Oh, excuse me! Have you ever yawned because somebody else yawned? You aren't especially tired, yet suddenly your mouth opens wide and a big yawn comes out. This phenomenon is known as contagious yawning. And while scientists still don't fully understand why it happens, there are many hypotheses currently being researched. Let's take a look at a few of the most prevalent ones, beginning with two physiological hypotheses before moving to a psychological one. Our first physiological hypothesis states that contagious yawning is triggered by a specific stimulus, an initial yawn. This is called fixed action pattern. Think of fixed action pattern like a reflex. Your yawn makes me yawn. Similar to a domino effect, one person's yawn triggers a yawn in a person nearby that has observed the act. Once this reflex is triggered, it must run its course. Have you ever tried to stop a yawn once it has begun? Basically impossible! Another physiological hypothesis is known as non-conscious mimicry, or the chameleon effect. This occurs when you imitate someone's behavior without knowing it, a subtle and unintentional copycat maneuver. People tend to mimic each other's postures. If you are seated across from someone that has their legs crossed, you might cross your own legs. This hypothesis suggests that we yawn when we see someone else yawn because we are unconsciously copying his or her behavior. Scientists believe that this chameleon effect is possible because of a special set of neurons known as mirror neurons. Mirror neurons are a type of brain cell that responds equally when we perform an action as when we see someone else perform the same action. These neurons are important for learning and self-awareness. For example, watching someone do something physical, like knitting or putting on lipstick, can help you do those same actions more accurately. Neuroimaging studies using fMRI, functional magnetic resonance imaging, show us that when we seem someone yawn or even hear their yawn, a specific area of the brain housing these mirror neurons tends to light up, which, in turn, causes us to respond with the same action: a yawn! Our psychological hypothesis also involves the work of these mirror neurons. We will call it the empathy yawn. Empathy is the ability to understand what someone else is feeling and partake in their emotion, a crucial ability for social animals like us. Recently, neuroscientists have found that a subset of mirror neurons allows us to empathize with others' feelings at a deeper level. (Yawn) Scientists discovered this empathetic response to yawning while testing the first hypothesis we mentioned, fixed action pattern. This study was set up to show that dogs would enact a yawn reflex at the mere sound of a human yawn. While their study showed this to be true, they found something else interesting. Dogs yawned more frequently at familiar yawns, such as from their owners, than at unfamiliar yawns from strangers. Following this research, other studies on humans and primates have also shown that contagious yawning occurs more frequently among friends than strangers. In fact, contagious yawning starts occurring when we are about four or five years old, at the point when children develop the ability to identify others' emotions properly. Still, while newer scientific studies aim to prove that contagious yawning is based on this capacity for empathy, more research is needed to shed light on what exactly is going on. It's possible that the answer lies in another hypothesis altogether. The next time you get caught in a yawn, take a second to think about what just happened. Were you thinking about a yawn? Did someone near you yawn? Was that person a stranger or someone close? And are you yawning right now? (Yawn) (Lip smacking)
O, oprostite! Jeste li ikad zjevnuli jer je netko drugi zjevnuo? Niste posebno umorni, ali iznenada usta vam se širom otvore i veliki zjev izađe. Ovaj fenomen poznat je kao zarazno zijevanje. I dok znanstvenici ne razumiju u potpunosti zašto se to događa, postoje mnoge hipoteze koje se trenutno istražuju. Pogledajmo nekoliko prevladavajućih, počevši sa dvije fiziološke hipoteze prije nego odemo na psihološku. Prva fiziološka hipoteza kaže da zarazno zijevanje okida specifičan stimulus, početni zijev. Ovo se zove fiksni uzorak akcije. Zamislite fiksirani uzorak akcije kao refleks. Vaš zijev tjera me da zijevam. Slično kao domino efekt, zijev jedne osobe pokreće zijev u osobi u blizini koja je vidjela taj čin. Kada se pokrene ovaj refleks, mora završiti. Jeste li ikad pokušali stati jednom kad je počelo? Gotovo nemoguće! Još jedna fiziološka hipoteza poznata je kao nesvjesno imitiranje ili efekt kameleona. Ovo se događa kada oponašate nečije ponašanje a da niste svjesni, suptilni i nenamjerni potez imitacije. Ljudi su skloni imitiranju držanja. Ako sjedite preko puta nekoga tko je prekrižio noge, možda ćete prekrižiti vlastite noge. Ova hipoteza predlaže da zijevamo kada vidimo nekog da zijeva jer nesvjesno kopiramo njegovo ili njeno ponašanje. Znanstvenici vjeruju da je ovaj kameleonski efekt moguć zbog posebnog seta neurona poznatih kao zrcalni neuroni. Zrcalni neuroni su tip moždanih stanica koji odgovara jednako kada činimo nešto kao što smo vidjeli nekog drugog da čini to isto. Ti neuroni su važni za učenje i samosvjesnost. Na primjer, gledati nekog da radi nešto fizički, kao pletenje ili stavljanje ruža, može vam pomoći da činite iste stvari točnije. Neurosnimanje koristeći fMRI, funkcionalno snimanje magnetskom rezonancom, pokazuje da kada vidimo nekog da zijeva ili čujemo njihovo zijevanje, posebno područje mozga koje sadrži te zrcalne neurone se aktivira, što, zauzvrat, čini da odgovorimo istom akcijom: zijevanjem. Naša psihološka hipoteza također uključuje rad ovih zrcalnih neurona. Zvat ćemo to suosjećajno zijevanje. Suosjećanje je mogućnost shvaćanja što netko drugi osjeća i sudjelovanje u njihovoj emociji, ključna sposobnost za životinje poput nas. Nedavno, neuroznanstvenici su pronašli da drugi set zrcalnih neurona dozvoljava suosjećanje s osjećajima drugih na dubljoj razini. Znanstvenici su otkrili ovaj suosjećajni odgovor na zijevanje dok su testirali prvu hipotezu koju smo spomenuli, fiksirani uzrok akcije. Ova studija provedena je da bi pokazala da psi imitiraju refleks zijevanja na sam zvuk ljudskog zijevanja. Dok je njihova studija pokazala da je to istinito, također je pronašla još nešto zanimljivo. Psi su zijevali češće na poznato zijevanje, kao zijevanje vlasnika, nego na nepoznato zijevanje stranaca. Slijedeći ovo istraživanje, druge studije ljudi i primata pokazale su da se zarazno zijevanje češće javlja između prijatelja nego stranaca. Zapravo, zarazno zijevanje počne se pojavljivati kada imamo četiri ili pet godina, u točci kada djeca razvijaju mogućnost da shvaćaju tuđe osjećaje. Ipak, dok novije znanstvene studije ciljaju na dokazivanje zaraznog zijevanja baziranog na kapacitetu za suosjećanje, više istraživanja potrebno je kako bi smo utvrdili što se točno događa. Moguće je da odgovor leži u potpuno drugoj hipotezi. Sljedeći put kad zijevate, uzmite tren i razmislite o tome što se dogodilo. Jeste li razmišljali o zijevanju? Je li netko blizu vas zijevao? Je li ta osoba bila stranac ili netko blizak? I zijevate li sada?