Now, I want to start with a question: When was the last time you were called "childish"? For kids like me, being called childish can be a frequent occurrence. Every time we make irrational demands, exhibit irresponsible behavior, or display any other signs of being normal American citizens, we are called childish. Which really bothers me. After all, take a look at these events: Imperialism and colonization, world wars, George W. Bush. Ask yourself, who's responsible? Adults.
Sad, želela bih da počnem sa pitanjem: Kada su vas poslednji put nazvali detinjastim? Za decu kao što sam ja, biti nazivan detinjastim može biti česta pojava. Svaki put kad napravimo iracionalne zahteve, pokažemo neodgovorno ponašanje, ili neke druge znakove pripadanja normalnoj američkoj populaciji, zovu nas detinjastim, što mi zaista smeta. Na kraju krajeva, pogledajte ove događaje: Imperionalizam i kolonizacija, svetski ratovi, Džordž Buš. Zapitajte se: Ko je odgovoran? Odrasli.
Now, what have kids done? Well, Anne Frank touched millions with her powerful account of the Holocaust. Ruby Bridges helped to end segregation in the United States. And, most recently, Charlie Simpson helped to raise 120,000 pounds for Haiti, on his little bike. So as you can see evidenced by such examples, age has absolutely nothing to do with it. The traits the word "childish" addresses are seen so often in adults, that we should abolish this age-discriminatory word, when it comes to criticizing behavior associated with irresponsibility and irrational thinking.
Sad, šta su deca uradila? Pa, Ana Frank je dotakla milione svojim moćnim opisom Holokausta, Rubi Bridžes je pomogla da se okonča seregacija (razdvajanje ljudi na osnovu različitosti) u SAD i, najskorije, Čarli Simpson je pomogao da se sakupi 120.000 funti za Haiti na svom malom biciklu. Dakle, kao što možete videti, a dokazano ovim primerima, godine nemaju nikakve veze sa tim. Osobine na koje svet misli u reči "detinjasto" se toliko često viđaju u odraslima da treba ukinuti ovu starosno-diskriminišuću reč kada je u pitanju kritikovanje ponašanja povezanog sa neodgovornošću i iracionalnim razmišljanjem.
(Applause)
(Aplazu)
Thank you.
Hvala vam.
Then again, who's to say that certain types of irrational thinking aren't exactly what the world needs? Maybe you've had grand plans before, but stopped yourself, thinking, "That's impossible," or "That costs too much," or "That won't benefit me." For better or worse, we kids aren't hampered as much when it comes to thinking about reasons why not to do things. Kids can be full of inspiring aspirations and hopeful thinking, like my wish that no one went hungry, or that everything were free, a kind of utopia. How many of you still dream like that, and believe in the possibilities? Sometimes a knowledge of history and the past failures of Utopian ideals can be a burden, because you know that if everything were free, then the food stocks would become depleted and scarce and lead to chaos. On the other hand, we kids still dream about perfection. And that's a good thing, because in order to make anything a reality, you have to dream about it first.
Sa druge strane, ko može reći da određene vrste iracionalnog ponašanja nisu upravo ono što je svetu potrebno? Možda ste nekad imali velike planove, ali se zaustavili, misleći: To je nemoguće ili to košta previše ili neću imati nikakve koristi od toga. U dobru i u zlu, mi deca nismo toliko sputana kada je u pitanju razmišljanje o tome zašto ne raditi stvari. Deca mogu biti puna inspirativnog duha i nade kao što je moja želja da niko ne bude gladan ili da je sve slobodno na utopijski način. Koliko vas još uvek ima takve snove i veruje da su oni ostvarivi? Ponekad je poznavanje istorije i prošlih neuspeha utopističkih ideja teret zato što znamo da kad bi sve bilo slobodno, zalihe hrane bi bile iscrpljene, a oskudica dovela do haosa. Sa druge strane, mi deca još uvek sanjamo o savršenstvu. I to je dobra stvar, jer da bi napravio bilo šta ustvari, prvo moraš da sanjaš o tome.
In many ways, our audacity to imagine helps push the boundaries of possibility. For instance, the Museum of Glass in Tacoma, Washington, my home state -- yoohoo, Washington!
Na mnogo načina, naša hrabrost da zamislimo pomaže pomeranju granica mogućeg. Na primer, Muzej stakla u Takomi, Vašington, moja rodna država --- juhuuuu Vašington ---
(Applause)
(Aplauz)
has a program called Kids Design Glass, and kids draw their own ideas for glass art. The resident artist said they got some of their best ideas from the program, because kids don't think about the limitations of how hard it can be to blow glass into certain shapes, they just think of good ideas. Now, when you think of glass, you might think of colorful Chihuly designs, or maybe Italian vases, but kids challenge glass artists to go beyond that, into the realm of brokenhearted snakes and bacon boys, who you can see has meat vision.
ima program nazvan Deca dizajneri stakla, gde deca crtaju svoje ideje za umetnost u staklu. Sad, lokalni umetnici kažu da su dobili neke od najboljih ideja kroz ovaj program zato što deca ne misle o ograničenjima duvanja stakla u određene oblike. Ona smisle samo dobre ideje. Sad, kad mislite o staklu, možete pomisliti na šareni Čuhulijev dizajn ili možda na italijanske vaze ali deca izazivaju umetnike koji rade sa staklom da idu dalje od toga u carstvo zmija slomljenog srca i dečaka od slanine, koji kao što možete videti ima mesnu viziju.
(Laughter)
(Smeh)
Now, our inherent wisdom doesn't have to be insider's knowledge. Kids already do a lot of learning from adults, and we have a lot to share. I think that adults should start learning from kids. Now, I do most of my speaking in front of an education crowd -- teachers and students, and I like this analogy: It shouldn't be a teacher at the head of the class, telling students, "Do this, do that." The students should teach their teachers. Learning between grown-ups and kids should be reciprocal. The reality, unfortunately, is a little different, and it has a lot to do with trust, or a lack of it.
Sad, naša nasleđena mudrost ne mora da bude interno znanje. Deca već mnogo toga uče od odraslih, i mi imamo mnogo toga da podelimo. Mislim da odrasli treba da počnu da uče od dece. Sad, većinu svojih govora držim pred obrazovanom masom, predavačima i učenicima, i volim tu analogiju. Ne treba da na čelu učionice bude samo predavač koji će govoriti učenicima da urade ovo ili ono. Učenici treba da uče svoje učitelje. Učenje između odraslih i dece treba da bude recipročno. Realnost je, na žalost, malčice drugačija, i mnogo je povezana sa poverenjem, ili nedostatkom poverenja.
Now, if you don't trust someone, you place restrictions on them, right? If I doubt my older sister's ability to pay back the 10 percent interest I established on her last loan, I'm going to withhold her ability to get more money from me, until she pays it back.
Sad, ako ne veruješ nekome, onda im staviš zabranu, tačno? Ako sumnjam u sposobnost moje starije sestre da plati deset posto kamate koju sam postavila na njen poslednji zajam, ograničiću njenu sposobnost da uzme još novca od mene dok ne vrati ono što je uzela. (Smeh)
(Laughter)
Istinita priča, usput.
True story, by the way. Now, adults seem to have a prevalently restrictive attitude towards kids, from every "Don't do that, don't do this" in the school handbook, to restrictions on school Internet use. As history points out, regimes become oppressive when they're fearful about keeping control. And although adults may not be quite at the level of totalitarian regimes, kids have no or very little say in making the rules, when really, the attitude should be reciprocal, meaning that the adult population should learn and take into account the wishes of the younger population.
E sad, odrasli izgleda imaju preventivan restriktivan stav prema deci od svih "ne radi ovo" "ne radi ono" u školskoj svesci, do restrikcija na upotrebu interneta u školi. Kako istorija pokazuje, režimi postaju tlačiteljski kada strahuju od gubitka kontrole. I, iako odrasli možda nisu baš na nivou totalitarnih režima deca se uopšte, ili jako malo, pitaju kada se kreiraju pravila kada zapravo stav treba da bude recipročan, što znači da odrasla populacija treba da nauči da uzme u obzir želje
Now, what's even worse than restriction, is that adults often underestimate kids' abilities. We love challenges, but when expectations are low, trust me, we will sink to them. My own parents had anything but low expectations for me and my sister. Okay, so they didn't tell us to become doctors or lawyers or anything like that, but my dad did read to us about Aristotle and pioneer germ-fighters, when lots of other kids were hearing "The Wheels on the Bus Go Round and Round." Well, we heard that one too, but "Pioneer Germ Fighters" totally rules.
mlađe populacije. Sad, ono što je gore od zabrane je što odrasli podcenjuju sposobnosti dece. Mi volimo izazove, ali kad su očekivanja niska verujte mi, potonemo u njih. Moji roditelji su imali sve samo ne niska očekivanja od mene i moje sestre. Okej, nisu od nas tražili da postanemo doktori advokati ili nešto tako, ali nam je moj otac čitao o Aristotelu i pionirima biološkog rata (knjiga) kada su druga deca slušala "Točkovi na autobusu idu u krug, u krug" Dobro, čule smo mi i to, ali su Pioniri biološkog rata mnogo gotivniji.
(Laughter)
(Smeh)
I loved to write from the age of four, and when I was six, my mom bought me my own laptop equipped with Microsoft Word. Thank you, Bill Gates, and thank you, Ma. I wrote over 300 short stories on that little laptop, and I wanted to get published. Instead of just scoffing at this heresy that a kid wanted to get published, or saying wait until you're older, my parents were really supportive. Many publishers were not quite so encouraging. One large children's publisher ironically said that they didn't work with children. Children's publisher not working with children? I don't know, you're kind of alienating a large client there.
Volim da pišem od svoje četvrte godine, i kad mi je bilo šest moja mama mi je kupila moj lični lap-top opremljen Microsoft Word-om. Hvala ti Bil Gejts, i hvala ti mama. Napisala sam preko 300 kratkih priča na tom malom lap-topu, i želela da ih objavim. Umesto da me samo ismeju u toj jeresi deteta koje hoće da objavi radove, i odgovora da sačekam da budem starija, moji roditelji su bili puni podrške. Mnogi izdavači nisu bili toliko ohrabrujući. Jedan veliki dečiji izdavač je ironično odgovorio da oni ne rade sa decom. Dečiji izdavač ne radi sa decom? Ne znam, izgleda da se otuđujete od velikog klijenta ovde.
(Laughter)
(Smeh)
One publisher, Action Publishing, was willing to take that leap and trust me, and to listen to what I had to say. They published my first book, "Flying Fingers," you see it here. And from there on, it's gone to speaking at hundreds of schools, keynoting to thousands of educators, and finally, today, speaking to you.
Sad, jedan izdavač, Ekšn Publišing (Action Publishing), je bio voljan da napravi taj korak i veruje mi, i da sluša ono što sam imala da kažem. Objavili su moju prvu knjigu "Leteći prsti", -- vidite je ovde-- i od tada, čitana je u stotinama škola, i preporučilo ju je na hiljade predavača, i konačno, danas, govori vama.
I appreciate your attention today, because to show that you truly care, you listen. But there's a problem with this rosy picture of kids being so much better than adults. Kids grow up and become adults just like you.
Cenim vašu pažnju danas, jer da bi pokazali da vam je zaista stalo, slušate. Ali postoji problem sa tom ružičastom slikom na kojoj su deca toliko bolja od odraslih. Deca rastu da bi postala odrasli baš kao vi.
(Laughter)
(Smeh)
Or just like you? Really? The goal is not to turn kids into your kind of adult, but rather, better adults than you have been, which may be a little challenging, considering your guys' credentials.
Ili baš kao vi, zaista? Cilj nije pretvoriti decu u vašu viziju odraslih, već u bolje odrasle nego što ste vi bili, što može biti mali izazov
(Laughter)
posmatrajući vaše zasluge,
But the way progress happens, is because new generations and new eras grow and develop and become better than the previous ones. It's the reason we're not in the Dark Ages anymore. No matter your position or place in life, it is imperative to create opportunities for children, so that we can grow up to blow you away.
ali način na koji se razvoj odvija je takav zbog novih generacija i nova područja rastu i razvijaju se da bi bila bolja nego prethodna. To je razlog zašto više nismo u Mračnom dobu. Bez obzira na vašu poziciju i mesto u životu imerativ je kreirati prilike za decu da bismo odrasli da vas oduvamo.
(Laughter)
(Smeh)
Adults and fellow TEDsters, you need to listen and learn from kids, and trust us and expect more from us. You must lend an ear today, because we are the leaders of tomorrow, which means we're going to take care of you when you're old and senile. No, just kidding.
Odrasli, i prijatelji TEDovci treba da slušate i učite od dece da nam verujete i očekujete više od nas. Morate pozajmiti jedno uvo danas, jer smo mi vođe sutrašnjice, što znači da ćemo mi brinuti o vama kad budete stari i senilni. Ne, samo se šalim.
(Laughter)
Ne, stvarno, mi ćemo biti sledeća generacija
No, really, we are going to be the next generation, the ones who will bring this world forward. And in case you don't think that this really has meaning for you, remember that cloning is possible, and that involves going through childhood again, in which case you'll want to be heard, just like my generation. Now, the world needs opportunities for new leaders and new ideas. Kids need opportunities to lead and succeed. Are you ready to make the match? Because the world's problems shouldn't be the human family's heirloom.
onih koji će voditi svet napred. I u slučaju da ne mislite da vas se ovo tiče, setite se da je kloniranje moguće, i da podrazumeva ponovni prolazak kroz detinjstvo, a u tom slučaju, želećete da vas čuju kao što to želi moja generacija. Sad, svetu su potrebne prilike za nove vođe i nove ideje. Deci su potrebne prilike da vode i uspeju. Da li ste vi spremni da odmerite snage? Zato što svetski problemi ne treba da budu porodično nasleđe.
Thank you.
Hvala vam.
(Applause)
(Aplauz)
Thank you. Thank you.
Hvala. Hvala.