It has been 128 years since the last country in the world abolished slavery and 53 years since Martin Luther King pronounced his "I Have A Dream" speech. But we still live in a world where the color of our skin not only gives a first impression, but a lasting one that remains.
Prošlo je 128 godina otkako je posljednja država na svijetu ukinula ropstvo i 53 godine otkako je Martin Luther King održao svoj "Ja imam san" govor. No, još uvijek živimo u svijetu u kojem boja naše kože ne stvara samo prvi dojam, već dojam koji ostaje.
I was born in a family full of colors. My father is the son of a maid from whom he inherited an intense dark chocolate tone. He was adopted by those who I know as my grandparents. The matriarch, my grandma, has a porcelain skin and cotton-like hair. My grandpa was somewhere between a vanilla and strawberry yogurt tone, like my uncle and my cousin. My mother is a cinnamon-skin daughter of a native Brazilian, with a pinch of hazel and honey, and a man [who is] a mix of coffee with milk, but with a lot of coffee. She has two sisters. One in a toasted-peanut skin and the other, also adopted, more on the beige side, like a pancake.
Rođena sam u obitelji punoj boja. Moj otac sin je sobarice od koje je naslijedio intenzivnu nijansu tamne čokolade. Posvojili su ga ljudi koje znam kao baku i djeda. Nadzornica, moja baka, ima porculansku kožu i kosu poput vune. Moj djed je negdje između nijanse jogurta od vanilije i jagode, kao i moji ujak i rođak. Moja majka kože boje cimeta, kći je domorotkinje iz Brazila, a sadrži i nijansu lješnjaka i meda, te kći čovjeka koji je kombinacija kave i mlijeka, no s puno kave. Ona ima dvije sestre. Jedna ima boju kože prženog kikirikija, a druga, također posvojena, ima više bež nijansu, poput palačinke.
(Laughter)
(Smijeh)
Growing up in this family, color was never important for me. Outside home, however, things were different soon. Color had many other meanings.
Odrastajući u ovoj obitelji, boja mi nikada nije bila važna. Međutim, izvan doma, stvari su bile drukčije. Boja je imala i mnoga druga značenja.
I remember my first drawing lessons in school as a bunch of contradictory feelings. It was exciting and creative but I never understood the unique flesh-colored pencil. I was made of flesh but I wasn't pink. My skin was brown, and people said I was black. I was seven years old with a mess of colors in my head.
Sjećam se svoje prve lekcije iz crtanja u školi kao hrpe kontradiktornih osjećaja. Bilo je to uzbudljivo i kreativno, no nikada nisam razumjela bojicu boje kože. I ja imam kožu, ali nisam ružičasta. Moja koža je smeđa, a ljudi su govorili da sam crna. Imala sam 7 godina i kaos boja u glavi.
Later, when I took my cousin to school, I was usually taken for the nanny. By helping in the kitchen at a friend's party, people thought I was the maid. I was even treated like a prostitute just because I was walking alone on the beach with European friends. And many times, visiting my grandma or friends in upper class buildings, I was invited not to use the main elevator. Because in the end, with this color and this hair, I cannot belong to some places.
Kasnije, kad bih vodila sestričnu u školu, ljudi su mislili da sam njezina dadilja. Ako sam pomagala u kuhinji na rođendanu prijateljice, ljudi su mislili da sam sluškinja. Tretirali su me čak i kao prostitutku samo zato što sam šetala po plaži s prijateljima iz Europe. I mnogo puta, posjećujući baku ili prijatelje u zgradama više klase, bilo mi je rečeno da se ne koristim glavnim dizalom. Naposlijetku, s ovom bojom kože i ovom kosom, na neka mjesta nisam pripadala.
In some way, I get to used to it and accept part of it. However, something inside of me keeps revolving and struggling.
Na neki način navikla sam se na to i prihvatila jedan dio toga. Međutim, nešto u meni nastavlja se okretati i boriti.
Years later I married a Spaniard. But not any Spaniard. I chose one with the skin color of a lobster when sunburnt.
Godinama kasnije udala sam se za Španjolca. Ali ne bilo kojeg Španjolca. Izabrala sam onog čija je boja kože poput jastoga izgorjelog na suncu.
(Laughter)
(Smijeh)
Since then, a new question started to chase me. What will be the color of your children? As you can understand, this is my last concern. But thinking about it, with my previous background, my story led me to make my personal exercise as a photographer. And that is how Humanae was born.
Otada, proganja me novo pitanje. Koje će boje biti moja djeca? Kao što možete vidjeti, to mi je posljednja briga. No, razmišljajući o tome, s mojom prijašnjom pozadinom, priča me dovela do toga da osobne vježbe pretvorim u fotografiju. I tako je rođen Humanae.
Humanae is a pursuit to highlight our true colors, rather than the untrue white, red, black or yellow associated with race. It's a kind of game to question our codes. It's a work in progress from a personal story to a global history.
Humanae je težnja prema isticanju naših istinskih boja, radije nego neistinitih bijele, crvene, crne ili žute koje se povezuju s rasama. To je poput igre preispitivanja naših kodova. To su radovi u tijeku, od osobne priče do globalne povijesti.
I portray the subjects in a white background. Then I choose an 11-pixel square from the nose, paint the background, and look for the corresponding color in the industrial palette, Pantone.
Portretiram subjekte na bijeloj pozadini. Onda izaberem područje od 11 piksela oko nosa, obojim pozadinu, i potražim odgovarajuću boju u industrijskoj paleti, Pantone.
I started with my family and friends, then more and more people joined the adventure, thanks to public calls coming through the social media.
Počela sam s obitelji i prijateljima, a zatim se sve više ljudi uključilo u ovu avanturu, zahvaljujući javnim pozivima s društvenih mreža.
I thought that the main space to show my work was the Internet because I want an open concept that invites everybody to push the share button in both the computer and their brain.
Mislila sam da je glavno mjesto za pokazivanje mog rada internet jer želim da ovaj otvoreni koncept potakne sve ljude da pritisnu gumb "dijeli" i na računalu i u svom mozgu.
The snowball started to roll. The project had a great welcome -- invitations, exhibitions, physical formats, galleries and museums ... just happened. And among them, my favorite: when Humanae occupies public spaces and appears in the street, it fosters a popular debate and creates a feeling of community.
Gruda snijega počela se okretati. Projekt je dobio odličnu dobrodošlicu -- pozive, izložbe, fizičke formate, galerije i muzeje ... samo se dogodilo. I između ostalog, moj najdraži: ono kad Humanae zauzima javne prostore i pojavljuje se na ulicama, potiče popularnu raspravu i stvara osjećaj zajednice.
I have portrayed more than 3,000 people in 13 different countries, 19 different cities around the world. Just to mention some of them -- from someone included in the Forbes list, to refugees who crossed the Mediterranean by boat. In Paris, from the UNESCO Headquarters to a shelter. And students both in Switzerland and favelas in Rio de Janeiro.
Portretirala sam više od 3000 ljudi u 13 različitih država, 19 različitih gradova diljem svijeta. Kako bih spomenula samo neke -- od onih uključenih u Forbesovu listu, do izbjeglica koji su prešli Sredozemno more na brodu. U Parizu, od sjedišta UNESCO-a pa sve do skloništa. Studente i u Švicarskoj i u favelama u Rio de Janeiru.
All kinds of beliefs, gender identities or physical impairments, a newborn or terminally ill. We all together build Humanae.
Različitih vjerovanja, rodnih identiteta, fizičkih ograničenja, od novorođenčadi do kronično oboljelih. Svi zajedo gradimo Humanae.
Those portraits make us rethink how we see each other. When modern science is questioning the race concept, what does it mean for us to be black, white, yellow, red? Is it the eye, the nose, the mouth, the hair? Or does it have to do with our origin, nationality or bank account?
Ti portreti tjeraju nas da ponovno promislimo kako vidimo jedni druge. Kada moderna znanost propitkuje koncept rase, što za nas znači da smo crni, bijeli, žuti ili crni? Odnosi li se to na oči, nos, usta ili kosu? Ili ima veze s našim podrijetlom, nacionalnošću, ili bankovnim računom?
This personal exercise turned out to be a discovery. Suddenly I realized that Humanae was useful for many people. It represents a sort of mirror for those who cannot find themselves reflected in any label.
Ova osobna vježba pretvorila se u otkriće. Odjednom sam otkrila da je Humanae koristan velikom broju ljudi. Predstavlja ogledalo za one koji se ne pronalaze ni u jednoj etiketi.
It was amazing that people started to share their thoughts about the work with me. I have hundreds of that, I will share with you, too.
Bilo je zadivljujuće što su ljudi počeli dijeliti svoje misli o mom radu sa mnom. Imam ih na stotine, a podijelit ću ih i s vama.
A mother of 11 years -- A mother of an 11-year-old girl wrote me, "Very good for me as a tool to work on her confidence, as this past weekend one of her girlfriends argued with her that she does not belong and should not be allowed to live in Norway. So your work has a very special place in my heart and it's very important for me."
Majka jedanaestogodišnjakinje -- Majka 11-godišnje djevojčice napisala mi je: "Meni vrlo dobar alat koji služi da poradim na njenom pouzdanju, jer je, prošli vikend jedna od njezinih prijateljica raspravljala sa njom kako ne pripada i kako bi joj trebali zabraniti boravak u Norveškoj. Stoga, tvoj rad ima posebno mjesto u mom srcu i jako mi je važan."
A woman shared her portrait on Facebook and wrote, "All my life, people from across the globe had difficulties to place me in a group, a stereotype, a box. Perhaps we should stop. Instead of framing, ask the individual, 'How would you label yourself?' Then I would say, 'Hi. I'm Massiel. I'm a Dominican-Dutch, I grew up in a mixed family and I'm a bisexual woman.' "
Žena je podijelila svoj portret na Facebook-u i napisala, "Sa svoj život, ljudima iz cijelog svijeta je bilo teško svrstati me u grupu, stereotipizirati, staviti u kučicu. Možbi bismo trebali prestati. Umjesto pretpostavljanja, pitajte pojedinku, 'Kako bi se ti okarakterizirala?' Onda bih ja rekla, 'Bok. Ja sam Massiel. Ja sam pola Dominikanka i pola Nizozemka, odrasla sam u mješovitoj obiltelji i ja sam biseksualka.'"
Besides these unexpected and touching reactions, Humanae finds a new life in a different variety of fields. Just to show you some examples, illustrators and art students using it as a reference for their sketches and their studies. It's a collection of faces.
Osim ovih neočekivanih i dirljivih reakcija, Humanae pronalazi novi životni oblik u različitim poljima. Samo da vam pokažem nekoliko primjera, ilustratori i studenti umjetnosti ga koriste kao referencu za svoje skice i svoje predmete. To je kolekcija lica.
Researchers in the fields of anthropology, physics and neuroscience use Humanae with different scientific approaches related to human ethnicity, optophysiology, face recognition or Alzheimer's.
Znanstvenici iz polja antropologije, fizike i neuroznanosti, koriste Humanae sa različitim znanstvenim pristupima povezanim sa narodnošću, optofiziologijom, prepoznavanjem lica ili Alzheimer-ovom bolesti.
One of the most important impacts of the project is that Humanae was chosen to be the cover of Foreign Affairs, one of the most relevant political publications. And talking about foreign affairs, I found the perfect ambassadors for my project ... teachers. They are the ones that use Humanae as a tool for educational purposes. Their passion encourages me to go back to drawing classes, but this time as a teacher myself.
Jedan od najvažnijih utjecaja projekta je Humanae na naslovnici Foreign Affairs (Vanjski Poslovi), jedne od najrelevantnijih političkih publikacija. Vezano uz temu vanjskih poslova, pronašla sam savršene ambasadore za moj projekt -- učitelje. Oni koriste Humanae kao alat u svrhu obrazovanja. Njihova strast me motivira da se vratim satovima slikanja, ali ovaj put kao nastavnica.
My students, both adults and kids, paint their self-portraits, trying to discover their own unique color.
Moji studenti, odrasli i djeca, slikaju vlastite portrete, pokušavajući otkriti svoju jedinstvenu boju.
As a photographer, I realize that I can be a channel for others to communicate. As an individual, as Angélica, every time I take a picture, I feel that I am sitting in front of a therapist. All the frustration, fear and loneliness that I once felt ... becomes love.
Kao fotograf, shvaćam da mogu biti komunikacijski kanal za druge. Kao pojedinka, kao Angélica, svaki puta kada uslikam nešto, imam osjećaj da sjedim nasuprot terapeutu. Sva frustracija, strah i samoća koju sam jednom osjećala ... postaje ljubav.
The last country -- the last country in the world who abolished slavery is the country where I was born, Brazil. We still have to work hard to abolish discrimination. That remains a common practice worldwide, and that will not disappear by itself.
Posljednja država -- posljednja država na svijetu koja je ukinula ropstvo je država u kojoj sam rođena, Brazil. Još moramo marljivo raditi kako bi ukinuli diskriminaciju. To je još uvijek uobičajena praksa u svijetu koja neće nestati sama od sebe.
Thank you.
Hvala vam.
(Applause)
(Pljesak)
Thank you.
Hvala vam.