Ovdje sam da bih Vam pokazao fotografije plemena Lakota. Mnogi od Vas su možda čuli za ovo pleme, ili barem za jednu veću grupu plemena zvanih Sijuksi. Lakota je jedno od mnogih plemena koji su bili prisilno naseljeni u logore za ratne zarobljenike, koji se danas nazivaju rezervatima. Na rezervatu Pajn Ridž , snimio sam fotografije koje ćete danas vidjeti. Ovaj rezervat se nalazi oko 120 km jugoistočno od planine Blek Hils u Južnoj Dakoti. Ponekad ga nazivaju Logorom za ratne zarobljenike broj 334, i to je mjesto gdje pleme Lakota danas živi. Ako je iko od Vas ikada čuo za AIM, Američki Indijanski Pokret, ili za Rasela Minsa, ili za Leonarda Peltiera, ili za oružani sukob na Oglala rezervatu, onda znate i da je rezervat Pajn Ridž epicentar svih problema Američkih Indijanaca.
I'm here today to show my photographs of the Lakota. Many of you may have heard of the Lakota, or at least the larger group of tribes, called the Sioux. The Lakota are one of many tribes that were moved off their land to prisoner-of-war camps, now called reservations. The Pine Ridge Reservation, the subject of today's slide show, is located about 75 miles southeast of the Black Hills in South Dakota. It is sometimes referred to as Prisoner of War Camp Number 334, and it is where the Lakota now live. Now, if any of you have ever heard of AIM, the American Indian Movement, or of Russell Means, or Leonard Peltier, or of the standoff at Oglala, then you know Pine Ridge is ground zero for Native issues in the US.
Pozvan sam danas da ispričam nešto o svojoj vezi sa plemenom Lakota, za koju mogu reći da je zaista teška. Jer, ukoliko niste sami zaključili na osnovu boje moje kože, ja sam bijelac, a to je ogromna prepreka kad ste u indijanskom rezervatu. Na fotografijama ćete vidjeti mnogo ljudi, s kojima sam se ja zbližio i koji su me dočekali kao porodica. Oslovljavali su me sa brate ili striče i uvijek su me iznova pozivali u zadnjih pet godina. Ali, na rezervatu Pajn Ridž, ja ću uvijek biti wašichu, a riječ wašichu u jeziku plemena Lakota označava nekoga ko nije Indijanac, ali u svom drugom značenju, ova riječ znači "onaj koji uzima najbolje meso za sebe." A ja upravo to značenje želim naglasiti - onaj koji uzima najbolji dio mesa za sebe. To znači pohlepan. Pogledajte auditorij u kojem se nalazimo. Na kampusu smo privatnog univerziteta na zapadu Sjedinjenih Država, sjedimo u crvenim somotnim stolicama s novcem u džepu. I ako pogledamo kako živimo, zaista smo uzeli najbolji dio mesa. Dakle, pogledajmo sada zbirku fotografija ljudi koji su izgubili da bismo mi mogli imati, i znajte kad vidite ova lica da to nisu samo slike Lakota indijanaca, već da su te slike simbol za sve domorodačke narode.
So I've been asked to talk a little bit today about my relationship with the Lakota, and that's a very difficult one for me, because, if you haven't noticed from my skin color, I'm white, and that is a huge barrier on a Native reservation. You'll see a lot of people in my photographs today. I've become very close with them, and they've welcomed me like family. They've called me "brother" and "uncle," and invited me again and again over five years. But on Pine Ridge, I will always be what is called "wasichu." "Wasichu" is a Lakota word that means "non-Indian," but another version of this word means "the one who takes the best meat for himself." And that's what I want to focus on -- the one who takes the best part of the meat. It means "greedy." So take a look around this auditorium today. We are at a private school in the American West, sitting in red velvet chairs with money in our pockets. And if we look at our lives, we have indeed taken the best part of the meat. So let's look today at a set of photographs of a people who lost so that we could gain, and know that when you see these people's faces, that these are not just images of the Lakota; they stand for all indigenous people.
Na ovom listu papira, je zapisana istorija koju sam naučio od mojih prijatelja i familije iz plemena. Ovo što slijedi je hronologija skopljenih sporazuma, prekršenih sporazuma i masakra predstavljenih kao bitke. Počeću s godinom 1824. Ured za indijanske poslove je osnovan unutar Ministarstva za rat, iz čega se dala naslutiti agresija u našim odnosima prema Američkim starosjediocima. 1851.: Sklopljen je prvi Sporazum u Fort Laramiju, čime su jasno označene granice Lakota nacije. Prema sporazumu, to je zemlja suverenog naroda. Da su granice po ovom sporazumu bile poštivane - što su i trebale biti po zakonskoj osnovi - karta S.A.D. bi danas ovako izgledala. 10 godina poslije, Homsted zakon, kojeg je potpisao predsjednik Linkoln, izazvao je buijicu doseljenika bijelaca na indijansku zemlju. 1863.: Ustanak Santi Sijuksa u Minesoti se završava vješanjem 38 Sijuksa muškaraca, što je najveće masovno smaknuće u američkoj istoriji. Pogubljenje je naredio Predsjednik Linkoln samo dva dana nakon što je potpisao Proglas o oslobođenju robova.
On this piece of paper is the history the way I learned it from my Lakota friends and family. The following is a time line of treaties made, treaties broken and massacres disguised as battles. I'll begin in 1824. What is known as the Bureau of Indian Affairs was created within the War Department, setting an early tone of aggression in our dealings with the Native Americans. 1851: The first treaty of Fort Laramie was made, clearly marking the boundaries of the Lakota Nation. According to the treaty, those lands are a sovereign nation. If the boundaries of this treaty had held -- and there is a legal basis that they should -- then this is what the US would look like today. Ten years later. The Homestead Act, signed by President Lincoln, unleashed a flood of white settlers into Native lands. 1863: An uprising of Santee Sioux in Minnesota ends with the hanging of 38 Sioux men, the largest mass execution in US history. The execution was ordered by President Lincoln, only two days after he signed the Emancipation Proclamation.
1866, začeci transkontinentalne željeznice - jedno novo doba. Prisvojili smo zemlju da bi putevi i vozovi presjekli zemlju Lakota tačno kroz njeno srce . Sporazuma kao da nije ni bilo. Zauzvrat, tri plemena pod vođstvom Lakota poglavice Crvenog Oblaka višestruko su napadali i poražavali američku vojsku. Želim da ponovim taj dio. Lakote su porazili američku vojsku. 1868.: Drugi sporazum u Fort Laramiju jasno jamči suverenitet Velike Sijuks nacije i Lakotino vlasništvo svete Blek Hils planine. Vlada takođe obećava pravo na zemlju i lov u susjednim državama. "Obećajemo da okrugu Pauder River od sada pa nadalje bijelci neće imati pristup." Sporazum se činio kao potpuna pobjeda Crnog Oblaka i Sijuksa. Zapravo je ovo jedini rat u američkoj istoriji, u kojem je vlada potpisala mirovni sporazum pristajući na sve zahtjeve neprijatelja.
1866: The beginning of the Transcontinental Railroad -- a new era. We appropriated land for trails and trains to shortcut through the heart of the Lakota Nation. The treaties were out the window. In response, three tribes led by the Lakota chief Red Cloud attacked and defeated the US army, many times over. I want to repeat that part: The Lakota defeat the US army. 1868: The second Fort Laramie Treaty clearly guarantees the sovereignty of the Great Sioux Nation and the Lakotas' ownership of the sacred Black Hills. The government also promises land and hunting rights in the surrounding states. We promise that the Powder River country will henceforth be closed to all whites. The treaty seemed to be a complete victory for Red Cloud and the Sioux. In fact, this is the only war in American history in which the government negotiated a peace by conceding everything demanded by the enemy.
1869.: Završena je transkontinentalna željeznica. Počela je prevoziti, između ostalog, mnoštva lovaca koji su otpočeli masovno ubijanje bizona, eliminarajući tako izvor hrane, odjeće i skrovišta za Sijukse. 1871.: Zakonom o prisvajanju Indijanaca svi Indijanci postaju štićenici federalne vlade. Pored toga, vojska je izdala naredbe braneći Indijancima na zapadu da napuste rezervate. Svi Indijanci na zapadu su u tom momentu postali ratni zarobljenici. Takođe 1871., okončali smo period sklapanja sporazuma. Problem sa sporazumima je taj što dozvoljavaju plemenima da budu suverene nacije, ali mi se s tim nismo mogli složiti; mi smo imali planove.
1869: The Transcontinental Railroad was completed. It began carrying, among other things, large numbers of hunters, who began the wholesale killing of buffalo, eliminating a source of food, clothing and shelter for the Sioux. 1871: The Indian Appropriation Act makes all Indians wards of the federal government. In addition, the military issued orders forbidding western Indians from leaving reservations. All western Indians at that point in time were now prisoners of war. Also in 1871, we ended the time of treaty-making. The problem with treaties is they allow tribes to exist as sovereign nations, and we can't have that. We had plans.
1874.: General Džordž Kaster je proglasio pronalazak zlata na Lakota teritoriji, naročito u planini Blek Hils. Vijest o zlatu privukla je velike mase doseljenika bijelaca na zemlje Lakota nacije. Kaster predlaže da Kongres pronađe način kako da ospori sporazume sa Lakotama što je prije moguće. 1875: Počeo je rat s Lakotama zbog kršenja Sporazuma iz Fort Laramija. 1876.: 26-og jula, u pokušaju napada na Lakota selo, Kasterova Sedma konjanica je pobijeđena u bici kod Litl Big Horna. 1877.: Veliki Lakota ratnik i poglavica, Ludi Konj predao se u utvrđenju Fort Robinson. Poslije je ubijen za vrijeme boravka u pritvoru. 1877. godine smo još i uspjeli pronaći način kako zaobići sporazume iz Fort Laramija. Novi sporazum je predstavljen poglavicama i vođama Sijuksa pod parolom koja glasi "prodaj ili gladuj". Potpiši papir, inače nema hrane za tvoje pleme. Samo 10 posto odraslih muškaraca su potpisali. No sporazum iz Fort Laramija je zahtijevao da najmanje tročetvrtinski dio plemena potpiše prodaju zemlje. No, ova stavka se očigledno ignorisala.
1874: General George Custer announced the discovery of gold in Lakota territory, specifically the Black Hills. The news of gold creates a massive influx of white settlers into Lakota Nation. Custer recommends that Congress find a way to end the treaties with the Lakota as soon as possible. 1875: The Lakota war begins over the violation of the Fort Laramie Treaty. 1876: On July 26th, on its way to attack a Lakota village, Custer's 7th Cavalry was crushed at the battle of Little Big Horn. 1877: The great Lakota warrior and chief named Crazy Horse surrendered at Fort Robinson. He was later killed while in custody. 1877 is also the year we found a way to get around the Fort Laramie Treaties. A new agreement was presented to Sioux chiefs and their leading men, under a campaign known as "Sell or Starve" -- sign the paper, or no food for your tribe. Only 10 percent of the adult male population signed. The Fort Laramie Treaty called for at least three-quarters of the tribe to sign away land. That clause was obviously ignored.
1887.: Zakon Doz. Okončano je zajedničko vlasništvo nad zemljom u rezervatima. Rezervati su isparčani u parcele od 0,65 km² i podijeljeni pojedincima, dok je višak prodan. Plemena su izgubila hiljade kvadratnih kilometara zemlje. Američki san o vlasništvu zemlje se ispostavio kao mudar način kako izdijeliti rezervat dok on jednostavno ne nestane. Ovaj potez je uništio rezervate, olakšavajući daljnju podjelu i prodaju sa svakom dolazećom generacijom. Veći dio suvišnog zemljišta, kao i znatan broj parcela unutar rezervata, su sad u vlasništvu zemljoradnika bijelaca. I opet, masni dio zemlje dobiva wašichu.
1887: The Dawes Act. Communal ownership of reservation lands ends. Reservations are cut up into 160-acre sections, and distributed to individual Indians with the surplus disposed of. Tribes lost millions of acres. The American dream of individual land ownership turned out to be a very clever way to divide the reservation until nothing was left. The move destroyed the reservations, making it easier to further subdivide and to sell with every passing generation. Most of the surplus land and many of the plots within reservation boundaries are now in the hands of white ranchers. Once again, the fat of the land goes to wasichu.
1890, datum za koji smatram da je najvažniji u ovom nizu. Ovo je godina masakra kod Ranjenog Koljena. 29-og decembra, američke trupe su opkolile logor Sijuksa kod potoka Ranjeno Koljeno i pobili poglavicu Veliko Stopalo i tri stotine ratnih zarobljenika, koristeći novo rafalno oružje koje je ispaljivalo eksplodirajuće čahure. To se oružje zove top Hočkis. Za ovu takozvanu bitku, Kongres je sa 20 Medalja časti odlikovao Sedmu konjanicu za njihovu hrabrost. Do današnjeg dana, ovo je najveći broj Medalja časti ikad dodijeljenih za jednu jedinu bitku. Vojnici su sa više Medalja časti odlikovani za jedan krvavi pokolj nad ženama i djecom nego za bilo koju bitku u Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu, Koreji, Vijetnamu, Iraku ili Avganistanu. Masakr kod Ranjenog Koljena se smatra krajem Indijanskih ratova. Kad god posjetim mjesto masovne grobnice kod Ranjenog Koljena, ne vidim ga samo kao grob Lakota ili Sijuksa, nego kao grob svih domorodačkih naroda.
1890: A date I believe to be the most important in this slide show. This is the year of the Wounded Knee Massacre. On December 29, US troops surrounded a Sioux encampment at Wounded Knee Creek, and massacred Chief Big Foot and 300 prisoners of war, using a new rapid-fire weapon that fired exploding shells, called a Hotchkiss gun. For this so-called "battle," 20 Congressional Medals of Honor for Valor were given to the 7th Cavalry. To this day, this is the most Medals of Honor ever awarded for a single battle. More Medals of Honor were given for the indiscriminate slaughter of women and children than for any battle in World War One, World War Two, Korea, Vietnam, Iraq or Afghanistan. The Wounded Knee Massacre is considered the end of the Indian wars. Whenever I visit the site of the mass grave at Wounded Knee, I see it not just as a grave for the Lakota or for the Sioux, but as a grave for all indigenous peoples.
Sveti čovjek, Hehaka Sapa, Crni los, je rekao, "Tada nisam znao čemu je sve došao kraj. Kada sad pogledam unazad s ovog visokog brda svoje starosti, još uvijek vidim iskasapljene žene i djecu, i njihova tijela na gomili, ili pak razbacana duž zavojitog korita. Vidim ih jasno kao onomad kad mi oči bijahu mlade. I vidim da je još nešto umrlo u tom zakrvavljenom blatu i bilo sahranjeno pod sniježnom olujom. Umro je san jednog naroda, a bio je to lijep san."
The holy man Black Elk, said, "I did not know then how much was ended. When I look back now from this high hill of my old age, I can still see the butchered women and children lying heaped and scattered all along the crooked gulch, as plain as when I saw them with eyes still young. And I can see that something else died there in the bloody mud and was buried in the blizzard. A people's dream died there. And it was a beautiful dream."
S ovim događajem, nova era u istoriji Američkih starosjedilaca je započela. Sve se dijeli na period prije Ranjenog Koljena i poslije. Jer, tog je trenutka, s prstom na okidaču Hočkins topova, Američka vlada otvoreno iznijela svoj stav o pravima starosjedilaca. Bilo im je dosta sporazuma. Bilo im je dosta svetih planina. Bilo im je dosta plesa duhova. I bilo im je dosta svih nevolja sa Sijuksima. Tako da su iznijeli topove. "Hoćeš li sad da budeš Indijanac?", pitali su držeći prst na okidaču. 1900.: Broj američkih Indijanaca je najniži u istoriji - ima ih manje od 250.000. A smatra se, da je taj broj iznosio osam miliona 1492. godine.
With this event, a new era in Native American history began. Everything can be measured before Wounded Knee and after, because it was in this moment, with the fingers on the triggers of the Hotchkiss guns, that the US government openly declared its position on Native rights. They were tired of treaties. They were tired of sacred hills. They were tired of ghost dances. And they were tired of all the inconveniences of the Sioux. So they brought out their cannons. "You want to be an Indian now?" they said, finger on the trigger. 1900: the US Indian population reached its low point -- less than 250,000, compared to an estimated eight million in 1492.
Prelazim na godinu 1980.: Najduži sudski proces u američkoj istoriji, Sijuks Nacija protiv Sjedinjenih Američkih Država, se vodi na Ustavnom Sudu Sjedinjenih Američkih Država. Sud je zaključio da je prisilno naseljavanje Sijuksa u rezervate, i tim naseljavanjem bijelcima doseljenicima i tragačima za zlatom omogućeni pristup indijanskoj zemlji s površinom od 28 328 km², kršenje odredaba Drugog sporazuma iz Fort Laramija. Sud je odlučio da je planina Blek Hils protuzakonito oduzeta i da prva ponuđena cijena sa kamatom mora biti plaćena Sijuks Naciji. Kao naknadu za Blek Hils, sud je odredio samo 106 miliona dolara za Sijuks Naciju. Sijuksi su odbili novac uz ujedinjeni poklič: "Blek Hils nije na prodaju."
Fast-forward. 1980: The longest-running court case in US history, the Sioux Nation versus the United States, was ruled upon by the US Supreme Court. The court determined that when the Sioux were resettled onto reservations and seven million acres of their land were opened up to prospectors and homesteaders, the terms of the second Fort Laramie Treaty had been violated. The court stated that the Black Hills were illegally taken, and that the initial offering price, plus interest, should be paid to the Sioux Nation. As payment for the Black Hills, the court awarded only 106 million dollars to the Sioux Nation. The Sioux refused the money with the rallying cry, "The Black Hills are not for sale."
2010.: Statistike o domorodačkoj populaciji danas, više od jednog vijeka nakon masakra kod Ranjenog Koljena, otkrivaju posljedice kolonizacije, prinuđene migracije i kršenja sporazuma. Nezaposlenost na Pajn Ridž rezervatu oscilira između 85 i 90 posto. Služba za stanovanje nije u mogućnosti da izgradi nove stambene objekte, a postojeći objekti su u stanju raspadanja. Mnogi nemaju krov nad glavom, a oni koji ga imaju, dijele već istrule kuće s gomilom ljudi, ponekad čak i sa pet drugih porodica. 39 posto kuća u Pajn Ridžu nema struju. U najmanje 60 posto kuća proširila se crna plijesan. Više od 90 posto stanovnika živi ispod državne granice siromaštva. Stopa oboljelih od tuberkuloze je na Pajn Ridžu otprilike osam puta viša od državnog prosjeka u S.A.D.-u. Smrtnost djece je najviša na ovom kontinetu i otprilike tri puta viša od državnog prosjeka. Rak maternice je pet puta češći od državnog prosjeka. 70 posto mladih napuste školu bez ikakve diplome. Učitelji i nastavnici se mijenjaju čak osam puta češće nego u ostatku zemlje. Bake i djedovi često odgajaju svoju unučad, jer roditelji, zbog ovisnosti o alkoholizmu, obiteljskog nasilja i opšte apatije, sami nisu u stanju voditi brigu o njima. 50 posto stanovnika starijih od 40 godina boluje od dijabetesa. Prosječna životna dob za muškarce iznosi između 46 i 48 godina - što je otprilike ista brojka kao u Avganistanu i Somaliji.
2010: Statistics about Native population today, more than a century after the massacre at Wounded Knee, reveal the legacy of colonization, forced migration and treaty violations. Unemployment on the Pine Ridge Indian Reservation fluctuates between 85 and 90 percent. The housing office is unable to build new structures, and existing structures are falling apart. Many are homeless, and those with homes are packed into rotting buildings with up to five families. Thirty-nine percent of homes on Pine Ridge have no electricity. At least 60 percent of the homes on the reservation are infested with black mold. More than 90 percent of the population lives below the federal poverty line. The tuberculosis rate on Pine Ridge is approximately eight times higher than the US national average. The infant mortality rate is the highest on this continent, and is about three times higher than the US national average. Cervical cancer is five times higher than the US national average. The school dropout rate is up to 70 percent. Teacher turnover is eight times higher than the US national average. Frequently, grandparents are raising their grandchildren because parents, due to alcoholism, domestic violence and general apathy, cannot raise them. Fifty percent of the population over the age of 40 suffers from diabetes. The life expectancy for men is between 46 and 48 years old -- roughly the same as in Afghanistan and Somalia.
Posljednje poglavlje svakog uspjelog genocida je ono u kojem se ugnjetač, može udaljiti i reći: "Gospode, šta čine ovi ljudi jedni drugima? Ubijaju jedni druge. Ubijaju sami sebe, dok mi posmatramo kako umiru." Na taj način smo postali gospodari Sjedinjenih Država. Ovo je naslijeđe američke doktrine osvajanja kontinenta. Zatvorenici se i danas rađaju u logorima za ratne zarobljenike godinama nakon što su čuvari otišli. Ovo su kosti koje ostanu nakon što se uzme najbolje meso. Nekad davno desile su se stvari, koje su pokrenuli ljudi koji izgledaju kao ja, wašichu željni da otmu zemlju i vodu i zlato u brdima. Takva djela imaju posljedice koje se još uvijek osjete.
The last chapter in any successful genocide is the one in which the oppressor can remove their hands and say, "My god -- what are these people doing to themselves? They're killing each other. They're killing themselves while we watch them die." This is how we came to own these United States. This is the legacy of Manifest Destiny. Prisoners are still born into prisoner of war camps, long after the guards are gone. These are the bones left after the best meat has been taken. A long time ago, a series of events was set in motion by a people who look like me, by wasichu, eager to take the land and the water and the gold in the hills. Those events led to a domino effect that has yet to end.
Ma koliko se udaljeno od dominirajućeg društva činio masakr iz 1890, ili niz sporazuma prekršenih prije 150 godina, moram Vam postaviti pitanje, kako se osjećate nakon što znate današnju statistiku? Koja veza postoji između ovih slika patnje i podataka iz istorije koje sam pročitao? I koji dio ove istorije je Vaša istorija? Da li je nešto od ovoga i Vaša odgovornost? Rečeno mi je da i mi na neki način možemo pomoći. Mi moramo djelovati. Jer ja sam dovoljno dugo stajao sa strane zadovoljan tek time što sam svjedok, koji samo fotografiše. Zato što se čini da se rješenje nalazi u prošlosti, trebao mi je ništa manje nego vremeplov da bih mogao doći do tih rješenja.
As removed as we, the dominant society, may feel from a massacre in 1890, or a series of broken treaties 150 years ago, I still have to ask you the question: How should you feel about the statistics of today? What is the connection between these images of suffering and the history that I just read to you? And how much of this history do you need to own, even? Is any of this your responsibility today? I have been told that there must be something we can do. There must be some call to action. Because for so long, I've been standing on the sidelines, content to be a witness, just taking photographs. Because the solutions seem so far in the past, I needed nothing short of a time machine to access them.
Patnja indigenih naroda nije lako rješiv problem. To nije nešto u čemu svi mogu učestvovati kao što su učestvovali u pomoći Haitiju, ili borbi protiv SIDE, ili borbi protiv gladi. Popravka situacije, kako se naziva, je mnogo komplikovanija za dominantno društvo od, recimo, uplaćivanja čeka na iznos od 50 dolara ili izleta organizovanog od strane crkve s ciljem krečenja kuća ispisanih grafitima, ili poklanjanja odjeće koju obitelj iz predgrađa više ne nosi. Šta je dakle preostalo? Slegnuti ramenima?
The suffering of indigenous peoples is not a simple issue to fix. It's not something everyone can get behind the way they get behind helping Haiti, or ending AIDS, or fighting a famine. The "fix," as it's called, may be much more difficult for the dominant society than, say, a $50 check or a church trip to paint some graffiti-covered houses, or a suburban family donating a box of clothes they don't even want anymore. So where does that leave us? Shrugging our shoulders in the dark?
Sjedinjene Države nastavljaju da dnevno krše uslove sporazuma koje su 1851. i 1868. godine potpisali sa Lakotama u Fort Laramiju. Poziv na akciju, koji ja danas predlažem - moja TED želja - je slijedeće: Poštujte sporazume. Vratite Blek Hils. Ne tiče Vas se šta Indijanci tamo rade.
The United States continues on a daily basis to violate the terms of the 1851 and 1868 Fort Laramie Treaties with the Lakota. The call to action I offer today -- my TED wish -- is this: Honor the treaties. Give back the Black Hills. It's not your business what they do with them.
(Aplauz)
(Applause)