I wanted to just start by asking everyone a question: How many of you are completely comfortable with calling yourselves a leader? I've asked that question all across the country, and everywhere I ask it, no matter where, there's a huge portion of the audience that won't put up their hand. And I've come to realize that we have made leadership into something bigger than us; something beyond us. We've made it about changing the world. We've taken this title of "leader" and treat it as something that one day we're going to deserve. But to give it to ourselves right now means a level of arrogance or cockiness that we're not comfortable with. And I worry sometimes that we spend so much time celebrating amazing things that hardly anybody can do, that we've convinced ourselves those are the only things worth celebrating. We start to devalue the things we can do every day, We take moments where we truly are a leader and we don't let ourselves take credit for it, or feel good about it. I've been lucky enough over the last 10 years to work with amazing people who've helped me redefine leadership in a way that I think has made me happier. With my short time today, I want to share with you the one story that is probably most responsible for that redefinition.
Htio sam početi tako da vam postavim pitanje: Koliko vas se osjeća potpuno ugodno nazvati se vođom? Vidite, postavljao sam to pitanje diljem cijele zemlje i gdje god to pitam, nije važno gdje, postoji uvijek veliki dio publike koji ne želi podići ruku. Shvatio sam da smo vodstvo učinili nečim što je veće od nas. Nečim što je iznad nas. Kao da je riječ o mijenjanju svijeta. Uzeli smo tu titulu vođe i odnosimo se prema njoj kao da je ona nešto što ćemo jednog dana zaslužiti, ali kada bismo si ju uzeli sada, značilo bi da smo arogantni i umišljeni do razine kada se više ne osjećamo ugodno. Ponekad me brine što trošimo toliko vremena slaveći nevjerojatne stvari koje malo tko može učiniti, da smo se uvjerili kako su one jedine vrijedne slavljenja, i počeli smo manje cijeniti ono što možemo činiti svaki dan, a u trenucima kada doista jesmo vođe ne dozvoljavamo si preuzimanje zasluge za to i ne dozvoljavamo si da se osjećamo dobro zbog toga. Imao sam dovoljno sreće da tijekom zadnjih 10 godina radim s nevjerojatnim ljudima koji su mi pomogli promijeniti definiciju vodstva na način koji mislim da me učinio sretnijim. U kratkom vremenu koje danas imam, želim s vama podjeliti priču koja je vjerojatno najzaslužnija za tu promjenu definicije. Radio sam na sveučilištu, malom sveučilištu koje se zvalo
I went to a little school called Mount Allison University in Sackville, New Brunswick. And on my last day there, a girl came up to me and said, "I remember the first time I met you." And she told me a story that had happened four years earlier. She said, "On the day before I started university, I was in the hotel room with my mom and dad, and I was so scared and so convinced that I couldn't do this, that I wasn't ready for university, that I just burst into tears. My mom and dad were amazing. They were like, "We know you're scared, but let's just go tomorrow, go to the first day, and if at any point you feel as if you can't do this, that's fine; tell us, and we'll take you home. We love you no matter what.'"
Maunt Alison University smješteno u Sackville-u, New Brunswick (Kanada) i zadnji dan koji sam radio tamo, prišla mi je djevojka i rekla: "Sjećam se prvog trenutka kada sam vas upoznala." Onda mi je ispričala priču koja se dogodila 4 godine ranije. Rekla je: "Dan prije nego što sam se upisala na sveučilište, bila sam u hotelskoj sobi s mamom i tatom i bila sam tako uplašena i tako uvjerena da ja to ne mogu, da nisam spremna za sveučilište, da sam jednostavno briznula u plač. Moji mama i tata bili su nevjerojatni. Rekli su: "Gle, znamo da se bojiš, ali idemo sutra. Idemo prvi dan i ako u bilo kojem trenutku osjetiš da ti to ne možeš, to je u redu, samo nam reci, odvest ćemo te kući. Volimo te bez obzira na sve."
She says, "So I went the next day. I was in line for registration, and I looked around and just knew I couldn't do it; I wasn't ready. I knew I had to quit. I made that decision and as soon as I made it, an incredible feeling of peace came over me. I turned to my mom and dad to tell them we needed to go home, and at that moment, you came out of the student union building wearing the stupidest hat I've ever seen in my life."
Rekla je: " Tako sam otišla sljedećeg dana i stajala u redu za upise, gledala sam oko sebe i jednostavno znala da ja to ne mogu. Znala sam da nisam spremna. Da moram odustati." Rekla je: "Donijela sam odluku i čim sam ju donijela doživjela sam nevjerojatan osjećaj mira. Okrenula sam se prema mami i tati da im kažem da moramo ići doma i baš u tome trenutku, Vi ste izašli iz zgrade Studentskog Zbora noseći najgluplji šešir koji sam vidjela u životu." (Smijeh)
(Laughter)
"Bilo je super.
"It was awesome. And you had a big sign promoting Shinerama," -- which is Students Fighting Cystic Fibrosis, a charity I've worked with for years -- "And you had a bucketful of lollipops. You were handing the lollipops out to people in line, and talking about Shinerama. All of the sudden, you got to me, and you just stopped. And you stared. It was creepy."
Imali ste veliki natpis na kojem je pisalo Shinerama što znači Studenti protiv cistične fibroze," -dobrotvorna ustanova za koju radim već godinama- " i imali ste kantu punu lizalica. Šetali ste i djelili lizalice ljudima u redu i pričali o Shinerami. Odjednom, došli ste do mene i samo ste se zaustavili i buljili ste. Bilo je jezivo." (Smijeh)
(Laughter)
Ova cura ovdje zna o čemu govorim. (Smijeh)
This girl knows what I'm talking about.
(Laughter)
"Onda ste pogledali dečka koji je stajao do mene,
"Then you looked at the guy next to me, smiled, reached into your bucket, pulled out a lollipop, held it out to him and said, 'You need to give a lollipop to the beautiful woman next to you.'" She said, "I've never seen anyone get more embarrassed faster in my life. He turned beet red, he wouldn't even look at me. He just kind of held the lollipop out like this."
nasmiješili ste se, posegnuli u kantu, izvadili lizalicu, pružili je prema njemu i rekli: "Moraš dati ovu lizalicu predivnoj djevojci koja stoji pokraj tebe." I priča dalje:" Nisam nikad u životu vidjela da nekom tako brzo postane tako jako neugodno." Pocrvenio je i uopće nije htio pogledati prema meni. Samo je ovako nekako ispružio lizalicu." (Smijeh)
(Laughter)
"Bilo mi je tako žao lika da sam uzela lizalicu
"I felt so bad for this dude that I took the lollipop. As soon as I did, you got this incredibly severe look on your face, looked at my mom and dad and said, 'Look at that! Look at that! First day away from home, and already she's taking candy from a stranger?'"
i čim sam je uzela, Vi ste imali taj nevjerojatno ozbiljan izraz lica i pogledali ste moju mamu i mog tatu i rekli ste: "Pogledajte to. Pogledajte. Prvi dan daleko od kuće, a već uzima slatkiše od nepoznate osobe?!" (Smijeh)
(Laughter)
Rekla je: "Svi su se počeli smijati. Nekoliko metara dalje
She said, "Everybody lost it. Twenty feet in every direction, everyone started to howl. I know this is cheesy, and I don't know why I'm telling you this, but in that moment when everyone was laughing, I knew I shouldn't quit. I knew I was where I was supposed to be; I knew I was home. And I haven't spoken to you once in the four years since that day. But I heard that you were leaving, and I had to come and tell you you've been an incredibly important person in my life. I'm going to miss you. Good luck."
u svim smjerovima ljudi su se smijali. I znam da je ovo sladunjavo i ne znam ni zašto vam to govorim, ali u tome trenutku kada su se svi smijali, znala sam da ne bi trebala odustati. Znala sam da sam ondje gdje trebam biti i znala sam da sam doma, a nisam s vama progovorila ni jednom u 4 godine od tog dana, ali sam čula da odlazite i morala sam doći do vas i reći vam da ste bili izuzetno važna osoba u mom životu i da ćete mi nedostajati. Sretno." Ona se udaljava, a ja ne mogu vjerovati.
And she walks away, and I'm flattened. She gets six feet away, turns around, smiles and goes, "You should probably know this, too: I'm still dating that guy, four years later."
Udaljila se otprilike dva metra od mene, okrenula se, nasmiješila i rekla: "Vjerojatno biste trebali znati i ovo. Još uvijek hodam s tim likom, 4 godine poslije." (Smijeh)
(Laughter)
Godinu i pol nakon što sam se odselio u Toronto
A year and a half after I moved to Toronto, I got an invitation to their wedding.
dobio sam pozivnicu za njihovo vjenčanje.
(Laughter)
Here's the kicker: I don't remember that. I have no recollection of that moment. I've searched my memory banks, because that is funny and I should remember doing it and I don't. That was such an eye-opening, transformative moment for me, to think that maybe the biggest impact I'd ever had on anyone's life, a moment that had a woman walk up to a stranger four years later and say, "You've been an important person in my life," was a moment that I didn't even remember.
Evo što je začuđujuće. Uopće se toga ne sjećam. Nemam sjećanja vezanih za taj trenutak, a pretražio sam sva sjećanja, jer je smiješno i trebao bi se sjećati toga, a ne sjećam se. To je bio iznenađujući, spoznajni trenutak za mene da vjerojatno najveći utjecaj koji sam imao na nečiji život trenutak zbog kojeg je djevojka prišla strancu 4 godine kasnije i rekla: "Bili ste izuzetno važna osoba u mom životu," je trenutak kojeg se ni ne sjećam.
How many of you guys have a lollipop moment, a moment where someone said or did something that you feel fundamentally made your life better? All right. How many of you have told that person they did it? See, why not? We celebrate birthdays, where all you have to do is not die for 365 days --
Koliko vas ima "Lizalica" trenutak, trenutak u kojem je netko rekao ili učinio nešto za što mislite da je istinski učinilo vaš život boljim? Dobro. Koliko vas je reklo toj osobi da su to učinili? Vidite, zašto ne? Slavimo rođendane, gdje sve što morate napraviti je ne umrijeti 365 dana (Smijeh)
(Laughter)
Yet we let people who have made our lives better walk around without knowing it. Every single one of you has been the catalyst for a lollipop moment. You've made someone's life better by something you said or did. If you think you haven't, think of all the hands that didn't go up when I asked. You're just one of the people who hasn't been told.
dok ljude koji su poboljšali naš život pustimo da hodaju okolo i to ni ne znaju. A svaki od vas, svaki od vas je bio katalizator za takav trenutak. Učinili ste nečiji život boljim, nečim što ste rekli ili napravili, a ako mislite da niste, razmislite o svim rukama koje se nisu digle kad sam postavio to pitanje. Vi ste samo jedan od ljudi kojima to nitko nije rekao.
It's scary to think of ourselves as that powerful, frightening to think we can matter that much to other people. As long as we make leadership something bigger than us, as long as we keep leadership beyond us and make it about changing the world, we give ourselves an excuse not to expect it every day, from ourselves and from each other.
Tako je zastrašujuće razmišljati o nama kao tako moćnima. Može biti strašno razmišljati da toliko možemo značiti drugim ljudima, jer dok vodstvo smatramo nečim većim od nas, nečim iznad nas, dok mislimo da se radi o mijenjanju svijeta, dajemo si opravdanje da ga ne očekujemo svaki dan od nas samih i jedni od drugih.
Marianne Williamson said, "Our greatest fear is not that we are inadequate. [It] is that we are powerful beyond measure. It is our light and not our darkness that frightens us." My call to action today is that we need to get over our fear of how extraordinarily powerful we can be in each other's lives. We need to get over it so we can move beyond it, and our little brothers and sisters and one day our kids -- or our kids right now -- can watch and start to value the impact we can have on each other's lives, more than money and power and titles and influence. We need to redefine leadership as being about lollipop moments -- how many of them we create, how many we acknowledge, how many of them we pay forward and how many we say thank you for. Because we've made leadership about changing the world, and there is no world. There's only six billion understandings of it.
Marianne Williamson je rekla: "Naš najveći strah nije da smo neadekvatni. Naš najveći strah je da smo neizmjerno moćni. Naše je svjetlo, a ne naša tama ono što nas plaši." A moj poziv na akciju danas je da moramo prijeći preko toga. Moramo pobijediti strah kako izvanredno moćni možemo biti u životima drugih. Moramo prijeći preko toga kako bismo mogli krenuti dalje, kako bi naša mlađa braća i sestre, a jednoga dana i naša djeca -ili naša djeca sada- mogla gledati i početi cijeniti utjecaj koji možemo imati na živote drugih više nego novac, moć, titule i utjecaj. Moramo promjeniti definiciju vodstva na način da se radi o ovakvim "Lizalica" trenucima, koliko ih stvorimo, koliko smo ih svjesni, koliko ih proslijedimo i za koliko njih kažemo hvala. Jer, od vodstva smo učinili kao da je riječ o mijenjanju svijeta, a svijeta nema. Postoji tek 6 milijardi razumijevanja svijeta, i promijenite li razumijevanje svijeta jedne osobe,
And if you change one person's understanding of it, understanding of what they're capable of, understanding of how much people care about them, understanding of how powerful an agent for change they can be in this world, you've changed the whole thing.
njeno razumijevanje onoga za što je sve sposobna, razumijevanje koliko je ljudima do nje stalo, razumijevanje toga koliko snažan promicatelj promjene može biti u ovome svijetu, izmijenili ste sve. Ako tako uspijemo pojmiti vodstvo,
And if we can understand leadership like that, I think if we can redefine leadership like that, I think we can change everything. And it's a simple idea, but I don't think it's a small one. I want to thank you so much for letting me share it with you today.
tj. uspijemo li tako redefinirati vodstvo, mislim da možemo promijeniti sve. To je jednostavna zamisao, ali ne mislim da je malena, i želim vam od srca svima zahvaliti što ste mi dopustili da je danas podijelim s vama.