Human beings are everywhere. With settlements on every continent, we can be found in the most isolated corners of Earth’s jungles, oceans, and tundras. Our impact is so profound, most scientists believe humanity has left a permanent mark on Earth’s geological record. So what would happen if suddenly, every human on Earth disappeared?
Ljudska su bića svugdje. S naseljima na svakom kontinentu, možemo biti pronađeni u najizoliranijim kutevima Zemljinih džungli, oceana i tundri. Naš je utjecaj toliko dubok da većina znanstvenika vjeruje da je čovječanstvo ostavilo trajni trag na Zemljinom geološkom zapisu. Pa što bi se dogodilo kad bi iznenada svaki čovjek na Zemlji nestao?
With no one maintaining them, some of our creations backfire immediately. Hours after we disappear, oil refineries malfunction, producing month-long blazes at plants like the ones in western India, the southern United States, and South Korea. In underground rail systems like those in London, Moscow, and New York City, hundreds of drainage pumps are abandoned, flooding the tunnels in just three days. By the end of the first week, most emergency generators have shut down, and once the fires have gone out, the earth goes dark for the first time in centuries.
Budući da ih nitko ne održava, neke naše kreacije odmah će nam uzvratiti. Satima nakon što nestanemo, podbacit će rafinerije nafte, stvorivši mjesec dana plamena na postrojenjima poput onog u zapadnoj Indiji, južnom SAD-u i Južnoj Koreji. U podzemnim željeznicama poput one u Londonu, Moskvi i New York Cityju, stotine kanalizacijskih pumpi su napuštene i poplavljuju tunele u samo tri dana. Do kraja prvog tjedna većina rezervnih generatora su se ugasila, i jednom kad se vatre ugase Zemlja postaje tamna po prvi put u više stoljeća.
After the first catastrophic month, changes come more gradually. Within 20 years, sidewalks have been torn apart by weeds and tree roots. Around this time, flooded tunnels erode the streets above into urban rivers. In temperate climates, the cycle of seasons freezes and thaws these waterways, cracking pavement and concrete foundations. Leaking pipes cause the same reaction in concrete buildings, and within 200 winters, most skyscrapers buckle and tumble down. In cities built in river deltas like Houston, these buildings eventually wash away completely - filling nearby tributaries with crushed concrete.
Nakon prvog katastrofičnog mjeseca promjene idu postupno. U 20 godina pločnici su rastrgani korovom i korijenjem drveća. Za to vrijeme poplavljeni tuneli pretvaraju ulice iznad njih u urbane rijeke. U umjerenim klimama ciklus godišnjih doba zamrzava i otapa plovne putove, razbija kolnik i betonske temelje. Cureće cijevi izazivaju istu reakciju u betonskim zgradama, i tijekom 200 zima većina nebodera savija se i ruši. U gradovima izgrađenim na riječnim deltama poput Houstona, ove građevine se nakon nekog vremena potpuno ispiru - puneći obližnje pritoke slomljenim betonom.
Rural and suburban areas decay more slowly, but in largely unsurprising ways. Leaks, mold, bug and rodent infestations - all the usual enemies of the homeowner- now go uncontested. Within 75 years, most houses' supporting beams have rotted and sagged, and the resulting collapsed heap is now home to local rodents and lizards.
Ruralne i prigradske zone propadaju nešto sporije, no na vrlo neiznenađujuće načine. Curenje, plijesan, zaraze kukaca i glodavaca - svi uobičajeni neprijatelji kućevlasnika - sada prolaze neporaženi. U roku od 75 godina većina temelja u kućama su istrunula i oslabljena, što rezultira srušenom hrpom drva koja su dom lokalnim glodavcima i gušterima.
But in this post-human world, “local” has a new meaning. Our cities are full of imported plants, which now run wild across their adopted homes. Water hyacinth coat the waterways of Shanghai in a thick green carpet. Poisonous giant hogweeds overgrow the banks of London’s Thames River. Chinese Ailanthus trees burst through New York City streets. And as sunken skyscrapers add crumbled concrete to the new forest floor, the soil acidity plummets, potentially allowing new plant life to thrive.
No u ovom post-ljudskom svijetu, "lokalno" je dobilo novo značenje. Naši su gradovi puni uvezenih biljki, koje sada divljaju u njihovim posvojenim domovima. Vodeni zumbuli prekrivaju vodene puteve u Šangaju poput debelog zelenog tepiha. Otrovni gigantski svinjski korov obrasta obale londonske rijeke Temze. Kinesko drveće pajasen probija se kroz ulice New York Cityja. I kako potonuli neboderi dodaju rasuti beton na novi šumski pod, kiselost tla opada i potencijalno dopušta razvoj novog biljnog života.
This post-human biodiversity extends into the animal kingdom, as well. Animals follow the unchecked spread of native and non-native plants, venturing into new habitats with the help of our leftover bridges. In general, our infrastructure saves some animals and dooms others. Cockroaches continue to thrive in their native tropical habitats, but without our heating systems, their urban cousins likely freeze and die out in just two winters. And most domesticated animals are unable to survive without us – save for a handful of resourceful pigs, dogs, and feral housecats. Conversely, the reduced light pollution saves over a billion birds each year whose migrations were disrupted by blinking communication tower lights and high-tension wires. And mosquitos multiply endlessly in one of their favorite manmade nurseries – rubber tires, which last for almost a thousand years.
Ova post-ljudska raznolikost proširuje se i u životinjsko carstvo. Životinje prate neobuzdano širenje domaćih i stranih biljaka, upuštajući se u nova staništa pomoću preostalih mostova. Općenito, naša infrastruktura spašava neke životinje, a druge osuđuje na propast. Žohari nastavljaju napredovati u svojim domaćim, tropskim staništima, ali bez naših sustava grijanja njihovi urbani rođaci se smrzavaju i umiru za samo dvije zime. Najpripitomljenije životinje ne mogu preživjeti bez nas - osim šačice snalažljivih svinja, pasa i divljih kućnih mačaka. No smanjena svjetlosna zagađenost spašava milijarde ptica svake godine čije su migracije bile poremećene treptanjem svjetala komunikacijskih tornjeva i žicama visokog napona. A komarci se beskrajno množe u jednoj od njihovih najdražih ljudskih jaslica - gumama koje traju gotovo tisuću godina.
As fauna and flora flourish, Earth’s climate slowly recovers from millennia of human impact. Within 35,000 years, the plant cycle removes the last traces of lead left by the Industrial Revolution from Earth’s soil, and it may take up to 65,000 years beyond that for CO2 to return pre-human levels. But even after several million years, humanity’s legacy lives on. Carved in unyielding granite, America’s Mt. Rushmore survives for 7.2 million years. The chemical composition of our bronze sculptures keeps them recognizable for over 10 million. And buried deep underground, the remnants of cities built on floodplains have been preserved in time as a kind of technofossil.
Kako fauna i flora cvjetaju, Zemljina klima se polako oporavlja od tisućljeća ljudskog utjecaja. U 35 000 godina biljni ciklus uklanja zadnje tragove olova preostalog u Zemljinom tlu iz vremena Industrijske revolucije i moglo bi potrajati do 65 000 godina nakon toga da se CO2 vrati na razine prije ljudi. No čak i nakon nekoliko milijuna godina, ljudska baština živi i dalje. Isklesan u neuništivom granitu, američki Mt. Rushmore preživljava 7,2 milijuna godina. Kemijski sastav naših brončanih kipova održava ih prepoznatljivim oko 10 milijuna godina. I zakopani duboko ispod zemlje, ostaci gradova izgrađenih u riječnim ravnicama sačuvani su u vremenu poput neke vrste tehnofosila.
Eventually, these traces, too, will be wiped from the planet’s surface. Humanity hasn’t always been here, and we won’t be here forever. But by investigating the world without us, perhaps we can learn more about the world we live in now.
Nakon nekog vremena, i ovi tragovi će biti izbrisani s površine planeta. Čovječanstvo nije uvijek bilo ovdje, i nećemo biti ovdje zauvijek. No istraživanjem svijeta bez nas, mogli bismo naučiti više o svijetu u kojem živimo sada.