By the end of this year, there'll be nearly a billion people on this planet that actively use social networking sites. The one thing that all of them have in common is that they're going to die. While that might be a somewhat morbid thought, I think it has some really profound implications that are worth exploring.
Do kraja ove godine, na ovom će planetu biti približno milijarda ljudi koji aktivno koriste stranice društvenih mreža. Jedna stvar koju svi oni imaju zajedničko je da će umrijeti. Dok to može biti nekako morbidna pomisao, mislim kako ima doista duboke implikacije koje je vrijedno istražiti.
What first got me thinking about this was a blog post authored earlier this year by Derek K. Miller, who was a science and technology journalist who died of cancer. And what Miller did was have his family and friends write a post that went out shortly after he died. Here's what he wrote in starting that out. He said, "Here it is. I'm dead, and this is my last post to my blog. In advance, I asked that once my body finally shut down from the punishments of my cancer, then my family and friends publish this prepared message I wrote -- the first part of the process of turning this from an active website to an archive."
Ono što me prvo natjeralo na razmišljanje o tome je bio blog članak objavljen ranije ove godine od Dereka K. Millera, koji je bio novinar o znanosti i tehnologiji koji je umro od raka. I ono što je Miller učinio je da je ostavio svojoj obitelji i prijateljima da napišu članak koji je izašao brzo nakon što je umro. Evo što je napisao u početku. Rekao je, "Evo ga. Ja sam mrtav a ovo je zadnji članak na mom blogu. Unaprijed, zamolio sam da kad se moje tijelo napokon isključi od kazne raka, da moja obitelj i prijatelji objave ovu pripremljenu poruku koju sam napisao -- prvi dio procesa prelaska s aktivne stranice na arhiv."
Now, while as a journalist, Miller's archive may have been better written and more carefully curated than most, the fact of the matter is that all of us today are creating an archive that's something completely different than anything that's been created by any previous generation.
Sada, s obzirom da je bio novinar, Millerov arhiv je mogao biti bolje napisan i bolje održavan od većine, činjenica je kako svi mi danas stvaramo arhiv koji je nekako potpuno drugačiji nego išta što je stvorila bilo koja prethodna generacija.
Consider a few stats for a moment. Right now there are 48 hours of video being uploaded to YouTube every single minute. There are 200 million Tweets being posted every day. And the average Facebook user is creating 90 pieces of content each month. So when you think about your parents or your grandparents, at best they may have created some photos or home videos, or a diary that lives in a box somewhere. But today we're all creating this incredibly rich digital archive that's going to live in the cloud indefinitely, years after we're gone. And I think that's going to create some incredibly intriguing opportunities for technologists.
Razmislite o par statistika na trenutak. Upravo sada se 48 sati videa uploada na YouTube svake minute. 200 milijuna tweetova se objavi svaki dan. A prosječni korisnik Facebooka stvara 90 komada sadržaja svaki mjesec. Dakle, kada razmislite o svojim roditeljima ili bakama i djedovima, u najbolju ruku oni su možda kreirali neke fotografije ili kućne videe, ili dnevnik koji živi u nekoj kutiji. Ali danas svi mi stvaramo taj nevjerojatno bogat digitalni arhiv koji će beskonačno živjeti u oblaku, godinama nakon što nas ne bude. I mislim kako će to stvoriti neke nevjerojatno intrigantne prilike za tehnologe.
Now to be clear, I'm a journalist and not a technologist, so what I'd like to do briefly is paint a picture of what the present and the future are going to look like. Now we're already seeing some services that are designed to let us decide what happens to our online profile and our social media accounts after we die. One of them actually, fittingly enough, found me when I checked into a deli at a restaurant in New York on foursquare.
Sada da se razumijemo, ja sam novinar i nisam tehnolog, stoga bih volio ukratko naslikati sliku kako će sadašnjost i budućnost izgledati. Već sada uočavamo neke usluge koje su dizajnirane kako bi nam omogućile da odlučimo što će se dogoditi s našim online profilom i našim računima na društvenim mrežama nakon što umremo. Jedna od njih, dosta prikladno, me pronašla kada sam se prijavio u zalogajnici u restoranu u New Yorku preko foursquarea.
(Recording) Adam Ostrow: Hello. Death: Adam? AO: Yeah. Death: Death can catch you anywhere, anytime, even at the Organic. AO: Who is this? Death: Go to ifidie.net before it's too late.
(Snimka) Adam Ostrow: Bok. Smrt: Adam? AO: Da. Smrt: Smrt te može uhvatiti bilogdje, bilokada, čak i u organskim restoranima. AO: Tko je to? Smrt: Idi na ifidie.net prije nego bude prekasno.
(Laughter)
(Smijeh)
Adam Ostrow: Kind of creepy, right? So what that service does, quite simply, is let you create a message or a video that can be posted to Facebook after you die. Another service right now is called 1,000 Memories. And what this lets you do is create an online tribute to your loved ones, complete with photos and videos and stories that they can post after you die. But what I think comes next is far more interesting.
Adam Ostrow: Prilično jezivo, zar ne? Dakle, ono što ta usluga pruža, prilično jednostavno, je da vam dopušta da snimite poruku ili video koji će se objaviti na Facebooku nakon što umrete. Druga usluga se zove 1.000 sjećanja. I ono što ona pruža je da stvorite online počast vašim voljenim osobama, zajedno s fotografijama i videima i pričama koje mogu objaviti nakon što umrete. Ali ono što sljedeće dolazi je puno zanimljivije.
Now a lot of you are probably familiar with Deb Roy who, back in March, demonstrated how he was able to analyze more than 90,000 hours of home video. I think as machines' ability to understand human language and process vast amounts of data continues to improve, it's going to become possible to analyze an entire life's worth of content -- the Tweets, the photos, the videos, the blog posts -- that we're producing in such massive numbers. And I think as that happens, it's going to become possible for our digital personas to continue to interact in the real world long after we're gone thanks to the vastness of the amount of content we're creating and technology's ability to make sense of it all.
Sada, puno vas je vjerojatno upoznato s Debom Royem koji je, u ožujku, pokazao kako je analizirao više od 90.000 sati kućnog videa. Mislim kako se mogućnost strojeva da razumiju ljudski jezik i procesuiraju ogromne količine podataka nastavljaju poboljšavati, to će više biti nemoguće analizirati sadržaj cijelog života -- Tweetovi, fotografije, videi, postovi na blogu -- koje proizvodimo u toliko masivnim brojkama. I mislim da kako se to događa, postat će moguće za naše digitalne persone da nastave komunicirati u stvarnom svijetu i dugo vremena nakon što nas ne bude zahvaljujući ogromnoj količini sadržaja koji stvaramo i mogućnosti tehnologije koja svemu tome daje smisao.
Now we're already starting to see some experiments here. One service called My Next Tweet analyzes your entire Twitter stream, everything you've posted onto Twitter, to make some predictions as to what you might say next. Well right now, as you can see, the results can be somewhat comical. You can imagine what something like this might look like five, 10 or 20 years from now as our technical capabilities improve. Taking it a step further, MIT's media lab is working on robots that can interact more like humans. But what if those robots were able to interact based on the unique characteristics of a specific person based on the hundreds of thousands of pieces of content that person produces in their lifetime?
Sada već ovdje počinjemo uočavati neke eksperimente. Jedna usluga zvana Moj idući Tweet analizira cijeli vaš Twitter slijed, sve što ste ikada objavili na Twitteru, kako bi napravila predviđanja što biste mogli reći sljedeće. Tako upravo sada, kao što možete vidjeti, rezultati mogu biti nekako komični. Možete zamisliti kako bi nešto poput ovoga moglo izgledati pet, 10 ili 20 godina od sada kako se naše tehničke mogućnosti poboljšavaju. Ako idemo još korak dalje, medijski laboratorij MIT-a radi na robotima koji mogu imati interakciju više nalik ljudskoj. Ali što kada bi ti roboti mogli imati interakciju zasnovanu na jedinstvenim karakteristikama specifične osobe na temelju stotina tisuća dijelova sadržaja koje osoba proizvede u svom životnom vijeku?
Finally, think back to this famous scene from election night 2008 back in the United States, where CNN beamed a live hologram of hip hop artist will.i.am into their studio for an interview with Anderson Cooper. What if we were able to use that same type of technology to beam a representation of our loved ones into our living rooms -- interacting in a very lifelike way based on all the content they created while they were alive? I think that's going to become completely possible as the amount of data we're producing and technology's ability to understand it both expand exponentially. Now in closing, I think what we all need to be thinking about is if we want that to become our reality -- and if so, what it means for a definition of life and everything that comes after it. Thank you very much.
Naposljetku, vratite se mislima unatrag na ovu poznatu scenu iz izborne noći 2008.godine u Sjedinjenim Državama, kada je CNN teleportirao živi hologram hip hop umjetnika will.i.am-a u svoj studio za intervju s Andersonom Cooperom. Što kada bismo mogli koristiti tu istu vrstu tehnologije kako bismo teleportirali prikaz naših voljenih u naše dnevne boravke -- komunicirajući na vrlo životan način na temelju svog sadržaja koji su kreirali kada su bili živi. Mislim kako će to postati potpuno moguće kako se količina podataka koje koristimo i mogućnost tehnologije da to razumije zajedno povećavaju eksponencijalno. Sada, na kraju, mislim kako bismo svi trebali razmišljati o tome želimo li da to postane naša stvarnost -- a ako da, što to znači za definiciju života i svega što dolazi nakon njega. Hvala vam puno.
(Applause)
(Pljesak)