Evidence suggests that humans in all ages and from all cultures create their identity in some kind of narrative form. From mother to daughter, preacher to congregant, teacher to pupil, storyteller to audience. Whether in cave paintings or the latest uses of the Internet, human beings have always told their histories and truths through parable and fable. We are inveterate storytellers.
Dokazi pokazuju da ljudi svih starosti i iz svih kultura stvaraju svoj identitet kroz neku vrstu pripovijedanja. Od majke do kćeri, propovjednika do vjernika, učitelja do učenika, pripovjedača do publike. Bilo spiljskim crtežima ili najmodernijim mogućnostima Interneta, ljudi su uvijek prenosili svoju povijest i istinu kroz poučne priče i bajke. Mi smo nezasitini pripovjedači.
But where, in our increasingly secular and fragmented world, do we offer communality of experience, unmediated by our own furious consumerism? And what narrative, what history, what identity, what moral code are we imparting to our young?
No gdje u našem sve više i više sekularnom i fragmentiranom svijetu dozvoljavamo zajedničku izmjenu iskustva u neposrednom dodiru s našim bijesnim konzumerizmom? I koju priču, koju povijest, koji identitet i koji moralni kod predajemo svojoj mladeži?
Cinema is arguably the 20th century's most influential art form. Its artists told stories across national boundaries, in as many languages, genres and philosophies as one can imagine. Indeed, it is hard to find a subject that film has yet to tackle. During the last decade we've seen a vast integration of global media, now dominated by a culture of the Hollywood blockbuster. We are increasingly offered a diet in which sensation, not story, is king. What was common to us all 40 years ago -- the telling of stories between generations -- is now rarified. As a filmmaker, it worried me. As a human being, it puts the fear of God in me. What future could the young build with so little grasp of where they've come from and so few narratives of what's possible? The irony is palpable; technical access has never been greater, cultural access never weaker.
Vrlo je mogue da je kino najutjecajniji oblik umjetnosti dvadesetog stoljeća. Filmski redatelji su uspjeli prenijeti pripovijesti preko državnih granica koristeći toliko jezika, žanrova i filozofskih učenja koliko možemo samo zamisliti. Doista je teško naći temu koja je jos neiskorištena u filmu. U proteklom desetljeću svjedočili smo potpunoj integraciji globalnih medija kojima danas dominira kultura hollywoodskih blockbustera. Sve više i više nam se nude filmovi čija je primarna svrha spektakl, a ne sami zaplet filma. Ono što je prije 40 godina bio dio naše svakodnevice - prenošenje pripovijesti s generacije na generaciju - sada je rijetkost. Kao filmsku redateljicu to me je jako zabrinulo. Kao ljudsko bice to me cini bogobojaznom. Kakvu će budućnost nasa mladež moći izgraditi imajući tako malo povezanosti sa svojim porijeklom i tako malo priča o tome sto je moguće? Ironija je vidljiva; pristup omogućen tehnologijom nikad nije bio lakši, dok pristup kulturi nikad nije bio slabiji.
And so in 2006 we set up FILMCLUB, an organization that ran weekly film screenings in schools followed by discussions. If we could raid the annals of 100 years of film, maybe we could build a narrative that would deliver meaning to the fragmented and restless world of the young. Given the access to technology, even a school in a tiny rural hamlet could project a DVD onto a white board.
I zato smo 2006. godine osnovali FILMCLUB, organizaciju koja omogućava tjedna prikazivanja filmova u školama praćena raspravom. Kada bismo proučili stogodišnje anale filma, mozda bismo mogli stvoriti priču koja bi prenijela značenje fragmentiranom i nemirnom svijetu mladih. Uzevši u obzir pristup tehnologiji, čak bi i škole u malim zaseocima imale mogućnost projicirati DVD na platno.
In the first nine months we ran 25 clubs across the U.K., with kids in age groups between five and 18 watching a film uninterrupted for 90 minutes. The films were curated and contextualized. But the choice was theirs, and our audience quickly grew to choose the richest and most varied diet that we could provide. The outcome, immediate. It was an education of the most profound and transformative kind. In groups as large as 150 and as small as three, these young people discovered new places, new thoughts, new perspectives. By the time the pilot had finished, we had the names of a thousand schools that wished to join.
Tijekom prvih devet mjeseci održali smo 25 klupskih sastanaka u Ujedinjenom Kraljevstvu u sklopu kojih su djeca od 5 do 18 godina gledala film 90 minuta bez prekida. Filmovi su bili objašnjeni i stavljeni u širi kontekst. Ali izbor je bio njihov i nasa publika je ubrzo počela birati najraskošniji i najraznolikiji izbor koji smo im mogli ponuditi. Rezultat je bio trenutni. Bilo je to obrazovanje vrlo potpune i transformativne prirode. U grupama cija je veličina varirala od čak 150 do 3, ovi su mladi ljudi otkrili nova mjesta, nove misli, nove perspektive. Do završetka probne verzije projekta imali smo imena tisuću škola koje su se željele uključiti.
The film that changed my life is a 1951 film by Vittorio De Sica, "Miracle in Milan." It's a remarkable comment on slums, poverty and aspiration. I had seen the film on the occasion of my father's 50th birthday. Technology then meant we had to hire a viewing cinema, find and pay for the print and the projectionist. But for my father, the emotional and artistic importance of De Sica's vision was so great that he chose to celebrate his half-century with his three teenage children and 30 of their friends, "In order," he said, "to pass the baton of concern and hope on to the next generation."
Film koji je promijenio moj život je film Vittoria De Sice: "Čudo u Milanu" snimljen 1951. Film izvanredno opisuje slamove, siromaštvo i ljudske težnje. Pogledala sam ovaj film na očev pedeseti rođendan. Tadašnja tehnologija je zahtijevala da unajmimo kino gdje ga možemo pogledati, pronađemo i platimo filmsku vrpcu i projekcionista. No za moga oca, emocionalna i umjetnička važnost De Sicine vizije je bila toliko velika da je odlučio proslaviti svoj 50. rođendan sa svoje troje tinejdžera i njihovih 30 prijatelja. "Kako bih," rekao je, "predao palicu brižnosti i nade sljedećoj generaciji."
In the last shot of "Miracle in Milan," slum-dwellers float skyward on flying brooms. Sixty years after the film was made and 30 years after I first saw it, I see young faces tilt up in awe, their incredulity matching mine. And the speed with which they associate it with "Slumdog Millionaire" or the favelas in Rio speaks to the enduring nature.
U zadnjoj sceni "Čuda u Milanu" stanovnici slamova otplove k nebu na letećim metlama. 60 godina nakon što je film napravljen i 30 godina nakon što sam ga prvi put vidjela, još uvijek vidim mlada lica kako se uzdižu od zanesenosti, njihova nevjerica ista kao i moja. I brzina kojom oni povezuju taj film s filmom "Milijunaš s ulice" ili s favelama u Riu signalizira trajnost.
In a FILMCLUB season about democracy and government, we screened "Mr. Smith Goes to Washington." Made in 1939, the film is older than most of our members' grandparents. Frank Capra's classic values independence and propriety. It shows how to do right, how to be heroically awkward. It is also an expression of faith in the political machine as a force of honor.
U sezoni FILMCLUB-a o demokraciji i vladi, prikazali smo "Gospodin Smith ide u Washington". Snimljen 1939., ovaj film je stariji od djedova i baka većine naših članova. U ovom klasiku Franka Capre cijene se neovisnost i pristojnost. Film pokazuje kako se ponašati na pravi način, kako biti herojski nespretan. No on je također i izraz vjere da je politički stroj časna sila.
Shortly after "Mr. Smith" became a FILMCLUB classic, there was a week of all-night filibustering in the House of Lords. And it was with great delight that we found young people up and down the country explaining with authority what filibustering was and why the Lords might defy their bedtime on a point of principle. After all, Jimmy Stewart filibustered for two entire reels.
Ubrzo nakon sto je "Gospodin Smith" postao klasik FILMCLUB-a, u Domu Lordova (Britanski parlament) održavao se tjedan obilježen cjelonoćnim govorima radi odugovlačenja glasovanja, a mi smo s velikim zadovoljstvom našli mlade ljude diljem zemlje kako objašnjavaju autoritativno sto je parlamentarni proces i zasto Lordovi odgađaju odlazak na spavanje zbog svojih načela. Pa ipak je Jimmy Stewart to isto radio 20-tak minuta u filmu.
In choosing "Hotel Rwanda," they explored genocide of the most brutal kind. It provoked tears as well as incisive questions about unarmed peace-keeping forces and the double-dealing of a Western society that picks its moral fights with commodities in mind. And when "Schindler's List" demanded that they never forget, one child, full of the pain of consciousness, remarked, "We already forgot, otherwise how did 'Hotel Rwanda' happen?"
Kada su pak odabrali "Hotel Rwanda", upoznali su se s genocidom najbrutalnije vrste. Film je potaknuo suze, ali i oštroumna pitanja o nenaoružanim udrženjima za očuvanje mira i o dvoličnosti Zapadnog društva koje izabire svoje moralne bitke s pogodnostima na umu. I kada je "Schindlerova Lista" od njih zatražila da nikada ne zaborave sto se dogodilo, jedno je dijete, puno boli uzrokovane sviješću, primijetilo: "Već smo zaboravili, jer kako bi se inače "Hotel Rwanda" mogao dogoditi?"
As they watch more films their lives got palpably richer. "Pickpocket" started a debate about criminality disenfranchisement. "To Sir, with Love" ignited its teen audience. They celebrated a change in attitude towards non-white Britons, but railed against our restless school system that does not value collective identity, unlike that offered by Sidney Poitier's careful tutelage.
Kako su gledali sve više filmova, njihovi životi su postajali osjetno bogatiji. Film "Džepar" je pokrenuo raspravu o oduzimanju biračkog prava zbog počinjenja kaznenog djela. "Gospodinu s ljubavlju" iznimno je zainteresirao teen publiku. S veseljem su prihvatili promjenu u stavu prema nebijelim Britancima, no snažno su se protivili našem nemirnom obrazovnom sustavu koji ne cijeni kolektivni identitet, za razliku od onog ponuđenog pod pažljivim tutorstvom Sidneya Poitiera.
By now, these thoughtful, opinionated, curious young people thought nothing of tackling films of all forms -- black and white, subtitled, documentary, non-narrative, fantasy -- and thought nothing of writing detailed reviews that competed to favor one film over another in passionate and increasingly sophisticated prose. Six thousand reviews each school week vying for the honor of being review of the week.
Već sada, ovi obazrivi, slobodoumni i znatiželjni mladi ljudi s lakoćom su se mogli baviti filmovima svih oblika - crno-bijeli, titlovani, dokumentarni, nenarativni, fantasy filmovi - te s lakoćom pisati detaljne osvrte u kojima su zastupali bolji od dva filma u strastvenoj i sve više i više sofisticiranoj prozi. Šest tisuća članaka svaki školski tjedan se natjecalo za čast da budu proglašeni člankom tjedna.
From 25 clubs, we became hundreds, then thousands, until we were nearly a quarter of a million kids in 7,000 clubs right across the country. And although the numbers were, and continue to be, extraordinary, what became more extraordinary was how the experience of critical and curious questioning translated into life. Some of our kids started talking with their parents, others with their teachers, or with their friends. And those without friends started making them.
Iz 25 klubova, postali smo stotine, pa tisuće, dok nismo obuhvaćali skoro četvrt milijuna djece u 7.000 klubova diljem zemlje. I iako su brojke bile, i nastavljaju biti, izuzetne, ono što je postalo jos izuzetnije je kako se iskustvo kritičkog i znatiželjnog ispitivanja prenijelo u život. Neka od naše djece počela su pričati sa svojim roditeljima, druga s učiteljima, ili sa svojim prijateljima. A oni bez prijatelja su ih počeli nalaziti.
The films provided communality across all manner of divide. And the stories they held provided a shared experience. "Persepolis" brought a daughter closer to her Iranian mother, and "Jaws" became the way in which one young boy was able to articulate the fear he'd experienced in flight from violence that killed first his father then his mother, the latter thrown overboard on a boat journey.
Filmovi su pruzali zajedništvo unatoč svakakvim različitostima. I priče iz filmova pružale su zajedničko iskustvo. "Persepolis" je zbližio kći i njenu majku, porijeklom iz Irana, a "Ralje" je postao način kroz koji je jedan mali dječak izrazio strah koji je iskusio bježeći od nasilja od kojih mu je prvo poginuo otac, a zatim majka, koja je pala preko palube na putovanju brodom.
Who was right, who wrong? What would they do under the same conditions? Was the tale told well? Was there a hidden message? How has the world changed? How could it be different? A tsunami of questions flew out of the mouths of children who the world didn't think were interested. And they themselves had not known they cared. And as they wrote and debated, rather than seeing the films as artifacts, they began to see themselves.
Tko je bio u pravu, tko u krivu? Što bi oni sami napravili u toj situaciji? Je li priča dobro ispričana? Je li postojala skrivena poruka u filmu? Kako se svijet promijenio? Kako bi mogao biti drugačiji? Cijelo more pitanja izletjelo je iz usta djece koje je svijet smatrao nezainteresiranima. I oni sami nisu znali da im je stalo. No kako su pisali i razgovarali, umjesto da su samo gledali filmove kao predmete, počeli su vidjeti sebe.
I have an aunt who is a wonderful storyteller. In a moment she can invoke images of running barefoot on Table Mountain and playing cops and robbers. Quite recently she told me that in 1948, two of her sisters and my father traveled on a boat to Israel without my grandparents. When the sailors mutinied at sea in a demand for humane conditions, it was these teenagers that fed the crew. I was past 40 when my father died. He never mentioned that journey.
Imam tetu koja je divna pripovjedačica. U jednom trenutku ona moze dočarati prizore trčanja bosim nogama po planini Table i igranja policajaca i pljačkaša. Baš nedavno mi je rekla da je 1948. sa svojim dvjema sestrama i mojim ocem otputovala brodom u Izrael bez mojih bake i djeda. Kada su se na pučini mornari pobunili zahtijevajući humane uvjete života, spomenuti tinejdžeri su bili ti koji su hranili posadu. Imala sam preko 40 godina kada mi je otac preminuo. Nikad nije spomenuo to putovanje.
My mother's mother left Europe in a hurry without her husband, but with her three-year-old daughter and diamonds sewn into the hem of her skirt. After two years in hiding, my grandfather appeared in London. He was never right again. And his story was hushed as he assimilated.
Majka moje majke napustila je Europu u žurbi bez svoga muža, ali sa svojom trogodišnjom kćeri i dijamantima ušivenim u obrub svoje suknje. Nakon dvije godinje skrivanja, moj djed se pojavio u Londonu. Više nikada nije bio u pravu. I njegova priča je bila utišana tijekom njegove prilagodbe.
My story started in England with a clean slate and the silence of immigrant parents. I had "Anne Frank," "The Great Escape," "Shoah," "Triumph of the Will." It was Leni Riefenstahl in her elegant Nazi propaganda who gave context to what the family had to endure. These films held what was too hurtful to say out loud, and they became more useful to me than the whispers of survivors and the occasional glimpse of a tattoo on a maiden aunt's wrist.
Moja priča je započela u Engleskoj, započela je iznova s tišinom roditelja imigranata. Imala sam "Anne Frank," "Veliki bijeg", "Shoah," "Trijumf volje". Leni Riefenstahl je bila ta koja je kroz svoju elegantnu nacističku propagandu dala kontekst onome s čime se obitelj morala nositi. Ovi filmovi su sadržavali u sebi ono što je bilo previše bolno da bi se izreklo na glas, i postali su mi više korisni od šaputanja preživjelih i povremenog pogleda na tetovažu na zapešću neudate tete.
Purists may feel that fiction dissipates the quest of real human understanding, that film is too crude to tell a complex and detailed history, or that filmmakers always serve drama over truth. But within the reels lie purpose and meaning. As one 12-year-old said after watching "Wizard of Oz," "Every person should watch this, because unless you do you may not know that you too have a heart."
Puristi bi mohli pomisliti da fikcija uništava potragu za pravim ljudskim razumijevanjem, da je film previše grub da bi mogao ispričati kompleksnu i detaljnu povijest ili da redatelji uvijek serviraju dramu prije istine. Ali u filmskim trakama leže svrha i značenje. Kao što je jedan 12-godisnjak rekao nakon gledanja "Čarobnjaka iz Oza", "Svaka osoba bi trebala pogledati ovo, jer ako to ne napravite možda nećete znati da i vi također imate srce."
We honor reading, why not honor watching with the same passion? Consider "Citizen Kane" as valuable as Jane Austen. Agree that "Boyz n the Hood," like Tennyson, offers an emotional landscape and a heightened understanding that work together. Each a piece of memorable art, each a brick in the wall of who we are. And it's okay if we remember Tom Hanks better than astronaut Jim Lovell or have Ben Kingsley's face superimposed onto that of Gandhi's. And though not real, Eve Harrington, Howard Beale, Mildred Pierce are an opportunity to discover what it is to be human, and no less helpful to understanding our life and times as Shakespeare is in illuminating the world of Elizabethan England.
Cijenimo čitanje knjiga, zašto ne bismo cijenili gledanje filmova s istom strašću? Smatrajte film "Građanin Kane" jednako vrijedim kao Jane Austen. Složite se da "Boyz n the Hood." kao I Tennyson, nudi pregršt emocija i uzvišeno razmijevanje koji su u međusobnom skladu. Svaki je komad nezaboravne umjetnosti, svaki je cigla u zidu onoga što mi jesmo. I u redu je ako se sjećamo Toma Hanksa bolje nego astronauta Jima Lovella ili imamo lice Bena Kingsleya na umu kada mislimo na Ghandija. I iako nisu stvarni, Eve Harrington, Howard Beale, Mildred Pierce su prilika da otkrijemo sto znači biti čovjekom i isto tako nam pomažu da razumijemo naš život i vremena kao što nam Shakespeare pomaže prikazati svijet elizabetanske Engleske.
We guessed that film, whose stories are a meeting place of drama, music, literature and human experience, would engage and inspire the young people participating in FILMCLUB. What we could not have foreseen was the measurable improvements in behavior, confidence and academic achievement. Once-reluctant students now race to school, talk to their teachers, fight, not on the playground, but to choose next week's film -- young people who have found self-definition, ambition and an appetite for education and social engagement from the stories they have witnessed.
Pogodili smo da će film, čije su priče i zapleti mjesto gdje se sastaju drama, glazba, književnost i ljudsko iskustvo, zainteresirati i inspirirati mlade ljude koji sudjeluju u FILMCLUB-u. Ono što nismo mogli predvidjeti bio je vidljivi napredak u ponašanju, samopouzdanju i akademskom postignuću. Nekad neodlucni učenici sada trče u školu, razgovaraju s profesorima, svađaju se, ne na igralistu, nego kada se bira film za sljedeći tjedan - mladi ljudi koji su pronašli definiciju sebe, ambiciju te apetit za obrazovanjem i društvenim angažmanom kroz filmske priče kojima su svjedočili.
Our members defy the binary description of how we so often describe our young. They are neither feral nor myopically self-absorbed. They are, like other young people, negotiating a world with infinite choice, but little culture of how to find meaningful experience. We appeared surprised at the behaviors of those who define themselves by the size of the tick on their shoes, yet acquisition has been the narrative we have offered.
Naši članovi prkose dvostrukom opisu kojime tako često opisujemo današnju mladež. Oni nisu ni divlji, ni slijepo egoocentrični. Oni, kao i drugi mladi ljudi, pregovaraju sa svijetom u kojemu je mogućnost izbora beskonačna, no malo je kulture koja ih upućuje kako da pronađu značajna iskustva. Činili smo se iznenađeni zbog ponašanja onih koji sebe definiraju po veličini kvačice na svojim cipelama, ipak priča koju smo im ponudili bila je o stečevini.
If we want different values we have to tell a different story, a story that understands that an individual narrative is an essential component of a person's identity, that a collective narrative is an essential component of a cultural identity, and without it it is impossible to imagine yourself as part of a group. Because when these people get home after a screening of "Rear Window" and raise their gaze to the building next door, they have the tools to wonder who, apart from them, is out there and what is their story.
Ako želimo drugačije vrijednosti, moramo ispričati drugačiju pripovijest, pripovijest u kojoj se razumije da je priča svakog čovjeka važna komponenta identiteta te osobe, te da je kolektivna priča važan dio kulturnog identiteta i da je bez nje nemoguće zamisliti se kao dio neke grupe. Zato što kada se ovi ljudi vrate kući nakon prikazivanja filma "Prozor u dvorište" i podignu pogled prema susjednoj zgradi, imaju alat koji im omogućuje da se zapitaju tko, osim njih samih, je tamo vani i koja je njihova priča.
Thank you.
Hvala vam.
(Applause)
(Pljesak)