting room, who became a dear friend, and she grabbed me one day and took me off to the medical library and did a bunch of research on these diagnoses and these diseases, and said, "Eric, these people who get this are normally in their '70s and '80s. They don't know anything about you. Wake up. Take control of your health and get on with your life." And I did.
Sa težinom ove dijagnoze sudnjeg dana, u momentu me usisalo, kao da sam počeo da se pripremam, kao pacijent da umrem u skladu sa rasporedom koji su mi upravo dali, dok nisam u čekaonici upoznao pacijentkinju zvanu Verna, koja mi je postala draga prijateljica, i zgrabila me jednog dana i odvela me u medicinsku biblioteku i uradila gomilu istraživanja ovih dijagnoza i bolesti, i rekla: "Erik, ljudi koji dobiju te bolesti su obično u svojim 70-im i 80-im. Oni ne znaju ništa o tebi. Probudi se. Uzmi kontrolu nad svojim zdravljem u svoje ruke i nastavi sa svojim životom." I jesam.
Now, these people making these proclamations to me were not bad people. In fact, these professionals were miracle workers, but they're working in a flawed, expensive system that's set up the wrong way. It's dependent on hospitals and clinics for our every care need. It's dependent on specialists who just look at parts of us. It's dependent on guesswork of diagnoses and drug cocktails, and so something either works or you die. And it's dependent on passive patients who just take it and don't ask any questions.
Ljudi koji su mi davali ta saopštenja nisu bili loši ljudi. Zapravo, ovi stručnjaci su čudotvorci, ali rade u skupom sistemu sa greškama koji je osnovan na pogrešan način. Zavise od bolnica i klinika za svaku našu potrebu brige. Zavise od specijalista koji samo gledaju pojedine naše delove. Zavise od nagađanja dijagnoza i koktela lekova, tako da nešto ili deluje ili umrete. Takođe zavise od pasivnih pacijenata koji samo uzimaju i ne pitaju ništa.
Now the problem with this model is that it's unsustainable globally. It's unaffordable globally. We need to invent what I call a personal health system. So what does this personal health system look like, and what new technologies and roles is it going to entail?
Problem sa ovim modelom je to što je neodrživ na globalnom nivou. Nepriuštiv je na globalnom nivou. Treba da izmislimo nešto što ja zovem ličnim zdravstvenim sistemom. Na šta liči taj lični zdravstveni sistem, i koje nove tehnologije i uloge će zahtevati?
Now, I'm going to start by actually sharing with you a new friend of mine, Libby, somebody I've become quite attached to over the last six months. This is Libby, or actually, this is an ultrasound image of Libby. This is the kidney transplant I was never supposed to have. Now, this is an image that we shot a couple of weeks ago for today, and you'll notice, on the edge of this image, there's some dark spots there, which was really concerning to me. So we're going to actually do a live exam to sort of see how Libby's doing. This is not a wardrobe malfunction. I have to take my belt off here. Don't you in the front row worry or anything. (Laughter) I'm going to use a device from a company called Mobisante. This is a portable ultrasound. It can plug into a smartphone. It can plug into a tablet. Mobisante is up in Redmond, Washington, and they kindly trained me to actually do this on myself. They're not approved to do this. Patients are not approved to do this. This is a concept demo, so I want to make that clear. All right, I gotta gel up. Now the people in the front row are very nervous. (Laughter)
Počeću tako što ću vas upoznati sa mojom novom prijateljicom, Libi, s kojom sam se poprilično zbližio tokom poslednjih šest meseci. Ovo je Libi, odnosno ovo je ultrazvučna slika Libi. Ovo je transplantacija bubrega koju nikad nije trebalo da imam. Ova slika je snimljena pre nekoliko nedelja za danas, i primetićete, na ivici ove slike, postoje neke crne tačke koje su me jako zabrinjavale. Tako da ćemo uraditi pregled uživo da na neki način vidimo kako je Libi. Ovo nije kvar garderobe. Moram da skinem kaiš ovde. Ne brinite vi iz prvog reda. (Smeh) Koristiću jednu spravu kompanije zvane Mobisante. Ovo je prenosivi ultrazuvk. Može da se prikljući na pametni telefon. Može da se priključi na tablet. Mobisante se nalazi u Redmondu, u državi Vašington i ljubazno su me osposobili da mogu da ga koristim na sebi. Pacijentima nije odobreno da ovo rade. Ovo je konceptualna demonstracija, da to odmah raščistim. Dobro, moram da se namažem gelom. Ljudi u prvim redovima su jako nervozni sada. (Smeh)
And I want to actually introduce you to Dr. Batiuk, who's another friend of mine. He's up in Legacy Good Samaritan Hospital in Portland, Oregon. So let me just make sure. Hey, Dr. Batiuk. Can you hear me okay? And actually, can you see Libby?
Želim da vas upoznam sa dr Batukom, koji je takođe moj prijatelj. On je u bolnici Nasleđa dobrog Samarićanina u Portlandu, u Oregonu. Samo da se uverim. Hej, dr Batuk. Da li me čujete dobro? Zapravo, da li vidite Libi?
Thomas Batuik: Hi there, Eric. You look busy. How are you?
Tomas Batuk: Zdravo Erik. Izgledate zauzeto. Kako ste?
Eric Dishman: I'm good. I'm just taking my clothes off in front of a few hundred people. It's wonderful. So I just wanted to see, is this the image you need to get? And I know you want to look and see if those spots are still there.
Erik Dišman: Dobro sam. Samo skidam odeću ispred nekoliko stotina ljudi. Divno je. Hteo sam da vidim, je li ovo slika koju treba da dobijete? I znam da želite da pogledate da li su još te tačke tamo.
TB: Okay. Well let's scan around a little bit here, give me a lay of the land.
TB: U redu, Hajde da malo pretražimo okolo, dajte mi pregled površine.
ED: All right.TB: Okay. Turn it a little bit inside, a little bit toward the middle for me. Okay, that's good. How about up a little bit? Okay, freeze that image. That's a good one for me.
ED: U redu. TB: Dobro. Okreni ga malo unutra, malčice prema sredini. Dobro, to je dobro. Kako bi bilo malo na gore? Dobro, zamrzni tu sliku. Ta mi odgovara.
ED: All right. Now last week, when I did this, you had me measure that spot to the right. Should I do that again?
ED: U redu. Prošle nedelje, kada sam ovo uradio, trebalo je da izmerim to mesto udesno. Treba li da to uradim ponovo?
TB: Yeah, let's do that.
TB: Da, hajde uradite ponovo.
ED: All right. This is kind of hard to do with one hand on your belly and one hand on measuring, but I've got it, I think, and I'll save that image and send it to you. So tell me a little bit about what this dark spot means. It's not something I was very happy about.
ED: U redu. Ovo je malo teško uraditi sa jednom rukom na stomaku i jednom na merenju, ali mi uspeva, mislim, sačuvaću tu sliku i poslati je vama. Recite mi nešto o tome šta te tamne tačke znače. Nije nešto čemu sam se radovao.
TB: Many people after a kidney transplant will develop a little fluid collection around the kidney. Most of the time it doesn't create any kind of mischief, but it does warrant looking at, so I'm happy we've got an opportunity to look at it today, make sure that it's not growing, it's not creating any problems. Based on the other images we have, I'm really happy how it looks today.
TB: Mnogo ljudi nakon transplantacije bubrega će razviti malo skupljanje tečnosti oko bubrega. U većini slučajeva to neće naneti nikakvu štetu, ali ne škodi proveriti, tako da sam srećan što imamo priliku da danas pogledamo. da se uverimo da ne raste, i da ne stvara probleme. Na osnovu drugih slika koje imamo, jako sam zadovoljan time kako izgleda danas.
ED: All right. Well, I guess we'll double check it when I come in. I've got my six month biopsy in a couple of weeks, and I'm going to let you do that in the clinic, because I don't think I can do that one on myself.
ED: U redu. Pa, mislim da ćemo proveriti još jednom kada dođem. Imam šestomesečnu biopsiju za koju nedelju, pustiću vas da to vi uradite u klinici, jer mislim da to ne mogu da uradim sam na sebi.
TB: Good choice.ED: All right, thanks, Dr. Batiuk. All right. So what you're sort of seeing here is an example of disruptive technologies, of mobile, social and analytic technologies. These are the foundations of what's going to make personal health possible.
TB: Dobar izbor. ED: U redu, hvala, dr Batuk. U redu. Dakle ono što vidite su otprilike primeri tehnologije koja remeti, mobilne, socijalne i analitičke tenhologije. Ovo su osnove koje će učiniti lično zdravstvo mogućim.
Now there's really three pillars of this personal health I want to talk to you about now, and it's care anywhere, care networking and care customization. And you just saw a little bit of the first two with my interaction with Dr. Batiuk.
Postoje tri stuba ličnog zdravstva o kojim želim da vam pričam, a to je nega svugde, umrežavanje nege i prilagođavanje nege. Videli ste samo malo od prva dva kroz moju interakciju s dr Batukom.
So let's start with care anywhere. Humans invented the idea of hospitals and clinics in the 1780s. It is time to update our thinking. We have got to untether clinicians and patients from the notion of traveling to a special bricks-and-mortar place for all of our care, because these places are often the wrong tool, and the most expensive tool, for the job. And these are sometimes unsafe places to send our sickest patients, especially in an era of superbugs and hospital-acquired infections. And many countries are going to go brickless from the start because they're never going to be able to afford the mega-medicalplexes that a lot of the rest of the world has built. Now I personally learned that hospitals can be a very dangerous place at a young age. This was me in third grade. I broke my elbow very seriously, had to have surgery, worried that they were going to actually lose the arm. Recovering from the surgery in the hospital, I get bedsores. Those bedsores become infected, and they give me an antibiotic which I end up being allergic to, and now my whole body breaks out, and now all of those become infected. The longer I stayed in the hospital, the sicker I became, and the more expensive it became, and this happens to millions of people around the world every year. The future of personal health that I'm talking about says care must occur at home as the default model, not in a hospital or clinic. You have to earn your way into those places by being sick enough to use that tool for the job. Now the smartphones that we're already carrying can clearly have diagnostic devices like ultrasounds plugged into them, and a whole array of others, today, and as sensing is built into these, we'll be able to do vital signs monitor and behavioral monitoring like we've never had before. Many of us will have implantables that will actually look real-time at what's going on with our blood chemistry and in our proteins right now. Now the software is also getting smarter, right? Think about a coach, an agent online, that's going to help me do safe self-care. That same interaction that we just did with the ultrasound will likely have real-time image processing, and the device will say, "Up, down, left, right, ah, Eric, that's the perfect spot to send that image off to your doctor."
Dakle, da počnemo sa negom svugde. Ljudi su izumeli ideju bolnica i klinika 1780-ih. Vreme je da unapredimo naše razmišljanje. Moramo da razvežemo lekare i pacijente od pojma putovanja do specijalnog mesta od cigle i maltera za našu negu, jer ova mesta su obično pogrešan alat, i najskuplji alat za posao. To su ponekad nesigurna mesta za slanje najbolesnijih pacijenata, posebno u doba superbakterija i infekcija zarađenih u bolnici. Mnoge države će ostati bez cigala od samog početka jer nikada neće biti u mogućnosti da priušte mega medicinske komplekse koje je izgradio ostatak sveta. Lično sam naučio da bolnice mogu da budu jako opasna mesta u ranim godinama. Ovo sam ja u trećem razredu. Veoma ozbiljno sam polomio lakat, morao sam na operaciju, brinuo sam se da ću stvarno izgubiti ruku. Oporavljajući se od operacije u bolnici, dobio sam rane od ležanja. Rane su se inficirale, dali su mi antibiotik na koji sam na kraju bio alergičan, po celom telu mi izbije koprivnjača, i sve se inficiralo. Što sam duže bio u bolnici, to sam bio bolesniji, i sve je bilo skuplje, ovo se dešava milionima ljudi širom sveta svake godine. Budućnost ličnog zdravstva o kojem ja pričam je nega koja mora da se odvija kod kuće kao podrazumevani model, a ne u bolnici ili klinici. Morate da zaradite boravak u tim mestima, da budete dovoljno bolesni da koristite taj alat za posao. Telefoni koje nosimo sa sobom mogu da imaju priključene dijagnostičke uređaje poput ultrazvuka, i čitav niz drugih, danas, i kako imaju ugrađene senzore, bićemo u stanju da pratimo vitalne znakove i da pratimo ponašanje kao nikada ranije. Mnogi od nas će imati implante koji će pratiti u stvarnom vremenu šta se dešava sa krvnom hemijom i sa našim proteinima u momentu. Čak i softver postaje pametniji, zar ne? Zamislite trenera, internet agenta, koji će vam pomoći oko sigurne sopstvene nege. Ista interakcija, kao što smo upravo uradili sa ultrazvukom, imaće verovatno obradu slika u realnom vremenu, a uređaj će reći: "Gore, dole, levo, desno, ah, Erik, to je savršeno mesto da se pošalje slika tvom lekaru."
Now, if we've got all these networked devices that are helping us to do care anywhere, it stands to reason that we also need a team to be able to interact with all of that stuff, and that leads to the second pillar I want to talk about, care networking. We have got to go beyond this paradigm of isolated specialists doing parts care to multidisciplinary teams doing person care. Uncoordinated care today is expensive at best, and it is deadly at worst. Eighty percent of medical errors are actually caused by communication and coordination problems amongst medical team members. I had my own heart scare years ago in graduate school, when we're under treatment for the kidney, and suddenly, they're like, "Oh, we think you have a heart problem." And I have these palpitations that are showing up. They put me through five weeks of tests -- very expensive, very scary -- before the nurse finally notices the piece of the paper, my meds list that I've been carrying to every single appointment, and says, "Oh my gosh." Three different specialists had prescribed three different versions of the same drug to me. I did not have a heart problem. I had an overdose problem. I had a care coordination problem. And this happens to millions of people every year. I want to use technology that we're all working on and making happen to make health care a coordinated team sport. Now this is the most frightening thing to me. Out of all the care I've had in hospitals and clinics around the world, the first time I've ever had a true team-based care experience was at Legacy Good Sam these last six months for me to go get this. And this is a picture of my graduation team from Legacy. There's a couple of the folks here. You'll recognize Dr. Batiuk. We just talked to him. Here's Jenny, one of the nurses, Allison, who helped manage the transplant list, and a dozen other people who aren't pictured, a pharmacist, a psychologist, a nutritionist, even a financial counselor, Lisa, who helped us deal with all the insurance hassles. I wept the day I graduated. I should have been happy, because I was so well that I could go back to my normal doctors, but I wept because I was so actually connected to this team.
Ako već imamo sve ove umrežene uređaje koji nam pomažu oko nege bilo gde, razumno je da nam takođe treba i tim da bismo mogli komunicirati sa svim tim stvarima, i to nas dovodi do drugog stuba o kojem želim da pričam, umrežavanje nege. Moramo da idemo izvan paradigme izolovanih specijalista koji brinu o delovima do multidiscipliniranih timova koji rade na ličnoj nezi. Danas je nekoordinisana nega preskupa u najboljem slučaju i smrtonosna u najgorem. 80% medicinskih grešaka je izvazvano problemima komunikacije i koordinacije među članovima medicinskog tima. Pre nekoliko godina na postdiplomskim studijama i ja sam se uplašio, kada sam bio na tretmanu za bubrege, i odjednom čujem: "O, mislimo da imate srčane probleme." Imam ta mala lupanja srca. Idem pet nedelja na testiranja - veoma skupa, veoma strašna - pre nego što medicinska sestra primeti komad papira, moju listu lekova koju sam nosio na svaki pregled, i kaže: "O moj bože!" Tri različita specijalista su mi prepisali tri različite verzije istog leka. Nisam imao srčanih problema. Imao sam problem predoziranja. Imao sam problem koordinacije nege. To se dešava milionima ljudi svake godine. Želim da koristim tehnologiju na kojoj svi radimo da ostvarimo da zdravstvena nega bude koordinirani timski sport. Ovo me najviše plaši. Od sve nege koju sam dobio u bolnicama i klinikama svuda u svetu, prvi put kada sam iskusio pravu timsku negu je bilo u Nasleđu dobrog Sema ovih poslednjih šest meseci da bih ovo dobio. Ovo je slika mog diplomskog tima iz Nasleđa. Ima tu nekoliko ljudi. Prepoznaćete dr Batuka. Upravo smo pričali sa njim. Ovo je Dženi, jedna od medicinskih sestara, Alison, koja je pomogla u rukovođenju transplantne liste, i desetak drugih ljudi koji nisu na slici, apotekar, psiholog, nutricionista, čak i finansijski savetnik, Lisa, koja nam je pomogla da rešimo osiguravajuće poteškoće. Plakao sam na dan diplomiranja. Trebalo je da budem srećan, jer sam sam bio toliko dobro da sam mogao da se vratim svojim normalnim lekarima, ali sam plakao jer sam se toliko povezao sa ovim timom.
And here's the most important part. The other people in this picture are me and my wife, Ashley. Legacy trained us on how to do care for me at home so that they could offload the hospitals and clinics. That's the only way that the model works. My team is actually working in China on one of these self-care models for a project we called Age-Friendly Cities. We're trying to help build a social network that can help track and train the care of seniors caring for themselves as well as the care provided by their family members or volunteer community health workers, as well as have an exchange network online, where, for example, I can donate three hours of care a day to your mom, if somebody else can help me with transportation to meals, and we exchange all of that online. The most important point I want to make to you about this is the sacred and somewhat over-romanticized doctor-patient one-on-one is a relic of the past. The future of health care is smart teams, and you'd better be on that team for yourself.
A evo i najvažnijeg dela. Ostali ljudi na ovoj slici smo moja žena Ešli i ja. U Nasleđu su nas obučili kako da se staramo o meni kod kuće kako bi mogli da rasterete bolnice i klinike. To je jedini način da model radi. Moj tim zapravo radi u Kini na jednom od tih modela sopstvene nege za projekat koji smo nazvali Starosno naklonjeni gradovi. Pomažemo da se izgradi društvena mreža koja može da prati i obuči negu starih koji se sami brinu za sebe, kao i negu koju pružaju njihovi članovi porodice ili dobrovoljni zdravstveni radnici u zajednici, i da takođe postoji mreža razmene na internetu, gde, na primer, mogu da doniram tri sata negovanja vaše majke dnevno, ako neko drugi može da pomogne sa prenosom obroka, i to sve razmenimo preko interneta. Najvažnija tačka na koju želim da ukažem je sveti i malo previše romantizovan odnos lekara i pacijenta, jedan na jedan, to je relikvija prošlosti. Budućnost zdravstvene nege su pametni timovi, i bolje je da budete u tom timu za sebe.
Now, the last thing that I want to talk to you about is care customization, because if you've got care anywhere and you've got care networking, those are going to go a long way towards improving our health care system, but there's still too much guesswork. Randomized clinical trials were actually invented in 1948 to help invent the drugs that cured tuberculosis, and those are important things, don't get me wrong. These population studies that we've done have created tons of miracle drugs that have saved millions of lives, but the problem is that health care is treating us as averages, not unique individuals, because at the end of the day, the patient is not the same thing as the population who are studied. That's what's leading to the guesswork. The technologies that are coming, high-performance computing, analytics, big data that everyone's talking about, will allow us to build predictive models for each of us as individual patients. And the magic here is, experiment on my avatar in software, not my body in suffering.
Poslednje o čemu želim da vam govorim je prilagođavanje nege, jer ako imate negu bilo gde i imate umrežavanje nege, te stvari će mnogo pomoći u poboljšanju našeg zdravstvenog sistema, ali još uvek ima previše nagađanja. Nasumične kliničke probe su smišljene još 1948. da pomognu oko stvaranja leka koji leči tuberkulozu, to su važne stvari, nemojte me pogrešno shvatiti. Ova istraživanja populacije koje smo sproveli su stvorila tonu čudotvornih lekova koji su spasili milione života, ali je problem u tome što zdravstveni sistem tretira nas kao prosečne, a ne kao jedinstvene pojedince, jer na kraju krajeva, pacijent nije isto što i populacija koja se proučava. To nas vodi ka nagađanjima. Tehnologije koje dolaze, računarstvo visokih performansi, analitika, veliki podaci o kojima svi govore, omogućiće nam da izgradimo prognostičke modele za sve nas pojedinačne pacijente. Magija je, eksperimentisanje na mom avataru u softveru, ne na mom telu koje pati.
Now, I've had two examples I want to quickly share with you of this kind of care customization on my own journey. The first was quite simple. I finally realized some years ago that all my medical teams were optimizing my treatment for longevity. It's like a badge of honor to see how long they can get the patient to live. I was optimizing my life for quality of life, and quality of life for me means time in snow. So on my chart, I forced them to put, "Patient goal: low doses of drugs over longer periods of time, side effects friendly to skiing." And I think that's why I achieved longevity. I think that time-in-snow therapy was as important as the pharmaceuticals that I had. Now the second example of customization -- and by the way, you can't customize care if you don't know your own goals, so health care can't know those until you know your own health care goals. But the second example I want to give you is, I happened to be an early guinea pig, and I got very lucky to have my whole genome sequenced. Now it took about two weeks of processing on Intel's highest-end servers to make this happen, and another six months of human and computing labor to make sense of all of that data. And at the end of all of that, they said, "Yes, those diagnoses of that clash of medical titans all of those years ago were wrong, and we have a better path forward." The future that Intel's working on now is to figure out how to make that computing for personalized medicine go from months and weeks to even hours, and make this kind of tool available, not just in the mainframes of tier-one research hospitals around the world, but in the mainstream -- every patient, every clinic with access to whole genome sequencing. And I tell you, this kind of care customization for everything from your goals to your genetics will be the most game-changing transformation that we witness in health care during our lifetime.
Želim brzo da podelim sa vama dva primera ovakve vrste prilagođavanja nege na svom putovanju. Prvi je bio poprilično jednostavan. Napokon sam shvatio pre nekoliko godina da su mi svi medicinski timovi optimizovali tretman za dugovečnost. To je kao bedž časti da vide koliko dugo mogu da održe pacijenta u životu. Ja sam optimizovao svoj život za kvalitetan život, a za mene kvalitetan život znači vreme u snegu. Tako sam ih naterao da na mom kartonu piše: "Ciljevi pacijenta: male doze lekova tokom dugog perioda vremena, nuspojave - prijateljski nastrojen za skijanje." Mislim da sam zbog toga postigao dugovečnost. Mislim da je snežna terapija bila jednako važna kao i lekovi koje sam uzimao. Drugi primer prilagođavanja - i uzgred ne možete prilagoditi negu ako ne znate sopstvene ciljeve, tako da zdravstvo ne može da ih zna dok vi ne znate sopstvene zdravstvene ciljeve. Ali drugi primer koji želim da vam ispričam je, bio sam rano zamorče, imao sam jako puno sreće da mi sekvenciraju ceo genom. Trebalo je oko dve nedelje obrade na Intelovim vrhunskim serverima da bi se to dogodilo, i još šest meseci ljudskog i računarskog rada da se da smisao svim tim podacima. Na kraju svega toga, rekli su: "Da, te dijagnoze u sudaru medicinskih titana svih onih godina su pogrešne, imamo bolji put za napredak." Budućnost na kojoj radi Intel je da se shvati kako da se računanje za personalizovanu medicinu smanji sa meseca i nedelja pa i na sate, i da se stavi takav alat na raspolaganje, ne samo u glavnom okviru prvoklasnih istraživačkih bolnica širom sveta, nego u glavnom toku - svaki pacijent, svaka klinika koja ima pristup sekvenciranju celog genoma. Kažem vam, ova vrsta prilagođavanja nege za sve od vaših ciljeva do vaše genetike će biti najveća promena zdravstvenog sistema naših života kojoj ćemo biti svedoci.
So these three pillars of personal health, care anywhere, care networking, care customization, are happening in pieces now, but this vision will completely fail if we don't step up as caregivers and as patients to take on new roles. It's what my friend Verna said: Wake up and take control of your health. Because at the end of the day these technologies are simply about people caring for other people and ourselves in some powerful new ways.
Tako da ti stubovi ličnog zdravstva, nega bilo gde, umrežavanje nege, prilagođavanje nege, dešavaju se u delićima, ali će vizija potpuno propasti ako se ne pokažemo kao negovatelji i kao pacijenti i zauzmemo nove uloge. Kao što je moja prijateljica Verna rekla: Probudi se i preuzmi kontrolu nad svojim zdravljem. Jer na kraju dana ove tehnologije se jednostavno koriste za brigu o ljudima koji se brinu o drugima i o sebi na neki moćniji, novi način.
And it's in that spirit that I want to introduce you to one last friend, very quickly. Tracey Gamley stepped up to give me the impossible kidney that I was never supposed to have.
I u tom duhu želim da vam predstavim poslednjeg prijatelja, veoma brzo. Trejsi Gemli se odvažila da mi da nemogući bubreg koji nikad nije trebalo da dobijem.
(Applause)
(Aplauz)
So Tracey, just tell us a little bit quickly about what the donor experience was like with you.
Trejsi, samo nam ispričajte brzo nešto o tome kakvo je bilo iskustvo donora za vas.
Tracey Gamley: For me, it was really easy. I only had one night in the hospital. The surgery was done laparoscopically, so I have just five very small scars on my abdomen, and I had four weeks away from work and went back to doing everything I'd done before without any changes.
Trejsi Gemli: Za mene, bilo je jako lako. Provela sam samo jednu noć u bolnici. Operacija je odrađena laparoskopski, tako da imam pet veoma malih ožiljaka na svom stomaku, i imala sam četiri nedelje odsustva sa posla i radila sam sve kao i pre, bez ikakvih promena.
ED: Well, I probably will never get a chance to say this to you in such a large audience ever again. So "thank you" feel likes a really trite word, but thank you from the bottom of my heart for saving my life.
ED: Verovatno neću imati priliku da kažem ovo ponovo pred tako velikom publikom. "Hvala" zvuči kao zaista banalna reč, ali hvala od srca što ste mi spasili život.
(Applause)
(Aplauz)
This TED stage and all of the TED stages are often about celebrating innovation and celebrating new technologies, and I've done that here today, and I've seen amazing things coming from TED speakers, I mean, my gosh, artificial kidneys, even printable kidneys, that are coming. But until such time that these amazing technologies are available to all of us, and even when they are, it's up to us to care for, and even save, one another. I hope you will go out and make personal health happen for yourselves and for everyone. Thanks so much.
Ova TED bina i sve TED bine su obično za proslavu inovacije i proslavu novih thenologija, to sam danas ovde uradio, video sam zapanjujuće stvari od TED govornika, mislim, bože, veštački bubrezi, čak i bubrezi za štampanje, koji su na pomolu. Ali dok ove zapanjujuće tehnologije ne budu raspoložive svima nama, i čak i kada budu, na nama je da se brinemo jedni o drugima, i spasimo jedni druge. Nadam se da ćete ostvariti lično zdravstvo zbog sebe i svih ostalih. Hvala vam puno.
(Applause)
(Aplauz)