We've been told to go out on a limb and say something surprising. So I'll try and do that, but I want to start with two things that everyone already knows. And the first one, in fact, is something that has been known for most of recorded history, and that is, that the planet Earth, or the solar system, or our environment or whatever, is uniquely suited to sustain our evolution -- or creation, as it used to be thought -- and our present existence, and most important, our future survival.
Rečeno nam je neka se ohrabrimo i kažemo nešto iznenađujuće. pa ću to i pokušati, ali htio bih početi sa dvije stvari koje svi već znaju. Prva je , zapravo nešto što se zna kroz većinu pisane povijesti, a to je kako je planet Zemlja, ili sunčev sustav, ili naše okružje ili kako god, jedinstveno ugođen kako bi podržao naš razvoj -- ili stvaranje, kako se nekad mislilo -- i naše trenutno postojanje, te najvažnije, naše buduće preživljavanje.
Nowadays, this idea has a dramatic name: Spaceship Earth. And the idea there is that outside the spaceship, the universe is implacably hostile, and inside is all we have, all we depend on, and we only get the one chance: if we mess up our spaceship, we've got nowhere else to go. Now, the second thing that everyone already knows is that, contrary to what was believed for most of human history, human beings are not, in fact, the hub of existence. As Stephen Hawking famously said, we're just a chemical scum on the surface of a typical planet that's in orbit around a typical star, which is on the outskirts of a typical galaxy, and so on.
Danas ta ideja ima dramatično ime: Svemirski brod Zemlja. A ideja je kako izvan svemirskog broda, svemir je neumoljivo neprijateljski, dok je unutra sve što imamo, sve o čemu ovisimo, te imamo samo jednu priliku: ako udesimo naš svemirski brod, nemamo ići gdje drugdje. Sad, druga stvar koju svi već znaju je kako, obrnuto od onog što smo vjerovali kroz ljudsku povijest, ljudska bića nisu, zapravo, centar postojanja. Kako je Stephen Hawking slavno rekao, samo smo kemijska skrama na površini tipičnog planeta koji je u orbiti oko tipične zvijezde, koja je na periferiji tipične galaksije, i tako dalje.
Now, the first of those two things that everyone knows is kind of saying that we're at a very untypical place, uniquely suited and so on. And the second one is saying that we're at a typical place. And, especially if you regard these two as deep truths to live by and to inform your life decisions, then they seem a little bit to conflict with each other. But that doesn't prevent them from both being completely false.
Sad, prva od ove dvije stvari koje svi znaju na neki način govori kako smo na vrlo netipičnom mjestu, jedinstveno ugođenom i tako dalje, a druga govori kako smo na tipičnom mjestu. Te, posebno ako se odnosite prema tim dvjema kao dubokim istinama po kojima se ravnate i donosite životne odluke, onda se čine kao pomalo u konfliktu jedna sa drugom. Ali to ih ne sprječava da obje budu potpuno krive.
(Laughter)
(Smijeh)
And they are. So let me start with the second one: typical. Well, is this a typical place? Well, let's look around, you know, look in a random direction, and we see a wall and chemical scum --
A jesu. Pa dajte da krene od druge: "Tipično." Dobro, je li ovo tipično mjesto? Dobro, Pogledajmo uokolo, znate, pogledajmo u nasumičnom pravcu, pa vidimo zid, i kemijski otpad--
(Laughter)
(Smijeh)
and that's not typical of the universe at all. All you've got to do is go a few hundred miles in that same direction and look back, and you won't see any walls or chemical scum at all -- all you see is a blue planet. And if you go further than that, you'll see the Sun, the solar system and the stars and so on, but that's still not typical of the universe, because stars come in galaxies. And most places in the universe, a typical place in the universe, is nowhere near any galaxies.
a to uopće nije tipično za svemir. Sve što trebate učiniti je otići par stotina milja u tom istom smjeru te pogledati unazad, i nećete vidjeti nikakve zidove niti kemijski otpad -- sve što vidite je plavi planet. A ako idete dalje od toga, vidjet ćete Sunce, sunčev sustav i zvijezde i tako dalje, ali to i dalje nije tipično za svemir, jer zvijezde dolaze u galaksijama. A najviše mjesta u svemiru, tipično mjesto u svemiru, nije nigdje niti blizu galaksijama.
So let's go out further, till we're outside the galaxy, and look back, and yeah, there's the huge galaxy with spiral arms laid out in front of us. And at this point, we've come 100,000 light-years from here. But we're still nowhere near a typical place in the universe. To get to a typical place, you've got to go 1,000 times as far as that, into intergalactic space. And so, what does that look like -- "typical?" What does a "typical" place in the universe look like? Well, at enormous expense, TED has arranged a high-resolution immersion virtual reality rendering of the view from intergalactic space. Can we have the lights off, please, so we can see it?
Pa hajdemo dalje, dok izađemo iz galaksije, te se osvrnimo, i da, ovdje je ogromna galaksija sa spiralnim kracima ispred nas. U ovom trenutku, došli smo 100.000 svjetlosnih godina odavde. Ali i dalje nismo niti blizu tipičnom mjestu u svemiru. Kako biste došli do tipičnog mjesta, morali biste ići 1.000 puta dalje nego sada, u međugalaktički prostor. Pa onda, kako to izgleda -- "tipično?" kako izgleda "tipično" mjesto u svemiru? Dobro, kroz enormne troškove, TED je sredio VR prikaz, visoke razlučivosti radi bolje imerzije, pogleda iz međugalaktičkog prostora. Možemo li ugasiti svijetla, molim, kako bismo ga mogli vidjeti?
Well, not quite, not quite perfect.
Dobro, ne posve, ne posve savršeno.
You see, intergalactic space is completely dark, pitch dark. It's so dark, that if you were to be looking at the nearest star to you, and that star were to explode as a supernova, and you were to be staring directly at it at the moment when its light reached you, you still wouldn't be able to see even a glimmer. That's how big and how dark the universe is. And that's despite the fact that a supernova is so bright, so brilliant an event, that it would kill you stone dead at a range of several light-years.
Vidite, međugalaktički je prostor posve mračan, tamo je mrkli mrak. Toliko je mračno da kada biste gledali prema sebi najbližoj zvijezdi, a ta bi zvijezda eksplodirala kao supernova, a vi biste gledali ravno u nju u trenu kad bi vas njeno svjetlo doseglo, i dalje ne biste mogli vidjeti čak niti treptaj. To je koliko je velik i koliko je mračan svemir. A to je usprkos činjenici kako je supernova toliko svijetao, toliko sjajan događaj, da bi vas smjesta ubila na udaljenosti od nekoliko svjetlosnih godina.
(Laughter)
(Smijeh)
And yet, from intergalactic space, it's so far away you wouldn't even see it. It's also very cold out there -- less than three degrees above absolute zero. And it's very empty. The vacuum there is one million times less dense than the highest vacuum that our best technology on Earth can currently create. So that's how different a typical place is from this place. And that is how untypical this place is. So can we have the lights back on please? Thank you.
Pa ipak, iz međugalaktičkog prostora, toliko je daleko da ju ne biste niti vidjeli. Tamo je također i vrlo hladno -- manje od tri stupnja iznad apsolutne nule. I vrlo je prazno. Vakuum tamo je milijun puta rjeđi od najrjeđeg vakuuma kojeg najbolja tehnologija na Zemlji trenutno može stvoriti. Toliko je različito tipično mjesto od ovog mjesta. Dakle to je koliko je ovo mjesto netipično. Možemo li ponovno upaliti svijetla, molim? Hvala.
Now, how do we know about an environment that's so far away and so different and so alien from anything we're used to? Well, the Earth -- our environment, in the form of us -- is creating knowledge. Well, what does that mean? Well, look out even further than we've just been -- I mean from here, with a telescope -- and you'll see things that look like stars, they're called quasars. "Quasars" originally meant "quasi-stellar object," which means "things that look a bit like stars."
Sad, kako znamo o okružju koje je toliko udaljeno i toliko različito i toliko strano od svega na što smo navikli? Pa, Zemlja -- naše okružje, u obliku nas -- stvara znanje. Dobro, što to znači? Pa, pogledajmo čak i dalje od ovog gdje smo upravo bili -- mislim odavde, teleskopom -- i vidjet ćete stvari koji izgledaju poput zvijezda, a zovu se kvazari. "Kvazari" je izvorno značilo "Kvazi stelarni objekti", Što znači: "stvari koje pomalo nalikuju zvijezdama."
(Laughter)
(Smijeh)
But they're not stars. And we know what they are. Billions of years ago and billions of light-years away, the material at the center of a galaxy collapsed towards a supermassive black hole. And then intense magnetic fields directed some of the energy of that gravitational collapse and some of the matter back out in the form of tremendous jets, which illuminated lobes with the brilliance of -- I think it's a trillion -- suns.
Ali oni nisu zvijezde. A mi znamo što su. Prije više milijardi godina i više milijardi godina svjetlosti od nas, materijal u središtu galaksije se urušio prema super masivnoj crnoj rupi. A potom su silna magnetska polja usmjerila nešto energije tog gravitacijskog urušavanja i nešto materije nazad van u obliku ogromnih mlazova, koji su osvjetlili režnjeve sa sjajem -- mislim da je trilijuna -- sunaca.
Now, the physics of the human brain could hardly be more unlike the physics of such a jet. We couldn't survive for an instant in it. Language breaks down when trying to describe what it would be like in one of those jets. It would be a bit like experiencing a supernova explosion, but at point-blank range and for millions of years at a time.
Sad, fizika bi ljudskog mozga teško mogla biti različitija od fizike takvog mlaza. Ne bismo mogli preživjeti u njemu niti trenutak. Jezik se slama prilikom pokušaja opisa kako bi bilo u jednom od tih mlazova. Bilo bi pomalo nalik iskustvu eksplozije supernove, ali iz neposredne blizine i u trajanju više milijuna godina.
(Laughter)
(Smijeh)
And yet, that jet happened in precisely such a way that billions of years later, on the other side of the universe, some bit of chemical scum could accurately describe and model and predict and explain, above all -- there's your reference -- what was happening there, in reality. The one physical system, the brain, contains an accurate working model of the other, the quasar. Not just a superficial image of it, though it contains that as well, but an explanatory model, embodying the same mathematical relationships and the same causal structure.
Pa ipak, taj se mlaz dogodio na točno takav način da milijarde godina kasnije, na drugoj strani svemira, neki dio kemijske skrame može točno opisati i modelirati i predvidjeti i objasniti, prije svega -- eto vam upute -- što se događalo tamo, u stvarnosti. Jedan fizički sustav, mozak, sadrži točan radni model drugoga, kvazara. Ne samo njegovu površinsku sliku, iako također sadrži i to, nego model koji objašnjava, koji utjelovljuje iste matematičke odnose i istu uzročnu strukturu.
Now, that is knowledge. And if that weren't amazing enough, the faithfulness with which the one structure resembles the other is increasing with time. That is the growth of knowledge. So, the laws of physics have this special property, that physical objects as unlike each other as they could possibly be can, nevertheless, embody the same mathematical and causal structure and to do it more and more so over time.
Sad, to je znanje. A ako to nije dovoljno zapanjujuće, stupanj kojem jedna struktura nalikuje drugoj sa vremenom raste. To je rast znanja. Jer, zakoni fizike imaju to posebno svojstvo da fizički objekti toliko međusobno različiti koliko uopće mogu biti, mogu ipak utjeloviti istu matematičku i uzročnu strukturu te to činiti sve više i više tijekom vremena.
So we are a chemical scum that is different. This chemical scum has universality. Its structure contains, with ever-increasing precision, the structure of everything. This place, and not other places in the universe, is a hub which contains within itself the structural and causal essence of the whole of the rest of physical reality. And so, far from being insignificant, the fact that the laws of physics allow this or even mandate that this can happen is one of the most important things about the physical world.
Tako da smo mi kemijska skrama koja je različita. Ovaj kemijski otpad ima općenitost. Njegova struktura sadrži, sa stalno rastućom preciznošću, strukturu svega. Ovo mjesto, a ne druga mjesta u svemiru, je središte koje u sebi sadrži strukturalnu i uzročnu srž čitave ostale fizičke stvarnosti. Tako da, daleko od bivanja beznačajnom, činjenica kako zakoni fizike omogućuju ovo ili se čak pobrinu kako bi se to moglo dogoditi, je jedna od najvažnijih stvari o fizičkom svijetu.
Now, how does the solar system -- our environment, in the form of us -- acquire this special relationship with the rest of the universe? Well, one thing that's true about Stephen Hawking's remark -- I mean, it is true, but it's the wrong emphasis -- one thing that's true about it is that it doesn't do it with any special physics, there's no special dispensation, no miracles involved. It does it simply with three things that we have here in abundance. One of them is matter, because the growth of knowledge is a form of information processing. Information processing is computation, computation requires a computer, and there's no known way of making a computer without matter. We also need energy to make the computer, and most important, to make the media, in effect, onto which we record the knowledge that we discover.
Sad, kako sunčev sustav -- naše okružje, u obliku nas -- stječe taj poseban odnos s ostatkom svemira? Pa, jedna stvar koja je ispravna u Stephen Hawkingovoj opasci -- mislim, ispravna je, samo je krivo naglašena. Jedna stvar koja je ispravna je kako ne koristi nikakvu posebnu fiziku, Nema posebnih božanskih zakona, nisu uključena nikakva čuda. Radi jednostavno sa tri stvari koje ovdje imamo u izobilju. Jedna od njih je materija, jer rast znanja je oblik obrade informacija. Obrada informacija je računanje, računanje zahtijeva računalo -- nema poznatog načina pravljenja računala bez materije. Također trebamo energiju kako bi napravili računalo, te najvažnije, da napravimo medij, u biti, na koji spremamo znanje koje smo otkrili.
And then thirdly, less tangible but just as essential for the open-ended creation of knowledge, of explanations, is evidence. Now, our environment is inundated with evidence. We happened to get round to testing, let's say, Newton's law of gravity, about 300 years ago. But the evidence that we used to do that was falling down on every square meter of the Earth for billions of years before that, and we'll continue to fall for billions of years afterwards. And the same is true for all the other sciences. As far as we know, evidence to discover the most fundamental truths of all the sciences is here just for the taking, on our planet.
Te potom treće, manje opipljivo ali jednako bitno za bezgraničeno stvaranje znanja, stvaranje objašnjenja je dokaz. Sad, naše je okružje preplavljeno dokazima Dogodilo se da smo testirali, recimo, Newtonov zakon gravitacije, prije oko 300 godina. Ali dokazi koje smo koristili su padali na svaki četvorni metar Zemlje milijardama godina ranije i nastavit će padati milijardama godina nakon. A isto vrijedi i za ostale znanosti. Koliko nam je poznato, dokazi za otkrivanje najtemeljnijih istina svih znanosti nalaze se ovdje, na našoj planeti, samo ih treba uzeti.
Our location is saturated with evidence and also with matter and energy. Out in intergalactic space, those three prerequisites for the open-ended creation of knowledge are at their lowest possible supply -- as I said, it's empty, it's cold and it's dark out there. Or is it? Now actually, that's just another parochial misconception.
Naša je lokacija preplavljena dokazima te također materijom i energijom. Vani u međugalaktičkom prostoru, ova su tri preduvjeta za bezgranično stvaranje znanja na najnižoj mogućoj razini dostupnosti -- kako rekoh, tamo vani je prazno, hladno i mračno. No je li tako? Pa zapravo, to je još jedno pučko pogrešno shvaćanje.
(Laughter)
(Smijeh)
Because imagine a cube out there in intergalactic space, the same size as our home, the solar system. Now, that cube is very empty by human standards, but that still means that it contains over a million tons of matter. And a million tons is enough to make, say, a self-contained space station, on which there's a colony of scientists that are devoted to creating an open-ended stream of knowledge, and so on.
Jer zamislite kocku tamo u međugalaktičkom prostoru iste veličine kao naš dom, sunčev sustav. Sad ta je kocka jako prazna po ljudskim standardima, ali to i dalje znači kako sadrži više od milijun tona materije. A milijun tona je dovoljno za stvoriti, recimo, samodostatnu svemirsku stanicu, na kojoj je kolonija znanstvenika koja je posvećena stvaranju bezgraničnog toka znanja, i tako dalje.
Now, it's way beyond present technology to even gather the hydrogen from intergalactic space and form it into other elements and so on. But the thing is, in a comprehensible universe, if something isn't forbidden by the laws of physics, then what could possibly prevent us from doing it, other than knowing how? In other words, it's a matter of knowledge, not resources. If we could do that, we'd automatically have an energy supply, because this transmutation would be a fusion reactor.
Sad, trenutno je poprilično onkraj tehnologije čak i prikupiti vodik iz međugalaktičkog prostora te ga oblikovati u druge elemente i tako dalje. Ali stvar je, u razumljivom svemiru, ako nešto nije zabranjeno zakonima fizike, onda što nas može spriječiti da to učinimo, osim znanja kako? Drugim riječima, to je stvar znanja, ne resursa. Ako bismo to mogli učiniti, automatski bi imali izvor energije, jer ta bi transmutacija bila fuzijski reaktor.
And evidence? Well, again, it's dark out there to human senses, but all you've got to do is take a telescope, even one of present-day design, look out, and you'll see the same galaxies as we do from here. And with a more powerful telescope, you'll be able to see stars and planets in those galaxies, you'll be able to do astrophysics and learn the laws of physics. And locally there, you could build particle accelerators and learn elementary particle physics and chemistry, and so on. Probably the hardest science to do would be biology field trips --
A dokazi? Dobro, ponovno, tamo je tamno za ljudske pojmove, ali sve što trebaš napraviti je uzeti teleskop, čak neki današnjeg dizajna, pogledati, i vidjet ćeš iste galaksije kao i mi odavde. A s moćnijim teleskopom, moći ćeš vidjeti zvijezde i planete u tim galaksijama, moći ćeš se baviti astrofizikom te učiti zakone fizike. A tamo lokalno mogao bi sagraditi ubrzivače čestica, te učiti fiziku elementarnih čestica te kemiju, i tako dalje. Vjerojatni bi najteža znanost za činiti bila biološki terenski rad --
(Laughter)
(Smijeh)
because it would take several hundred million years to get to the nearest life-bearing planet and back. But I have to tell you -- and sorry, Richard -- but I never did like biology field trips much --
jer bi trebalo nekoliko stotina milijuna godina za doći do najbližeg planeta koji sadrži život i nazad. Ali moram vam reći -- i oprosti, Richarde, -- ali nikad nisam baš ni volio biološki terenski rad.
(Laughter)
(Smijeh)
and I think we can just about make do with one every few hundred million years.
pa smatram kako nam je zapravo taman dovoljno imati jedan svakih nekoliko stotina milijuna godina.
(Laughter)
(Smijeh)
So, in fact, intergalactic space does contain all the prerequisites for the open-ended creation of knowledge. Any such cube anywhere in the universe could become the same kind of hub that we are, if the knowledge of how to do so were present there. So, we're not in a uniquely hospitable place. If intergalactic space is capable of creating an open-ended stream of explanations, then so is almost every other environment, so is the Earth. So is a polluted Earth. And the limiting factor, there and here, is not resources -- because they're plentiful -- but knowledge, which is scarce.
Tako da zapravo, međugalaktički prostor sadrži preduvjete za bezgranično stvaranje znanja. Bilo koja takva kocka bilo gdje u svemiru bi mogla postati ista vrst koncentratora kakav smo i mi, ako bi znanje kako to učiniti tamo bila prisutna. Dakle, nismo na jedinstveno nastanjivom mjestu. Ako je međugalaktički prostor sposoban stvoriti bezgraničan tok objašnjenja, onda je tako i gotovo svako drugo okružje, tako je i Zemlja. Tako je i zagađena Zemlja. A ograničavajući faktor, tamo i ovdje, nisu resursi, jer njih je obilje, nego znanje, kojeg je malo.
Now, this cosmic knowledge-based view may -- and, I think, ought to -- make us feel very special. But it should also make us feel vulnerable, because it means that without the specific knowledge that's needed to survive the ongoing challenges of the universe, we won't survive them. All it takes is for a supernova to go off a few light-years away, and we'll all be dead!
Sad ovaj pogled na svemir temeljen na znanju može -- a mislim da i treba -- učiniti da se osjećamo vrlo posebnima. Ali bi nas također trebao učiniti da se osjećamo ranjivima, jer to znači kako bez određenog znanja koje je potrebno za preživjeti trenutne izazove svemira, nećemo ih preživjeti. Sve što je potrebno je da supernova okine nekoliko svjetlosnih godina odavde, i svi bismo bili mrtvi!
Martin Rees has recently written a book about our vulnerability to all sorts of things, from astrophysics, to scientific experiments gone wrong, and most importantly, to terrorism with weapons of mass destruction. And he thinks that civilization has only a 50 percent chance of surviving this century. I think he's going to talk about that later in the conference.
Martin Rees je nedavno napisao knjigu o našoj ranjivosti spram svakakvih stvari, od astrofizike do znanstvenih eksperimenata koji su pošli ukrivo te najvažnije. do terorizma oružjem masovnog uništenja. Te on misli kako civilizacija ima samo 50 posto šanse preživjeti ovo stoljeće. Mislim kako će on pričati o tome kasnije u konferenciji.
Now, I don't think that probability is the right category to discuss this issue in, but I do agree with him about this: we can survive and we can fail to survive. But it depends, not on chance, but on whether we create the relevant knowledge in time. The danger is not at all unprecedented. Species go extinct all the time. Civilizations end. The overwhelming majority of all species and all civilizations that have ever existed are now history. And if we want to be the exception to that, then logically, our only hope is to make use of the one feature that distinguishes our species and civilization from all the others, namely, our special relationship with the laws of physics, our ability to create new explanations, new knowledge -- to be a hub of existence.
Sad, ne mislim kako je vjerojatnost ispravna kategorija za raspravu o ovoj temi, ali slažem se s njim oko ovoga: možemo preživjeti, a možemo i ne preživjeti. Ali to ne ovisi o šansi, nego o tome jesmo li stvorili relevantno znanje na vrijeme. Opasnost uopće nije besprimjerna. Vrste izumiru svo vrijeme. Civilizacije završavaju. Nadmoćna većina svih vrsta i svih civilizacija koje su ikad postojale sad su povijest. A ako mi želimo biti iznimka iz toga, tad je, logično, naša jedina nada upotrijebiti tu jedinstvenu odliku koja izdvaja našu vrstu i civilizaciju od svih ostalih -- rječju, naš poseban odnos sa zakonima fizike, našu sposobnost stvoriti nova objašnjenja, novo znanje -- biti centralni čvor postojanja.
So let me now apply this to a current controversy, not because I want to advocate any particular solution, but just to illustrate the kind of thing I mean. And the controversy is global warming. Now, I'm a physicist, but I'm not the right kind of physicist. In regard to global warming, I'm just a layman. And the rational thing for a layman to do is to take seriously the prevailing scientific theory. And according to that theory, it's already too late to avoid a disaster, because, if it's true that our best option at the moment is to prevent CO2 emissions with something like the Kyoto Protocol, with its constraints on economic activity and its enormous cost of hundreds of billions of dollars, or whatever it is, then that is already a disaster by any reasonable measure. And the actions that are advocated are not even purported to solve the problem, merely to postpone it by a little. So it's already too late to avoid it, and it probably has been too late to avoid it ever since before anyone realized the danger. It was probably already too late in the 1970s, when the best available scientific theory was telling us that industrial emissions were about to precipitate a new ice age, in which billions would die.
Pa dajte neka primijenim ovo na trenutnu polemiku, ne stoga što želim zastupati neko određeno rješenje, nego samo kako bih prikazao na kakve stvari mislim. A polemika je globalno zatopljenje. Sad, ja sam fizičar, ali nisam prava vrst fizičara. Spram golablnog zatopljenja, tek sam laik. A razumna stvar za laika je shvatiti ozbiljno prevladavajuću znanstvenu teoriju. A u skladu s tom teorijom, već je prekasno za izbjeći nepogodu, što ako je istina da je naša trenutno najbolja mogućnost spriječiti emisije CO2 pomoću nečega nalik Protokolu iz Kyota, sa ograničavanjem gospodarske aktivnosti i ogromnom cijenom toga u stotinama milijardi dolara, ili kolika već jest, onda je to već sad nepogoda u bilo kojoj razumnoj mjeri. A akcije koje se zastupaju čak niti ne podrazumjevaju riješiti problem, već ga tek kane malo odgoditi. Dakle već je prekasno izbjeći ju, a vjerojatno je bilo prekasno izbjeći ju i prije nego je itko uočio opasnost. Vjerojatno je već bilo prekasno u 1970-ima, kada nam je najbolja postojeća znanstvena teorija govorila kako će industrijske emisije ubrzati dolazak novog ledenog doba, u kojem će milijarde izginuti.
Now, the lesson of that seems clear to me, and I don't know why it isn't informing public debate. It is that we can't always know. When we know of an impending disaster and how to solve it at a cost less than the cost of the disaster itself, then there's not going to be much argument, really. But no precautions and no precautionary principle can avoid problems that we do not yet foresee.
Sad, pouka ovoga meni se čini jasna, i ne znam zašto ne utječe na javnu raspravu. Govori nam kako ne možemo uvijek znati. Kad znamo za nadolazeću nepogodu, te kako ju riješiti po cijeni nižoj od cijene same nepogode, tada zapravo i neće biti puno rasprave. ali nikakva predostrožnost niti mjera opreza ne može izbjeći probleme koje još nismo predvidjeli.
Hence, we need a stance of problem-fixing, not just problem-avoidance. And it's true that an ounce of prevention equals a pound of cure, but that's only if we know what to prevent. If you've been punched on the nose, then the science of medicine does not consist of teaching you how to avoid punches.
Stoga, trebamo stav rješavanja problema, ne samo izbjegavanja problema. Istina je kako šaka sprječavanja vrijedi kao vreća lijeka, ali to vrijedi samo ako znamo što spriječiti. Ako ste udareni po nosu, onda se znanost medicine me sastoji od poučavanja vas kako izbjeći udarce.
(Laughter)
(Smijeh)
If medical science stopped seeking cures and concentrated on prevention only, then it would achieve very little of either.
Ako bi medicinska znanost prestala tražiti lijekove i usredotočila se na prevenciju, onda bi postigla jako malo ijednoga.
The world is buzzing at the moment with plans to force reductions in gas emissions at all costs. It ought to be buzzing with plans to reduce the temperature and with plans to live at the higher temperature -- and not at all costs, but efficiently and cheaply. And some such plans exist, things like swarms of mirrors in space to deflect the sunlight away and encouraging aquatic organisms to eat more carbon dioxide. At the moment, these things are fringe research; they're not central to the human effort to face this problem or problems in general. And with problems that we are not aware of yet, the ability to put right -- not the sheer good luck of avoiding indefinitely -- is our only hope, not just of solving problems, but of survival.
Svijet trenutno bruji od planova kako primorati na smanjenje ispuštanja plinova po svaku cijenu. Trebao bi brujati od planova kako smanjiti temperaturu, i od planova kako živjeti na višoj temperaturi -- i ne po svaku cijenu, već učinkovito i jeftino. A neki takvi planovi postoje, stvari poput jata zrcala u svemiru koja bi odbijala sunčevu svjetlost, te poticanja vodenih organizama jesti više ugljičnog dioksida. U ovom trenutku, ove su stvari rubna istraživanja; nisu u središtu ljudskog napora za suočenje sa ovim problemom, ili problemima uopće. A s problemima kojih još nismo svjesni, sposobnost za ispravno postupanje -- ne tek puka sreća vječitog izbjegavanja -- je naša jedina nada, ne samo rješavanja problema, nego preživljavanja.
So, take two stone tablets and carve on them. On one of them, carve: "Problems are soluble." And on the other one, carve: "Problems are inevitable."
Pa uzmite dvije kamene pločice, i urežite u njih. Na jednu, urežite: "Problemi su rješivi" A na drugu, urežite: "Problemi su neizbježni"
Thank you.
Hvala vam.
(Applause)
(Pljesak)